US-MK-YU-krize-Politika US-17.III IHT- PFAFF O SAD-U I KOSOVU SJEDINJENE DRŽAVEINTERNATIONAL HERALD TRIBUNE17.-18. III. 2001.Odgovornost SAD-a na Kosovu"Može se raspravljati o vrijednostima intervencionističke i neintervencionističke
vanjske politike, ali najgora politika je ona koja daje obećanja koja ne provodi, povlačeći se kada stvari postaju složene. Upravo to, od strane Washingtona, nalazi se iza ozbiljne krize s međuetničkim borbama u Makedoniji.Snage albanske gerile iskoristile su NATO-ovu okupaciju Kosova kako bi se proširile u Srbiju i Makeodniju. Izvukle su korist iz kratkoročne odluke Washingtona da podupre napadaje u Srbiji kao način za potkopavanje Miloševića.Sada kada je Milošević zbačen, Albanci su postali poticatelji rata u Makedoniji, kao i prepreka političkoj obnovi u Srbiji.Prije tri godine, U Washintgtonu je onima sklonima akciji potpora Oslobodilačkoj vojsci Kosova izgledala kao dobra ideja. Saveznici u NATO-u nisu bili sigurni. Nakon NATO-ove okupacije Kosova, Sjedinjene Države ohrabrile su borce OVK-a da se razmjeste u takozvanoj zoni razdvajanja u južnoj Srbiji, većinom nastanjenoj Albancima, gdje je bio zabranjen ulaz srpskim vojnim snagama.
SJEDINJENE DRŽAVE
INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE
17.-18. III. 2001.
Odgovornost SAD-a na Kosovu
"Može se raspravljati o vrijednostima intervencionističke i
neintervencionističke vanjske politike, ali najgora politika je
ona koja daje obećanja koja ne provodi, povlačeći se kada stvari
postaju složene. Upravo to, od strane Washingtona, nalazi se iza
ozbiljne krize s međuetničkim borbama u Makedoniji.
Snage albanske gerile iskoristile su NATO-ovu okupaciju Kosova
kako bi se proširile u Srbiju i Makeodniju. Izvukle su korist iz
kratkoročne odluke Washingtona da podupre napadaje u Srbiji kao
način za potkopavanje Miloševića.
Sada kada je Milošević zbačen, Albanci su postali poticatelji rata
u Makedoniji, kao i prepreka političkoj obnovi u Srbiji.
Prije tri godine, U Washintgtonu je onima sklonima akciji potpora
Oslobodilačkoj vojsci Kosova izgledala kao dobra ideja. Saveznici
u NATO-u nisu bili sigurni. Nakon NATO-ove okupacije Kosova,
Sjedinjene Države ohrabrile su borce OVK-a da se razmjeste u
takozvanoj zoni razdvajanja u južnoj Srbiji, većinom nastanjenoj
Albancima, gdje je bio zabranjen ulaz srpskim vojnim snagama.
Gerilci su napali srpsku policiju i zahtijevali ponovno ujedinjene
te regije s Kosovom, od koje je bila odvojena pedesetih godina.
(...)
Washington kaže da želi zadržati svoj 'kredibilitet' kod Albanaca,
Zapravo, umiruje albanske ekstremiste.
Čimbenik u ovom stanju je to što gerila ucjenjuje Washington. Oni,
ili ekstremisti među njima, znaju da ako se Sjedinjene Države
okrenu protiv njih, oni mogu izazvati veliku krizu između SAD-a i
saveznika iz NATO-a i izvući korist iz onoga što će uslijediti.
Scenarij bi uključivao ubijanje dovoljnog broja vojnika SAD-a kako
bi se izazvalo Bushovu vladu na povlačenje američkih vojnika s
Balkan. To je nerazuman scenarij, opasan za sve upletene, i
možebitno koban za NATO, ali je moguć.
Zapadne su sile došle na Balkan kako bi zaustavile etničko
čišćenje, a ne da sponzoriraju stvaranje novih etničkih država od
gerile. Za cilj su imale podržavanje liberalnih, neetničkih vlada,
ili da barem brane liberalno društvo na mjestima gdje je još
postojalo početkom devedesetih, kao u Sarajevu.
Za neku etničku zajednicu želja da živi unutar vlastitih
nacionalnih granica legitiman je izbor, sve dok nije na račun
drugih. Nitko se ne bi protivio raspadu Jugoslavije da se to moglo
ostvariti bez rata. Došlo je do rata i jugoslavenski narodi ratom su
se razdvojili.
Albanci su bili izostavljeni. Oni nisu bili, sve do sada, izazivači
rata. Kosovski Albanci su pod teškom srpskom represijom bili
nenasilni, tražeći samo da se prema njima postupa kao prema
jednakopravnim građanima, što su uglavnom bili dok Slobodan
Milošević nije preuzeo vlast.
Albanci u Makedoniji su htjeli dvonacionalnu državu koja bi im
osigurala jednakost sa slavenskim stanovništvom. Jedna albanska
stranka trenutno je dio vladine koalicije i drži pet kabineta,
uključujući ministarstvo pravosuđa, no javna služba, obrazovanje i
službeni odnos prema Albancima i dalje uvelike pretežu protiv njih.
Posljedično narodno nezadovoljstvo raspiruje krizu koju sada
izazivaju gerilci.
Niti jedni od tih Albanaca ne izgledaju željni da postanu dio
osiromašene, mafijom potlačene, Albanije. Kosovari Kosovo
smatraju prirodnim etničkim središtem albanske nacije.
Stanje nije beznadno. Nova srpska vlada predlaže ozbiljne
kompromise kako bi pomirila Kosovare s autonomijom unutar
federacije. Europska Unija nudi buduće članstvo, u kojemu bi
narcisoidni partikularizmi bivše Jugoslavije mogli postati sve
nevažniji.
Albanci imaju pravo na svaku budućnost koju mogu postići mirnim
pregovorima. Njihova želja za autonomijom i jedinstvom je široko
shvaćena. Oni mogu dobiti puno potpore od međunarodne zajednice u
pregovaranju o njihovim problemima sa susjedima.
Najvažnije je da NATO ustrajava na tome da je nasilje
neprihvatljivo. Intervencija na Balkanu nema smisla ako ne može
spriječiti etničko nasilje.
NATO je tamo, s nadmoćnom silom i golemim sredstvima. On može
zaustaviti nasilje. Washington drži ključeve onoga što će NATO
činiti.", piše William Pfaff.