IHT 10. IV. SUĐENJE MILOŠEVIĆU NIJE JAMSTVO 'KATARZE'

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 10. IV. 2001. Suđenje Miloševiću nije garancija 'katarze' "Održavanje javnog suđenja bivšem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću i stvaranje odbora za 'istinu i mirenje' koji bi ispitao i analizirao način njegovog upravljanja državom, kazao je njegov nasljednik Koštunica prošlog tjedna, pomoglo bi Srbima da dosegnu 'društvenu katarzu'. Izjava je djelovala razumno. Nakon svih strahota Miloševićeve 13-godišnje vlade, nekoliko mjeseci javnih svjedočanstava i otkrića zasigurno će pomoći otpočinjanju procesa kolektivnog zacijeljenja koje bi trebali pružiti psihoanaliza i ispovijedanje. No da li je tomu zaista tako? Nakon Drugog svjetskog rata, ogroman broj zemalja koje su se oslobodile ubojitih diktatura, kao i njihove strategije izlaska iz njih bile su međusobno različite u jednakoj mjeri kao i njihove povijesti. Zapadni Nijemci, nakon što su bili podvrgnuti brutalno iskrenoj i dugačkoj samoanalizi, premetnuli su se u uzornu demokraciju. Rusi su pokušali patetično osuditi komunizam, no nisu napravili mnogo da bi se suočili sa svojom staljinističkom prošlosti. Južnoafrikanci su svoje duhove prošlosti pokušali istjerati pomoću vlastitog Odobra za istinu i pomirbu. U Ruandi, gdje suđenje očekuju deseci tisuća ljudi, postizanje bilo čega nalik pravdi djeluje nemoguće. Neke su zemlje na svoju problematičnu prošlost reagirale kolektivnim zatvaranjem očiju. Austrija je sebe dugo vremena prikazivala kao 'prvu žrtvu' nacizma, dok je zaista bila njegov entuzijastični partner. Španjolska je jednostavno krenula dalje kada je Franco umro. A u Urugvaju, ljudi su na referendumu glasali protiv prekapanja po vojnoj strahovladi svoje zemlje(...) koja je okončana 1985. godine. Druge su zemlje malo teže održavale svoju povijesnu amneziju zbog upornih žrtava, kao u slučaju Japanaca i njihovog odnosa prema Kinezima i Koreancima tijekom rata, ili Turaka i masovnih ubojica Armenaca. Žrtve, psihoanalitičari, znanstvenici i politički znanstvenici pripisali su čitav niz koristi javnom obračunavanju s prošlosti, od katarze koju obećava Koštunica do vjere u to da svijest glede počinjenih prošlih zala može zaštititi stanovništvo od njegovog ponavljanja. Na kraju, zagovarači obračunavanja s prošlosti tvrde kako veliki zločinci jednostavno ne mogu proći nekažnjeno. No jednako kao što svećenici brzo nauče da ispovijed može hraniti ponos, tako i oni koji izučavaju tranzicijsku pravdu obznanjuju kako kolektivno pokajanje, ili selektivna pravda, nije niti suvereni lijek, niti uvijek korisna stvar. 'Moj je stav da je istina sama po sebi dobra, kao i mirenje, no pretpostaviti da istina znači automatsko mirenje nije dobro', kazao je Avishai Margalit, filozof i profesor na Židovskom sveučilištu u Jeruzalemu. 'Nije sve tako jasno. Jedna je stvar znati da je dijete ubila zločinačka organizacija, a druga je znati tko je to točno učinio. Ako to znate, zamjerate li više ili manje?' Pa ipak, profesor dijeli prevladavajuće mišljenje kako, na kraju, postoji potreba za podmirenjem računa. Za mnoge žrtve državnih nepravdi, zapravo, jednostavno bilježenje činjenice da je nepravda učinjena, na znanje budućim pokoljenjima, često je izgleda važnije od odmazde, nadoknade ili mirenja. Jedan od osnovnih ciljeva ljudi koji su preživjeli holokaust bilo je sakupljanje imena žrtava jer sam čin ponovnog utvrđivanja njihova identiteta poništava pokušaj da ih se uništi. 'Veoma sam skeptičan glede pretpostavke da iz povijesti učimo lekcije', kazao je Ian Buruma, autor knjige 'The Wages of Guilt: Memoires of War in Germany and Japan'. 'No postoji nešto veoma korisno u javnom analiziranju i istraživanju istine, koje se provodi kao javna vježba', dodao je. 'Mislim da je za bivše žrtve činjenica da je istina kazana psihološki važnija nego financijska kompenzacija.' Razlika između dobrih ljudi i zlih, međutim, nije uvijek kristalno jasna. U vrijeme sovjetskih čistki i kineske kulturološke revolucije, npr., malo je ljudi ostalo čiste savjesti (...). Opstanak je često značio trijumf. Zapravo, dva ista slučaja ne postoje, pa je teško stvoriti opća pravila. Njemačka se suočila sa svojom prošlosti nakon što je bila uništena i podijeljena. Sovjetski Savez počeo je odbacivati staljinizam dugo prije nego što je komunizam propao. Čile se oslobodio Augusta Pinocheta 1989. godine, no on je predvodio oružane snage još osam godina. Južna Afrika počela je kopati po svojoj prošlosti tek nakon relativno mirne predaje moći bijele manjine, i pod pokroviteljstvom dviju osoba neporecivog moralnog integriteta- Desmonda Tutua i Nelsona Mandele. Čak i tada, neki tvrde, nije došlo do istinske pomirbe. Jugoslavija se ne uklapa niti u jedan od tih obrazaca. Iako je Milošević počinio mnogo zločina, haški ga je tribunal do sada osudio samo za ono što je učinio na Kosovu. No bilo kakav smisleni proces postizavanja istine i pomirbe trebao bi uključivati ne samo Srbe, nego i Kosovare, Bosance i Hrvate, i neizbježno bi uključivao beskonačne raspre glede toga tko je kome učinio što tijekom duge povijesti mržnje. 'Pravo je čudo da održavamo ikakvu razinu civiliziranog života', kazala je Lila Kalinich, psihijatrica i psihoanalitičarka srbijanskog podrijetla iz New Yorka. 'Jugoslaviju je razdiralo toliko različitih utjecaja, koji su postojali i mnogo prije Miloševića, da ne iznenađuje kako su se ljudi identificirali s onim najgorim u sebi.' Da bi bio učinkovit, kazala je, proces iscjeljenja trebalo bi započeti iz samog početka 'Ono što se dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata nikada nije raspravljeno; prava katarza bi bila postignuta kada bi se počelo od tog razdoblja'", piše Serge Schmemann za The New York Times Service a prenosi list.