IT-LA REPUBBLICA-12.4.-TALIJANSKI POLOŽAJ

ITALIJA LA REPUBBLICA 12. IV. 2001. Kamo ide brod Italija "Italija? Lijepa splav, puna života, domišljatosti, no bez pramca, uvijek u čekanju ruta o kojima odlučuju druge kapetanije. Terra incognita, u mnogo čemu; kao u naslovu posljednje knjige Lucia Craccioola o geopolitičkim korijenima nacionalne krize. Nepoznata jer, kad se bolje pogleda, ni Talijani ne znaju kazati što je i čemu služi Italija. Ne znaju to kazati niti sada kad je kraj bipolarnog svijeta oslobodio poluotok od američkog poluprotektorata, dakle, od strateškog smisla koji su mu dali drugi. (...) U vrlo kratkom vremenu sve se oko nas srušilo u epohalnoj lančanoj reakciji: nestao je Veliki Neprijatelj, oslabljene su atlantske veze, ugašeni svjetionici velikih političkih pripadnosti, stare čelnike usisao je vir korupcionaških afera, ubijeni su Falconi i Borsellino. Pa ipak kao da se ništa nije dogodilo. (...) Fragmentacija, usitnjavanje stranaka, slabljenje laicizma, ponovno pojavljivanje hodočasničkih Madonna, luda želja za povratkom na razmjeran izborni sustav, gomilanje, sintetizira Caracciolo, 'mnogo stranaka u malo države'. I eto, zemlja vidi drugi izlaz: Maastricht. To je ponovno traženje vanjske obveze, koja nam strogšću Bundesbanke nameće ono što si sami ne možemo nametnuti: zaustavljanje državnog rasipništva, masakriranja javnog proračuna. Slutnja je da u tom poslu slaba nacionalna svijest može postati prednost. Može nam pomoći da prihvatimo, u ime Europe, vrlo velike žrtve. Posao na kraju uspijeva, s Amatom, Ciampijem i na kraju s Prodijem: Italija se na kraju priključuje jedinstvenoj valuti. Pariz i Berlin ne vjeruju svojim očima. Teško im je shvatiti da mi iz nužnosti prihvaćamo ono što je za njih bio izbor. Ne znaju da Italija traži Europu ne zato što joj je slična, nego baš zato što je drukčija od nje. Ali nova geopolitika koja se pojavljuje iz kaotičnog kraja bipolarnog svijeta prisiljava nas na grubo buđenje. Bosanska eksplozija, a potom kosovska, mrve iluziju o 'relativnoj međunarodnoj neodgovornosti' Italije. Preko noći, bez točnog objašnjenja, rat nam ulazi u kuću i postajemo američki nosač zrakoplova u bombardiranju Jugoslavije. Te bombe, više od prihvaćanja neke strategije, stvorile su svijest o pretrpljenoj odluci, shvaćanje našeg neuspjeha kao Talijana i Europljana. Rasap regije kojoj nismo znali pomoći prije i bolje. I tako se 'u novo stoljeće gledamo usamljeniji i nevažniji nego prije deset godina'. Hoćemo li si samostalno znati postaviti nacionalni kategorički imperativ, unutarnju obvezu, u odsutnosti ljudi providnosti ili vanjskih protektorata? To je Caracciolovo konačno pitanje. Pitanje koje nas tjera i izvan geopolitike. U antropologiju. Može li se Homo Italicus uistinu reformirati? A ako je odgovor negativan, zašto?", piše Paolo Rumiz.