ANELKA JE VEĆI ČUDAK OD CANTONE

ZAGREB, 24. svibnja (Hina) - Čudljivih je nogometaša bilo otkako se nogomet igra, čudaka je, srećom, među nogometašima mnogo, mnogo manje. Jedan od najpoznatijih bio je Eric Cantona, koji se čudno odijevao i koji se malo družio ss suigračima dok je igrao u Francuskoj. Na svim se putovanjima izdvajao i radije družio s knjigama nego s njima. A čitao je filozofska djela, većini drugih igrača posve nerazumljiva. Njegovo čudaštvo ih je plašilo pa su ga izbjegavali. Onda je otišao u Englesku gdje se _ preporodio. Postao je ljubimac navijača Manchester Uniteda, iako nije mijenjao navike. I dalje je bio "zakopčan", lud za knjigama. A kad je prije vremena završio karijeru, otisnuo se iz nogometa među glumce. Da je bio drukčiji, jamačno bi odigrao mnogo više utakmica za reprezentaciju Francuske i sigurno bi bio među "Tricolorima" ,koji su 1998. postali prvaci svijeta. Francuski nogomet i sada ima jednog čudaka, Nicolasa Anelku (22), nedvojbeno darovitog igrača, koji je s nepunih 17 godina debitirao u prvoj momčadi Paris SG, ali je izbjegao potpisivanje prvog ugovora s matičnim klubom pozvavši se na "Bosmanovo pravilo" kad ga je jedan drugi Francuz, trener londonskog Arsenala Arsene Wenger, u siječnju 1997. pozvao da pristupi tom klubu. S Arsenalom je mladi francuski reprezentativac osvojio jedan naslov prvaka Englese i FA kup, ali se nije uspio adaptirati među "Topnicima": "Nije mi se sviđao London, ni život u njemu. Želio sam otkriti nešto novo i to sam otvoreno rekao Wengeru. Shvatio je da je i za nj, i za klub i za mene najbolje da se raziđemo u miru pa je u ljeti 1999. prihvatio ponudu madridskog Reala, koji je za mene platio 31,2 milijuna dolara. No u Madridu mi je bilo još gore nego u Londonu. Nisu me prihvatili suigrači..." Ako biste realovce pitali za Anelku rekli bi vam: "Mali je posve krivo nasađen. Kad bi bio u sastavu igrao je sam za sebe, a kad bi ga trener izostavio iz momčadi, pokupio bi se bez riječi i danima nitko nije znao gdje se krije. Treneri su ga kažnjavali zbog mušičavosti i govorili za nj da je veći čudak od od Cantona. Svi su u klubu odahnuli kad je prošlog ljeta Paris SG iskazao zanimanje za otkup njegovog ugovora, iako je Real na transferu izgubio, jer Parižani nisu htjeli platiti za Anelku ni franak iznad 220 milijuna (29,5 milijuna dolara)." Čovjek bi pomislio da će se Anelka, vrativši se na pariški "Park prinčeva" konačno "srediti", ali ništa od toga. Zbog egoističnosti, malog učinka i svadljivosti Nicolasa su omrznuli navijači pa su ga na kraju ove, vrlo slabe sezone Paris SG-a isfućkali. Ni tada nije shvatio da ne mogu uvijek drugi biti krivi, a on ispravan, nego je novinaru "L'Equipea" rekao: "Najdraže bi mi bilo kad bi se utakmice igrale iza zatvorenih vrata. Bez nazočnosti gledatelja i po mogućnosti bez prisutnosti tv- kamera. Oduvijek sam volio igrati za sebe. Što je koga briga kako se ja osjećam. Zašto da se nekome ispovijedam. Ja nisam medijska zvijezda i ne želim to biti." Upitan gdje bi volio igrati, ako jednog dana napusti Paris SG, Anelka je odgovorio: "Nikad nisam igrao u Italiji, ali sam prije dvije godine bio vrlo blizu transferu u rimski Lazio." Ako to znači da bi on rado nastavio karijeru na Apeninskom polotoku, u Laziju, onda je to posve kontradiktorno njegovoj želji da igra na stadionima na kojima nema mnogo gledatelja, jer tamo su uvijek dupkom puni. I drugo, u Italiji su upravo navijači Lazija na glasu kao rasisti, koji su već naškodili svom klubu kojeg je UEFA nekoliko puta kaznila zbog njihovih vrijeđanja crnih igrača iz protivničkih momčadi. Ni Nicolasa Anelku, zacijelo, ne bi dočekali dobrodošlicom pogotovo ako bi se i u Rimu nastavio ponašati čuđački kao što se ponašao svugdje gdje je do sada igrao. (Hina) mi