SLO 28.IV.-DELO-CRNA GORA

SLOVENIJA DELO 28. IV. 2001. Između straha i nade "Očekivanja i najave da će izvanredni izbori u Crnoj Gori uistinu na simboličnoj ravni biti zadnji čin konačnoga raspada države koja je više od osamdeset godina bila poznata pod nazivom Jugoslavija, izjalovili su se, barem za sada. Gotovo simetrična razdvojenost Crnogoraca na zagovornike samostalne i neovisne države na jednoj i pristaše državne povezanosti sa Srbijom na drugoj strani, koja se sada empirijski potvrdila i na nedavnim izborima, u balkansku stvarnost unosi strah da će nastati novo žarište sukoba, kao i nadu da bi se sporovi i nesporazumi u tom dijelu Europe mogli početi rješavati mirno i nenasilno. Da će proces crnogorskog osamostaljenja teći polaganije, postalo je jasno još ubrzo poslije promjene vlasti u Beogradu. Kad je Miloševićeve prijetnje i stvaranje napetosti zamijenio pomirljiv način govora novih vlastodržaca koji su jasno dali na znanje da ne podupiru crnogorski separatizam i daljnje drobljenje Jugoslavije, ali da se neće protiviti možebitnoj odluci Crnogoraca za samostalan put, nositelji procesa crnogorske neovisnosti našli su se pred daleko težom zadaćom. Dok je Milošević prijetio, pa i oružjem, crnogorskom je predsjedniku bilo neusporedivo lakše održavati naboj osamostaljenja. Od 1996. godine kad se Đukanović razišao sa srpskim voždom i njegovom crnogorskom marionetom Momirom Bulatovićem, broj Crnogoraca koji su zagovarali neovisnost svoje državice, narastao je s oko 20 na gotovo 60 posto. Uhićenjem Slobodana Miloševića i uspostavom nove demokratske vlasti u Beogradu, koja je odlučila i već dokazala da probleme na Balkanu neće više pokušavati rješavati nasiljem, naboj osamostaljenja u dijelu crnogorskog stanovništva poprilično se neutralizirao. Srbija je postala normalna demokratska država, zato mnogi Crnogorci nisu više vidjeli pravi razlog zašto da i dalje podupiru zamisao o samostalnoj državi ako je dogovor o drukčijem uređenju odnosa između Srbije i Crne Gore u zajedničkoj državnoj tvorbi ne samo moguć, nego i ostvariv. Pa čak ima i međunarodnu potporu. Milo Đukanović se poslije za njega poraznih izbora (njegovu je koaliciju podupro samo dobar posto više birača nego projugoslavensku skupinu stranaka), našao u prilično zakočenom položaju iz kojega nema baš puno izlaza. Zapravo ima samo jedan. Ako želi zadržati svoju vjerodostojnost i relativnu popularnost u Crnoj Gori, ne preostaje mu drugo doli nastaviti sadašnju politiku i zajedno s ortodoksnim crnogorskim separatistima, okupljenima u liberalnoj stranci, te pripadnicima albanske, bošnjačke i hrvatske manjine koji čine skoro petinu stanovništva, provesti svoj životni politički projekt. Pri tomu može sa sigurnošću računati na barem 57-postotnu potporu, ako uzmemo u obzir zbroj glasova koji su dobile stranke koje zagovaraju osamostaljenje, što je više nego dovoljno za uspjeh na referendumu. Uz takvu većinsku potporu samostalnosti, Đukanoviću nitko neće moći prigovoriti nedemokratičnost ili nešto slično. Sjetimo se da je Quebec još uvijek u sastavu kanadske konfederacije samo zato što je francuskim separatistima za uspjeh na referendumu o osamostaljenju od Kanade nedostajalo tek manje od jedan posto glasova. I nitko na svijetu nije poricao minimalnu pobjedu kanadskih federalista. Dakle, provođenje referenduma i najvjerojatniji uspjeh crnogorske secesionističke struje nisu upitni. Prava pitanja počet će se postavljati tek kasnije. Kako legalno provesti osamostaljenje kad referendumski ishod u crnogorskom parlamentu moraju potvrditi dvije trećine zastupnika? A secesionističkom bloku u 77-članom parlamentu do tolike parlamentarne većine nedostaje čak osam zastupnika. Kako će se odazvati više od 40 posto projugoslavenski nastrojenog stanovništva? Bojkotom referenduma ili možda pobunom? Što bi za odnose na Balkanu moglo značiti možebitno odcjepljenje Crne Gore? To su nepoznanice na koje ovoga trenutka nitko nema odgovor. Đukanović bi za ostvarenje svojega plana još najlakše mogao preskočiti ustavnu prepreku. Proteklih je dana naš dopisnik iz Podgorice u svojim izvješćima nekoliko puta naznačio mogućnost ustavnih promjena koje bi omogućile da parlament ishod referenduma potvrdi nadpolovičnom a ne dvotrećinskom većinom. Unatoč svoj povici i galami koja bi se u tom slučaju podigla u kabinetu jugoslavenskoga predsjednika Koštunice koji u sadašnjoj SRJ postaje najveći branitelj žabljačke federacije, Đukanović se mirne duše može pozvati na činjenicu da je Koštunica postao predsjednik poslije promjena izbornoga zakona i ustava koje je lani prije rujanskih izbora nametnuo Milošević, unatoč protivljenju Crne Gore. Više od odjeka iz Beograda gdje su i obični ljudi a ne samo političari sve ravnodušniji prema događajima u Crnoj Gori, Đukanovića bi trebala brinuti reakcija dijela domaćega stanovništva koji je u nedjelju nagradio projugoslavenske stranke s nešto više od 40 postotnim sudjelovanjem u parlamentu. Osjećajno poimanje politike koje je tako svojstveno balkanskim narodima, moglo bi postati najvećom preprekom Đukanovićevu projektu osamostaljenja. Tacitova izreka da nitko ne zna mrziti kao braća, mogla bi se u Crnoj Gori koja već više od osamdeset godina živi razdvojena između tzv. zelenaša i bijelaša, dakle zagovornika samostalne države i pristaša saveza sa Srbijom, pokazati svom snagom. To i činjenica da bi stvarni raspad SRJ mogao utjecati i na blizu okolicu, osobito na odnose na Kosovu i u Bosni, najveće su opasnosti koje bi na Balkanu moglo izazvati osamostaljenje Crne Gore", drži Veso Stojanov.