US-IHT-15.4.-BALKANSKA BOLEST JOŠ NIJE IZLIJEČENA

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 15. IV. 2001. Balkanska bolest još nije izliječena "Povijest, kao štakor Guenthera Grassa, nastavlja glodati ostatke Jugoslavije. Slobodan Milošević je u zatvoru, i bude li svijet imao dovoljno vremena, gotovo će sigurno završiti na haaškoj optuženičkoj klupi. Nekad ga je Zapad optuživao za svako zlo na Balkanu. Sad je njegov odlazak pojasnio stvari uklanjajući pretpostavku da vanjska intervencija ili uklanjanje jednog čovjeka mogu prekinuti borbe na Balkanu. Breme povijesti i etničke raznolikosti nije nestalo uklanjanjem Miloševića sa scene, ni u Srbiji ni u drugih pet država bivše Jugoslavije. Na tom području, iako sad ima više demokracije nego prije, i dalje postoji puno mogućnosti za sukobe i ratove, i plemenske i političke. Zapad je ratovao protiv Miloševića zbog Kosova 1999. godine i znatno poboljšao živote kosovskih Albanaca. No čak je i ta intervencija, kao i druge intervencije svjetskih velesila na Balkanu u prošlom stoljeću, možda još više destabilizirala to područje. 'Riječ je o pobjedi nade nad iskustvom', kazao je viši američki diplomat. 'Zašto mislimo da ćemo ovaj put uspjeti?' Unatoč prisutnosti NATO-ovih vojnika, rekao je, Zapad najvjerojatnije neće moći zamrznuti situaciju. Zapad je intrevenirao u ime maltretiranih Albanaca, no ta je intervencija promijenila okolinu, kao i svaki drugi pokus. Danas se u južnoj Srbiji naoružani Albanci još skrivaju i ubijaju srbijanske policijace na pograničnoj tampon zoni koju je uspostavio NATO. Duž kosovske granice s Makedonijom drugi naoružani Albanci, s bazom na Kosovu i pridruženi oslobodilačkoj vojsci Kosova, vode rat protiv nesavršene, ali demokratske, višeetničke države. Na samom su Kosovu međunarodna zajednica i njezina vojska pokušale bez žrtava ugušiti albansku političku borbu za neovisnost. Povijest se ne zaustavlja u BiH, gdje bosanski Hrvati, kako se čini, ne žele federaciju koju je osmislo SAD baš kao ni Srbi. Povijest se ne zaustavlja ni u Crnoj Gori. Izbori koji će se tamo održati u nedjelju još su u zraku, baš kao i osnovna pitanja o Jugoslaviji nakon Miloševića. Hoće li federacija, čak i u smanjenu obliku, i dalje biti jedna država? Ili dvije, Crna Gora i Srbija? Ili tri, uključujući Kosovo? Sićušna Crna Gora posljednji je partner Srbije u jugoslavenskoj federaciji, a njezin predsjednik Milo Đukanović želi izići iz federacije. U vrijeme kosovskog rata i nakon njega, Zapad mu je velikodušno pomagao jer je bio Miloševićev protivnik. No on sada traži novu potporu na parlamentarnim izborima nakon kojih će, vjerojatno u lipnju, uslijediti referendum o neovisnosti. Novi jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica Crnoj Gori želi dati veću autonomiju, ali želi sačuvati jugoslavensku federaciju, što žele i SAD i njegovi partneri na Zapadu. Koštunica je zabrinut i za svoj položaj. Bez Crne Gore, ne bi bilo Jugoslavije pa ni jugoslavenskog predsjednika. Washington i Zapad ne zanima toliko Koštunica koliko ih zanima budućnost Kosova i Bosne. Prema rezoluciji UN-a koja je prekinula rat 1999. godine, Kosovo ostaje dijelom Jugoslavije, no njegov konačni status podložan je međunarodnom sporazumu koji se negdje i nekako mora zaključiti. Ako se Crna Gora odvoji, a Jugoslavija nestane, pritisak Kosova da žurno stekne neovisnost znatno će se pojačati pa bi se mogla raspasti i BiH, a tada bi bosanski Srbi i Hrvati mogli zahijevati vlastitu suverenost. Prvi predsjednik Bush mislio je da na okupu može održati Sovjetski Savez, ali nije u tome uspio. Mislio je da može sačuvati Titovu Jugoslaviju u kojoj je živjelo šest nacija, ali ni to mu nije uspjelo. Drugi predsjednik Bush vjerojatno neće uspjeti sačuvati savez Crne Gore i Srbije - ako uopće bude htio pokušati. Posljedice crnogorskih izbora i referenduma mogle bi biti još veće. Ono što se dogodi u Crnoj Gori moglo bi odrediti tko će izboriti nadmoć u Srbiji gdje Koštunica vodi političku borbu s nominalnim saveznikom, srpskim premijerom Zoranom Đinđićem. Koštunica sad tvrdi da bi neovisnost Crne Gore, iako je nepoželjna, mogla biti neizbježna. On ne želi produljivati agoniju. Srbiji je potrebna stabilnost za strana ulaganja. A on mora znati što će se dogoditi s Jugoslavijom prije izbora novog srbijanskog predsjednika. Ako Jugoslavija nestane, Koštunica će se gotovo sigurno kandidirati i pobijediti na srbijanskim predsjedničkim izborima. Zatražit će i stvaranje novog srbijanskog ustava, a zatim i nove srbijanske izbore za novu državu. No Koštuničin veliki politički suparnik, Đinđić, želi odgoditi rješavanje statusa Crne Gore i bilo kakve ustavne promjene. (...) Đinđićeva želja da Jugoslaviju održi na okupu za sada nije toliko vezana za budućnost Crne Gore ili Kosova, nego za njegovu budućnost. U tome su on i Koštunica isti. Kad bi sačuvao Jugoslaviju, Đinđić i snažna srbijanska vlada, izabrana u prosincu, sačuvali bi položaj. Đinđić želi odgodu rješavanja crnogorskog pitanja kako bi Koštunica ostao u slabijem položaju jugoslavenskoga predsjednika. Unatoč želji Bushove vlade za mirnim životom nakon Miloševićeva pada, sukobi na Balkanu neće prestati. A neće nestati ni povezanost nacionalizma i politike. Gledajući s Kosova ili makedonske granice, ideja suvremene Europe u kojoj su granice nebitne, a prava manjina sveta, može se činiti jako dalekom. 'Milošević odlazak je vrlo koristan', rekao je američki diplomat. 'Ako ništa drugo, sad sve vidimo jasnije.' Takva jasnoća mogla bi napokon donijeti i malu dozu poniznosti", piše Steven Erlanger.