FRANCUSKA-LE MONDE OD 26.5.01.O AMERIČKOJ POLITICI

FRANCUSKA LE MONDE 26. V. 2001. Sjedinjene Države: kušnja neumjerenosti "U svezi s psihodramom protjerivanja Sjedinjenih Država iz UN-ova povjerenstva za ljudska prava 4. V., nameće se zaključak o gomilanju diplomatskih prijepora i o pogoršanju odnosa između SAD- a i ostatka svijeta, pa i njegovih najvjernijih saveznika poput Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke u Europi. Uz uobičajene trzavice oko podjele izdataka za jamčenje europske i japanske sigurnosti u doba hladnog rata, glavni su se razlozi nesloge do konca 90-ih ticali trgovine i otvaranja tržišta. Jačanje moći europskog i japanskog gospodarstva nakon 1960., kao i stvaranje zajedničkog tržišta prirodno se očitovalo u povećanju napetosti, kako na bilateralnom polju, tako i u GATT-u, a onda i u WTO-u. Ti sukobi koje je poticao sve veći američki trgovinski deficit u čudesnom desetljeću 1990., doživjeli su svoj vrhunac neuspjehom konferencije u Seattleu 3. XII. 1999. Odnosi između, s jedne strane, Alene i Američkog područja slobodne trgovine (osamsto milijuna možebitnih potrošača do 2005.) i, s druge, proširene Europske unije (480 milijuna stanovnika), neće teći bez zastoja. (...) Monopol svjetske sile koji je SAD stekao nakon sretnog sloma SSSR-a 1990., učvrstio je uvjerenje da se njegova sudbina podudara s poviješću slobode, a obrana državnih interesa s demokracijom. O tomu sjajno svjedoče argumenti službenog predstavnika predsjednika Georgea Busha kojima obrazlaže razloge odbacivanja protokola iz Kiota i nacionalni energetski plan obznanjen 17. V: 'Predsjednik misli da visok stupanj potrošnje energije odgovara američkom načinu života i da je jedna od zastupničkih zadaća da štite američki način života. Američki način života je blagoslovljen'. (...) Dodamo li tim inicijativama obvezatne postupke za onesposobljavanje Iraka Sadama Huseina, a napose provedbu vojnih operacija u Bosni i na Kosovu, utemeljenih na prijepornim zamislima ('čist rat' i 'rat bez gubitaka') na štetu operativne uspješnosti i političkog razuma, čini se da se nameće zaključak o grubom preispitivanju američkog 'leadershipa'. Preispitivanju koje veliku prednost daje izolacionizmu na štetu međunarodnog upletanja s jedne strane, i pokazivanju moći na štetu strategije utjecaja s druge. (...) Nije li se SAD, vrativši se na vrhunce svoje moći nakon ponovnog stjecanja gospodarske, tehnološke i vojne prednosti koja se bila izgubila nakon 1960., istodobno izložio pogibli od neumjerenosti, uz opasnost da se upusti u sumnjive sukobe, kojih su primjer ratni pohod u Zaljevu svinja i, na potpuno drugačijoj razini, rat u Vijetnamu? (...) U otvorenom i međusobno povezanom svijetu čijem su stvaranju pridonijele, Sjedinjene Države još manje nego druge države mogu zahtijevati diplomaciju odriješenih ruku koja je, kada je o njima riječ, ujedno osuđena na propast i osobito je pogubna. Bushova se uprava neizostavno sučelila s tom stvarnosti. Brzo se morala ponovno uključiti na Balkanu zbog makedonske krize i na Bliskom istoku zbog prekomjernog širenja nasilja. (...) U tom smislu, pitanja koja SAD redovito, makar i oštro, postavlja Europi, umjesna su i moraju dobiti jasne odgovore koji će u potpunosti raščistiti zbrku koja je sporazum iz Nice. (...) Uzaludno je pričati o europskoj obrani izvan NATO-a kad zemlje Unije za obranu izdvajaju 1,8 posto BDP-a, a SAD 3,6 posto, i kad se njihovi vojni proračuni od 1990. stvarno smanjuju za 22 posto, premda graniče ili su u neposrednoj blizini područja s brojnim opasnostima nakon hladnog rata: bivše sovjetsko carstvo, Balkan, Bliski istok, afrički kontinent, napose zemlje Magreba. Besmisleno je ubrzavati proširenje Unije dok se ne utvrde institucijska pravila i ne riješe bitna pitanja u svezi sa zajedničkom agrarnom politikom i sa strukturnim fondovima, kada se nove demokracije nakon pola stoljeća komunizma moraju prilagođavati europskim stečevinama. (...) Još dugo, samo će Amerika moći zaustaviti Ameriku i pomoći joj da ne podlegne neumjerenosti na koju je potiče monopol svjetske sile. Zato bi nastanak drugog demokratskog stožera, s Europom koja se budi iz beskrajno duge kome u koju je zapala u XX. stoljeću, bio koristan ne samo za Europljane koji bi opet uzeli sudbinu u svoje ruke, već i za dugoročne interese SAD-a. Ovog potonjeg nadahnuli su uspjesi Unije te je stvorio Alenu, a zatim započeo projekt ZLEA. Unija više ne smije oklijevati da postane sila na kakvoj se temelji uspjeh SAD-a, i da izgradi političku Europu po cijenu napuštanja Monnetova puta. Uputa Michela Chevalliera koji je 1860. zaključio francusko-britanski sporazum o slobodnoj trgovini, aktualan je više no ikad: 'Borimo se protiv SAD, ne toliko upozoravajući svijet na njegove pogrješke, koliko nastojeći da prisvojimo njihove vrijednosti i osobine'", piše Nicolas Baverez, gospodarstvenik i povjesničar.