FRANCUSKA-LE MONDE OD 27.3.01.KOSOVO-MAKEDONIJA

FRANCUSKA LE MONDE 27. III. 2001. Kosovo-Makedonija, povratak Realpolitici "Ako su albanski pobunjenici iz Makedonije htjeli opetovati pothvate KOV-a na Kosovu, prevarili su se. Možda su mislili da će osvojiti naklonost međunarodne zajednice tako što će upozoriti na diskriminaciju - stvarnu - čije su žrtve, i izazvati, kao prije dvije godine, upletanje u njihovu korist, protiv represije makedonskih vlasti, uime prava manjina. Nije li britanski premijer Tony Blair u ožujku 1999. dao do znanja da je zračni pohod na Srbiju bio određen 'novim internacionalizmom' koji bi trebao postati 'paradigma' za međunarodne odnose u XXI. stoljeću? No međunarodna zajednica koju predvodi NATO, požurila je s osudom albanskih 'terorista' i pohitala je u pomoć vladi u Skopju. S dobrim razlogom, dakako, koji je više stvar Realpolitike uobičajenih odnosa između država, nego pomalo nejasnog 'wilsonizma' Clintonove uprave i njezinih europskih takmaca. Podsjetimo ipak da je međunarodna zajednica pripadnike Kosovske oslobodilačke vojske (KOV) u početku smatrala 'teroristima', sve do onog dana u lipnju 1998., kada se posebni izaslanik Billa Clintona na Balkanu Richard Holbrooke fotografirao s dvojicom vojnih 'zapovjednika'. Kao da se na Balkanu opetuje povijest koja je makedonske Albance navela na pogrješku. Sve do sada, domine su padale jedna za drugom: Slovenija, Hrvatska, Bosna, Kosovo. G. 1995., u doba Daytonskih sporazuma, Kosovo je na Miloševićev zahtjev brižljivo prešućeno, unatoč pokušajima Muslimana da se problem stavi na dnevni red. Četiri godine kasnije, kosovska se kriza pokušala riješiti a da se rješenje ne proširi na 'albansko pitanje' u cjelini, kako se ne bi destabilizirala krhka Makedonija. Kao da su htjeli odvratiti zlu sudbinu, premda su svi stručnjaci za to područje znali da je malena republika sljedeća u neumoljivu redoslijedu. No ta je prividna neprekidnost varljiva. Premda rat na Kosovu znači prekid u međunarodnim odnosima nakon hladnog rata, nije nametnuo nove paradigme; on je iznimka, a ne presedan. Naravno, prilike su se promijenile, a mjerila u odlučivanju koja su vrijedila na Kosovu ne vrijede za Makedoniju. Ta slaba, djelomice i umjetna država, koja je u svakom slučaju raznorodna, kojekako je živjela deset godina usred balkanskih oluja, a da joj susjedi nisu uvijek pokazivali sklonost na koju je imala pravo. Premda njezini građani albanskog podrijetla imaju dobar razlog da se žale na diskriminaciju, pa i pritisak većine makedonskih Slavena, ne mogu reći da žive u režimu apartheida, kao što je to bilo s njihovom braćom na Kosovu u doba Miloševića. Pošto se Zapad prema ovom potonjem ponašao kao prema ravnopravnom sugovorniku, na koncu je shvatio da je on pogibelj za čitavo područje. Stabilnosti Balkana i, na koncu, reintegracije Srbije u europsku zajednicu, nije moglo biti bez odlaska jednog od zadnjih nacionalboljševika na kontinentu. Naprotiv, Makedonija je glavni čimbenik područne stabilnosti: njezin bi slom mogao potaknuti različite apetite čija je žrtva bila stoljećima i povod za suvremene balkanske ratove. Usprkos Miloševiću i suzdržanosti slavenskog dijela puka, bila je sigurna saveznica Zapada koji ju je pretvorio u pozadinsku bazu. Srpska je vlast na Kosovu bila izazivač nereda, a pripadnici KOV-a bili su 'borci za slobodu'; u Makedoniji, vlada u Skopju je europska nada, a tamošnji KOV, čimbenik destabilizacije. Odatle očita ogorčenost Zapada Albancima kojima su toliko pomagali tijekom i nakon rata, a danas siju nemir, izravno i neizravno. Odatle i jedva prikrivene prijetnje europskog povjerenika Chrisa Pattena koji bi rado obustavio pomoć Kosovarima ako odlučno ne osude djelovanje oružanih skupina u Makedoniji. U usporedbi s 1999., zainteresirane države razmišljaju u potpunosti drukčije. Rusija, koja je u NATO-ovu pothvatu na Kosovu vidjela treći svjetski rat, traži upletanje u Makedoniji; Grčka koja se distancirala od rata na Kosovu, ali mu se ipak nije usprotivila, misli da je NATO odgovoran za stanje na tom području i da zato mora djelovati kako bi to popravio; Zapad koji se samo pozivao na prava manjina, radije govori o nepovredivosti granica, nego o pravu naroda na samoodređenje. Ipak, one dvoje kada je riječ o vojnom posredovanju na strani makedonske vlade koja za sada od njih ništa ne traži. One imaju valjane razloge: nespremnost Amerikanaca da se upletu u etnički sukob; strah od odmazde nad KFOR-om na Kosovu, koji je navodno razoružao KOV; strah od žrtava na terenu; otpor prema uvođenju novog protektorata na Balkanu, jer treba upravljati Kosovom i, u manjoj mjeri, Bosnom. No zabrinutost je širih razmjera. Nije li Makedonija kolut - zadnji - u lancu koji preko Albanije, Kosova, pa i Crne Gore, vodi k pokušaju stvaranja 'velike Albanije'? Nema nikakva razloga da se uzima oružje, osim ako cilj nije komadanje Makedonije, kaže Joschka Fischer, njemački ministar za vanjske poslove. Drugim riječima, albanska pobuna u tetovskim planinama mogla bi biti sredstvo iredentističke politike koja ide za promjenom granica, kako bi svi Albanci s tog područja živjeli u istoj državi, kao što je nekad Milošević htio ujediniti sve Srbe u veliku Srbiju. Osim lijepih humanitarnih izjava, rat na Kosovu i potpora KOV-u na Kosovu, spriječili su Miloševića da nastavi taj ludi san. Jamačno nije ni bilo drugog načina da se zaustavi etničko čišćenje koje je bilo nerazdvojivo od pohoda Beograda. Dvije godine kasnije, odbacivanje iredentizma treba zaustaviti vojno djelovanje KOV-a i njegovih izvedenica na Kosovu, u Makedoniji i na jugu Srbije. 'Bugarski je nacionalizam kažnjen nekoliko puta u povijesti', rekao nam je bugarski intelektualac u jeku rata na Kosovu, želeći protumačiti suzdržanost Sofije prema susjednoj Makedoniji. 'Srpski nacionalizam nikada to nije bio, a vi na Zapadu sada potičete albanski nacionalizam. To je jako opasno.' U međuvremenu, srpski je nacionalizam 'kažnjen', a pobjednici u borbi s Miloševićem koji sada vladaju u Jugoslaviji, izvukli su iz toga pouku, kako se čini. Treba li da povijest 'kazni' i albanski nacionalizam da bi na Balkanu bio moguć uljuđeni suživot?", pita se Daniel Vernet.