RUSIJA-IZVESTIJA OD 14.3.01.O RUSKOJ PRODAJI ORUŽJA IRANU

RUSIJA IZVESTIJA 14. III. 2001. Pogibeljan posao "Kao što se moglo i očekivati, Washington je brzo i vrlo oštro odgovorio na obećanje Vladimira Putina da će Iranu prodati rusko oružje. 'Bio bi to kontraproduktivan potez', izjavio je predstavnik State Departmenta Richard Boucher i dodao: uprava Georgea Busha kani na pregovorima s Rusima 'odlučno i stalno' postavljati pitanje o vojnoj suradnji s Iranom. Ako gledamo isključivo s formalnog stajališta, Amerikanci nemaju Moskvi što predbaciti. Protiv Irana (za razliku od, recimo, Iraka) nisu uvedene međunarodne sankcije. Dakle, bilo koja zemlja, pa tako i Rusija, ima pravo da Teheranu prodaje oružje i suvremenu tehnologiju. Amerikanci smatraju da je Iran 'pokrovitelj terorizma' i 'lupeška država'. Američke vlasti brane svojim poduzećima da surađuju s teheranskim režimom. Washington čini pritisak na zapadnoeuropske saveznike (primjerice na Saveznu Republiku Njemačku) i često postiže da oni poništavaju svoje ugovore s Iranom. Pokazalo se da Rusija nije tako popustljiva. Ili pak Amerikanci nisu našli potrebne dokaze i nisu u zamjenu za ustupke na 'iranskom pravcu' ponudili takve nagrade (političke, financijske) koje bi Kremlj mogao odbiti. No sve su to američke prosudbe, američke teškoće i američke pogrješke. Washington ne bi trebao prebacivati raspru na područje međunarodnog prava. Tu su stajališta Moskve neporočna. No ako Bushova uprava postavi razgovor drugačije, ima izgleda da prisili Putina da posluša njezine argumente. Kremaljskim sugovornicima treba jednostavno priopćiti da bi Iran mogao biti (ili već jest?) ozbiljan problem u odnošajima između Rusije i SAD-a. I ako se Kremlj ne želi svađati s novom washingtonskom upravom, morat će u ovoj ili onoj mjeri voditi računa o njezinu mišljenju. Na prvi se pogled stajališta Washingtona prema Teheranu može činiti nedosljednim. S jedne strane, Amerikanci se žele približiti iranskom predsjedniku Hatamiju (istom onom koji je sada u Moskvi i s kojim se Putin dogovarao o dopremi oružja). S druge, sve prijašnje optužbe protiv Teherana ('pokrovitelj', 'lupež' i dr.) ostaju na snazi. U stvari, nema proturječja u američkom stajalištu. Jednostavno, treba povesti računa o bitnoj stvari: iransku politiku, na žalost, ne određuje predsjednik, jer stvarna vlast nije u rukama liberalnog Hatamija, već u ajatolaha koji na sasvim drugačiji način gledaju na budućnost zemlje i njezine veze s vanjskim svijetom. Ruske vlasti to prešućuju. Stvar se prikazuje kao da se oružje prodaje Hatamiju osobno. No raspolagati ruskim tenkovima i sustavima za protuzračnu obranu neće on, već vojska i stražarski korpus Islamske revolucije, čije zapovjedništvo nije sklono predsjedniku, već njegovim protivnicima, klerikalima. (...) Hatamijevo je predsjednikovanje liberalno pokriće za fundamentalistički režim. Ideološki su temelji još uvijek čvrsti. Neprijatelj broj jedan je američki imperijalizam. Neprijatelj broj dva je Izrael koji treba baciti u more, a prije toga mu oteti Jeruzalem. (...) Ako uzmemo u obzir sve te činjenice, onda nam je jasnije upozorenje Richarda Bouchera da je Iran moguća prijetnja ne samo za SAD, već i za Rusiju. Islamski fundamentalisti teško mogu biti pouzdani saveznici svjetovne, demokratske države. Prema tomu, ne smijemo biti sasvim sigurni da se za pet do deset godina, negdje na prostoru ZND-a, neće pojaviti skupine islamskih terorista ili separatista naoružane vojnom opremom koju je Moskva upravo poslala Teheranu", piše Maksim Jusin.