WASHINGTON TIMES 14. III. NAKON SADAMA?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 14. III. 2001. Nakon Sadama? "Prije skoro točno deset godina, bivši je predsjednik George Bush dao uputu generalu Normanu Schwartzkopfu da zaustavi rat protiv Sadama Huseina. Od tada, sve do ovog trenutka, naša politika prema Iraku bila je niz djelomice uspješnih no ograničenih nastojanja da ga se obuzda. Njegove su vojne snage održavane na razini polovice onih kakve su postojale prije rata. Do sada smo ga (...) zaustavili u namjeri da ponovno izvrši invaziju na njegove susjedne zemlje. Zatim, Clintonovo Ministarstvo obrane počelo je upotrebljavati razna sredstva za borbu protiv kemijskog i biološkog oružja(...). Međutim, osnovni cilj- okončati njegovu sposobnost da svijetu prijeti oružjem masovnog uništenja ne samo da nije ostvaren, skoro da je otpisan kao ostvariv cilj. Sada je red na predsjednika Georgea W. Busha i državnog tajnika Colina Powella da budu izloženi istim oštrim kritikama Republikanaca i urednika uglednih novina(...). Konkretno, Powellov nedavni poziv na smanjivanje i preciznije usredotočenja gospodarskih sankcija osuđeno je kao povlačenje, na sličan način na koji je osuđena i Clintonova odluka da mirno prihvati Sadamovo prekidanje inspekcija oružja. Iako su optužbe za neuspjeh poštene, alternativne politike, koje bi mogle imati uspjeha, neizmjerno su teško ostvarive. (...) Ako Powell uspije ponovno izgraditi trenutno nepostojeći savez Zaljevskog rata kako bi podržao njegove ograničene sankcije, mogao bi uspjeti održati uspjeh 10- godišnje politike ograničavanja Sadamove sposobnosti vođenja rata konvencionalnim oružjem. No niti režim sankcija, ni jačanje sankcija o zabrani zone letenja neće biti dovoljni za onemogućavanje Sadamovog nuklearnog, kemijskog i biološkog arsenala oružja. Prosuđuje se da je količina tog oružja tijekom proteklih deset godina narasla. Vjeruje se da Sadam raspolaže s tri nuklearne rakete kojima eventualno nedostaje nuklearni fisioni materijal. Osim toga, prema tvrdnjama Instituta Brookings, krajem prošle godine mnoge od svojih nuklearnih znanstvenika ponovno je okupio u svezi s nuklearnim projektom i informirao ih kako je njihov rad 'sastavni dio borbe protiv neprijatelja.' Tijekom proteklih 10 godina, naša politika glede Sadamovog nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja promijenila se- sa one razoružanja na onu uništenja. Promjena ove potencijalno katastrofične promjene politike mogla bi postati osnovni cilj vanjske politike Bushove administracije. Nedavna otkrića dojavne službe dvosmisleno daju i razloga za nadu i razloga za očajavanje po ovom pitanju. Prema britanskim i američkim dojavnim izvorima, Sadam je prošloga prosinca, vjeruje se, u sklopu tajne ceremonije svoju obitelji i čelne pomoćnike obavijestio da umire od raka- možda čak i u roku od godine dana. Svoga je najmlađeg sina- Qusaya Huseina- imenovao svojim nasljednikom. Britanska dojavna služba Qusaya opisuje kao 'nestabilnog', dok ga jedan američki dojavni izvor otvoreno naziva manično depresivnim. Bilo zbog brige za Qusayevu mentalnu stabilnost ili iz puke strasti za moći, Sadamova tri polubrata- Barzan, Watban i Sabawi- kao i njegov stariji sin, Uday, spremni su, vjeruje se, suprotstaviti se njegovoj odluci o nasljedniku, čak i po cijenu otvorene borbe za vlast. Dok neki izvori dojavnih službi ovakvu analizu smatraju 'maštovitom', zna se da Powell ovu procjenu dojavne službe smatra vjerodostojnom. Tako u State Departmentu postoji nada da će ova kriza glede nasljeđivanja pružiti dugoočekivanu priliku da oporbene snage uz podršku SAD-a preuzmu vlast i okončaju prijetnju Sadamovog Iraka. S obzirom na ovu mogućnost, Powellova politika opreznih, minimalističkih sankcija, uz istovremeno korištenje svih dostupnih sredstava za pripremanje iračke oporbe za ovaj trenutak, mudra je. No ako se ovaj toliko željeni trenutak ne dogodi a Huseinova politika nadživi njega samog (a posebice ako novi čelnik bude mentalno nestabilna osoba) politika uništenja, umjesto razoružanja, mogla bi se pokazati neprihvatljivo riskantnom politikom. U tom se slučaju Bush mora suočiti s neugodnim zadatkom razoružavanja možda i nuklearnog ( a definitivno kemijskog i biološkog) Iraka, koji se provokativno ustoličio kao prvak palestinskog iredentizma. Sama pomisao na takvu američku vojnu akciju u ubojitom srednjoistočnom kotlu uz malo, i to ako uopće, arapskih saveznika, pobuđuje stravu. (...) Sadašnji Powellovi kritičari trebali bi ili objasniti kako mogu realizirati razoružanje Iraka bez takve vojne akcije ili izravno opisati dimenzije takve vojne solucije. Vrijeme za neobavezne pritužbe je pri kraju. Predsjednik i javnost uskoro će se možda morati odlučiti opravdava li rizik koji predstavlja Irak cijenu i opasnost takvog rješenja", piše Tony Blankley.