RFI 5. IV. AMERIČKA VANJSKA POLITIKA

FRANCUSKI RADIO - RFI 5. IV. 2001. Samo letimičan pregled naslova nekih vodećih svjetskih dnevnika danas na engleskom i francuskom jeziku pokazuje veliku uznemirenost brojnih analitičara međunarodnih odnosa zbog smjera kojim je krenula američka vanjska politika u prvih nepunih sto dana administracije Georgea W. Busha. Poznati komentator 'International Herald Tribunea' William Pfaff piše da Kina nije neprijatelj i da je nije trebalo izazivati. U bruxelleskom 'Le Soiru' direktor francuskog instituta za međunarodne odnose govori o zapanjujućoj aroganciji Georgea W. Busha, a uvodničar londonskog 'The Timesa' pita se je li Amerika prevelika za Bushove čizme i tvrdi da je američki predsjednik najgori predsjednik Amerike nakon Hoovera. Ova još do prije nekoliko tjedana nezamisliva lavina kritika Americi izazvana je neshvatljivo nespretnim ponašanjem Washingtona na svjetskoj pozornici. Omalovažavanje Rusije, poniženje Kine i prijezir prema svjetskoj javnosti kada je u pitanju odluka o protokolu iz Kyota o ograničavanju plinova s učinkom staklenika. To je bila pljuska koju su na svome licu osjetili i visoki predstavnici Europske unije kada su prekjučer u Washingtonu pokušali nagovoriti američku administraciju da promijeni stav. Sve je to, kao i mnogo što drugo, zabrinulo mnoge, pa i one koji su i najmanju kritiku američke politike sve do nedugo osuđivali kao neizlječivi antiamerikanizam. Tako na primjer francuski komentator Jean Daniel koji je za vrijeme NATO-ve intervencije protiv Jugoslavije osuđivao svako, pa i najmanje pokazivanje antiameričkog krivovjerja, danas se u 'Nouvelle Observateuru' pita kako se može živjeti s Amerikom i odgovara: 'Teško i sve teže'. U novoprobuđenom valu kritika ima dijelom i bezrazložne buke. Jer nije toliko problem što je Amerika moćna, nego neodgovorna kao jedina svjetska sila. I što drugi, na primjer Europa, ne pokazuju znakove povijesne vitalnosti koja bi se trebala othrvati američkoj aroganciji. Europu je tako zahvatila nemoćnost koja poziva Ameriku u pomoć, čak i u borbi protiv Amerike. Takva politika pojedinih europskih zemalja čini ih gotovo smiješnim. Reakcija Kine na američko provociranje pokazuje upravo Europljanima kako bi oni sami trebali reagirati. Ovo gledište najbolje izražava američki novinar William Pfaff u spomenutom članku u današnjem 'Herald Tribuneu'. Po ovom autoru, do ovog je incidenta u Južnom kineskom moru moralo doći. Pita se kako bi Amerika reagirala kada bi kineski zrakoplovi redovito patrolirali uz granicu američkih teritorijalnih voda i snimali poruke američkih vladinih i privrednih institucija. Zamislite, kaže uvodničar tog lista, da Europska unija uspostavi stalnu obavještajnu mrežu i postrojenja na Kubi, u Meksiku ili Quebecu. Ili na brodovima u Atlanskom ili Tihom oceanu, a sve zbog snimanja komunikacija američkih službi. Špijunski zrakoplov US Navy EP-3 koji je u subotu bio prisiljen nakon sudara s kineskim lovcem sletjeti na otok Hainan upravo je snimao, kako pretpostavljaju vojni eksperti, razmještanje kineskih projektila u području Jang Gang, području preko puta Tajvana. Može se vjerojatno kritizirati kinesko prisvajanje suvereniteta nad Južnim kineskim morem i nizom otoka koji se u njemu nalaze. Mogu se, jednako tako, imati određene rezerve prema nepopustljivom stavu kada je o Tajvanu riječ. Ali Sjedinjene su države proglasile zabranjenom zračnom zonom područje do 200 milja ili 320 kilometara dalje od granice njihova teritorijalnog mora. Može netko, kaže Pfaff, držati da je skupljanje takvih obavijesti od vitalnog sigurnosnog interesa Washingtonu, ali čini se vjerojatnijim da je američki obavještajni stroj krenuo vlastitom logikom. Od njegova osnutka taj obavještajni stroj stvara sam po sebi sukobe. Čak i tamo gdje tome nema potrebe kao što je Kina jer, ponavlja Pfaff, Kina nije neprijatelj. Ali sukobi su razlog postojanja upravo takvog obavještajnog sustava koji ih sam rađa. Uz to ovaj nepotrebni sukob s Kinom imat će negativne posljedice na razvoj kineske unutarnje politike. U trenutku kada Kina proživljava traumatsko prijelazno razdoblje i traži put reformama, kada se na kineskoj sceni sukobljavaju konzervativni dinosaurusi i liberalni modernisti, takav incident može samo pojačati nacionalističko i antireformističko krilo u Pekingu. Jučer je Washington preko državnog tajnika Colina Powella izrazio žaljenje zbog pogibelji kineskog pilota, ali je istodobno naglašeno kako žaljenje nije isprika kako su to tražile kineske vlasti. Diplomatski stil isticanja nečega što to nije, žaljenje ali ne isprika, otkriva aroganciju o kojoj govore analitičari. Kinesko-američki sukob u svjetlu posljedica na azijsku sigurnost služi, barem u vodećim europskim prijestolnicama, kao test nove američke administracije. Nakon što je njemački kancelar Schroeder na svojoj koži osjetio što znači arogancija jer je Bijela kuća objavila vijest o odricanju od protokola o klimi iz Kyota dan prije Schroederovog posjeta Washingtonu, europska pozornost je usmjerena sada prema Kini. Iako europski tisak gotovo jednoglasno traži od Kine da vrati posadu i zrakoplov, ipak je vidljiva zabrinutost zbog mogućih nepredvidivih posljedica sve agresivnije Bushove politike i nitko u Europi ne brani otvoreno američki položaj, kao što je to bilo u slučaju NATO-ve intervencije i općenito kada je riječ o američkoj politici na Balkanu. Europski uredi izbjegavaju komentare, dok mediji variraju ili na temu Bushove agresivnosti ili zbog odsustva iskustva u međunarodnoj politici. No obje su karakteristike pravi hendikep za rukovođenje diplomatskim krizama. Prošle subote je 'New York Times' objavio zbirku 'bushizama', gluposti koje je izgovorio sadašnji američki predsjednik. Osim nevjerojatnog otkrića kako 'sve više američkog uvoza dolazi iz inozemstva', vrijedi u ovoj prilici ponoviti i ovu Bushovu ocjenu: 'Nekada je vanjska politika bila lakša nego danas. To je barem bilo jednostavno - mi protiv njih. Lako je bilo i znati tko su oni. Danas nismo sasvim sigurni tko su oni, ali znamo da su tu.' Zaista, ništa teže nego kada tražimo, a ne znamo ni koga ni što tražimo. (RFI)