IT-20.III AVVENIRE- BALKAN

ITALIJA AVVENIRE 20. III. 2001. Iza partikularizama dolazi sigurno nametanje "Nadalo se da se neće dogoditi. Ali ne: sad balkanski građanski rat dotiče Makedoniju. Reći 'Balkan' znači nepopustljivi partikularizam, 'balkanski duh' je duh stalne secesije, elementarne i otrovne nespremnosti da se živi zajedno. Raspad Jugoslavije, secesija bez kraja, počela je u Sloveniji 1991.: potom je, raspirena srpskom surovošću, zapalila Hrvatsku beskrajnim razaranjima, slijedila je Bosna, opsada Sarajeva, valovi izbjeglica, na kraju je došlo na red Kosovo. Od sjevera prema jugu, polako prema najnepristupačnijem i najprimitvnijem srcu Balkana. Intervencija NATO-a, sadašnja međunarodna okupacija velikih područja Balkana, stanje poluprotektorata u Bosni, Kosovu i Albaniji, nisu dovoljno da zaustave napredovanje balkanskog otrova u Makedoniju. Tamo, pred očima europskih vojnika, albanski gerilci pucaju na makedonsku policiju, zauzimaju sela, ponovno čine život nesigurnim. Tko je upoznao balkanski duh i vidio mrtve i ruševine, zna da neće oprostiti Makedoniji, toj slavenoidnoj državici koja svojoj albanofonskoj manjini odriče uporabu njenog jezika i odnosi s omalovažavanjem. No što kazati o albanskim gerilcima koji u njoj vode rat na nekoliko kilometra brda? Spalili su sve političke prednosti, neprocjenjive, koje je albansko stanovništvo dobilo intervencijom NATO-a: status goloruke žrtve Miloševićeva etničkog čišćenja, određenje Beograda kao 'neprijatelja' međunarodne zajednice, marginalizaciju Srbije. Danas, zahvaljujući beskorisnim rafalima iz strojnica ispaljenim na brežuljke oko Tetova, oružanom neredu kojega OVK raspiruje na Kosovu, evo rezultata: Srbija koja se vratila u igru šalje svoje postrojbe da održavaju red u zonama razdvajanja, uz blagoslov NATO-a, albansko- kosovarska stvar je diksreditirana, marginaliziran je jedini uvaženi kosovarski vođa, pacifist Ibrahim Rugova, od strane zločinačke manjine, legitiman zahtjev albanskih ljudi identificira se s pobunom mikroskopskih bandi koje imaju interes u raspačavanju droge, i očito si pomoću kalašnjikova dijele zone otrgnute pravu. To su uspjesi kojima se može hvaliti balkanski duh, u ovom slučaju otjelovljen u Albancima. Europa, SAD, NATO prije ili kasnije morat će intervenirati, mada nisu raspoloženi za to: Makedonija ima jednu bugarsku manjinu, za koju Bugarska može osjetiti žurnu portrebu da je brani, i nalazi se u središtu (balkanskih) aneksionističkih ciljeva Grčke. Sve u svemu, balkanska vatra, ako se ne ugasi, može se još širiti. Nedostaje raspoloženja, no bit će potrebno to učiniti jednog dana, da se izvuku zaključci o Balkanu i njegovoj patologiji. Za sada on pokazuje uznemirujuću nesposobnost upravljanja, poglavito njegovim primarnim etničkim nagonima, svojim susjedskim mržnjama, te posljedično političkom samoupravom. Svi ti narodi i manjine traže neovisnost. No daju li minimalan znak da su za nju sposobni? Provedba suvereniteta, treba podsjetiti, poglavito podrazumijeva sposobnost integracije, suprotno od secesionizma: poziv različitim ljudima da sudjeluju u zajedničkom poslu utemeljenja jedne države. Na um padaju tužne riječi filozofa Ortege y Gasseta glede 'lakomislene predstave koje nude manji narodi' u vremenima krize, u kojima velike povijesne sile prestaju zapovijedati. Kada je prestalo željezno zapovijedanje titoističkog režima, kada je prestalo zapovijedanje Moskve nad istokom, 'svaka se nacija trese, vrti, uznosi se, postaje ohola, predstavlja se kao entitet koji zna voditi svoju sudbinu... od tuda dolazi frenetična panorama 'nacionalizama' koja se vidi na svim stranama'. To je točan opis stanja Balkana. Stanje koje, a balkanski narodi bi to trebali znati, zove batinu za utjerivanje razuma. U obliku strane okupacije, kao što se stalno događalo u povijesti: od Turaka, do Nijemaca, i čak i Talijana. Pristajanje na partikularizme u projektu Europe na Balkanu, u civilnom projektu obnove i razvitka, ne može trajati beskonačno. Lord Carrington je prije nekoliko dana predložio ponovno određivanje granica balkanskih mikro-država, kako bi pokušale uključivati homogene etničke skupine. Dovoljno? Hoće li te države moći živjeti, tako male i bijedne da je njihov brutto domaći proizvod manji od onoga prosječne europske tvrtke? Može li se živjeti s neprijateljskim granicama svakih 10-20 kilometara? U očekivanju rješenja, jedini balkanski 'uspjeh' bit će neograničeno produljenje oružanog protektorata NATO-a. Ne bez nekog protektora u pozadini koji bi manje pazio na civilna i ljudska prava, a koji bi se mogao pojaviti od sada pa za nekoliko godina.", piše Maurizio Blondet.