POSEBNI PRILOG- IZBOR TEKSTOVA IZ GOSPODARSTVA

nancije NJEMAČKI RADIO - RDW 7. III. 2001. Turizam na Balkanu - o perspektivama Verica Spasovska. Razvoj turizma na području Balkana odvija se vrlo neravnomjerno. Nakon što je krajem devedesetih, naročito na području bivše Jugoslavije, zbog rata došlo do osjetnog smanjenja broja turista koji posjećuju Hrvatsku, Sloveniju ili Crnu Goru, u posljednje se vrijeme bilježi postupni oporavak turizma na tom području. To prije svega vrijedi za Hrvatsku, gdje se danas bilježi oko 60 posto rezervacija u usporedbi s vremenom prije početka rata. Time se Hrvatska nalazi na vrhu turističkih ciljeva na području Balkana, dok iza nje slijede Slovenija, Crna Gora i Makedonija. Istraživač razvoja turizma iz bečkog Instituta za jugoistočnu Europu dr. Peter Jordan ukazuje da je potencijal još mnogo veći. Prije svega se na području studijskih putovanja može ostvariti rast, drži Jordan: = Tu se radi o ponudi tematskih putovanja. Seobe starih Vlaha, toplice i lječilišta iz 19. stoljeća, tragovi Osmanskog carstva i Islama, dvorci i tvrđave, tragovi austrougarske uprave i kulture, tragovi francuske, talijanske, njemačke ili ruske kulture i spomenici - to su sve teme koje bi mogle zanimati obrazovanu publiku, smatra Jordan. Po njegovom mišljenju, mogućnost je razvoja turizma na seoskim imanjima relativno mala, jednako kao što ni gradovi balkanskih zemalja po svojoj atraktivnosti i po mogućnosti shoppinga ne mogu ozbiljno konkurirati zapadnoevropskim gradovima. Veliki potencijal Balkana leži u ljetovanju na moru. Problem je, međutim, što su mnoga ljetovalista opterećena ekološkim promašajima još iz doba socijalizma, naglašava Jordan: = Karakteristično za doba komunizma je bilo da se često upravo na atraktivnim turističkim mjestima gradila industrija. Time se željelo ograničiti ideološki ne sasvim pravovjernu turističku industriju i izgraditi tvorničke dimnjake uz mjesta za odmor. To je karakteristično, na primjer, za hrvatsku obalu. Tako je na turističkom otoku Krku izgrađena velika rafinerija nafte. To bi u budućnosti svakako trebalo izbjegavati. Sigurnost turista više nije problem, pogotovo za one koji ljetuju na moru. Ipak Hrvatska, na primjer, unatoč sve većem broju turista još uvijek ima problem s imidžom iz vremena rata. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova još uvijek upozorava njemačke građane koji putuju u Hrvatsku na opasnost od minskih polja. Gospodin Kildises je u ministarstvu zadužen za informiranje njemačkih turista i o tome problemu kaže: = Ja mislim da je najbolja politika i promidžba koju Hrvatska može učiniti ofenzivno pružanje točnih informacija. Ne treba uljepšavati stvari, i naprosto je neistinito kada se tvrdi da u Hrvatskoj nema mina i da je u tom pogledu zemlja potpuno sigurna, kaže on i dodaje da se minska polja uglavnom nalaze u unutrašnjosti, i da su dobro označena. Kada je riječ o Makedoniji, njezin imidž je ugrožen najnovijim sukobima na granici prema Kosovu. Srbija za sada od turizma ne očekuje mnogo, za razliku od Crne Gore. Većina turista koji posjećuju ovu zemlju, međutim, ne dolazi iz Njemačke, već se radi o onima koji nakon raspada bivše Jugoslavije više ne putuju na hrvatsku obalu: o građanima Srbije. (RDW) 2. III. 2001. Njemački dnevni tisak (2. ožujka) naglasak stavlja na životinjske zaraze koje haraju Europom. 'Mannheimer Post' piše da se ranije jednostavno čekalo da bolest bude izliječena, a sada to izgleda nemoguće ? iz financijskih, a ne iz medicinskih razloga. Kad se životinja razboli, ona više ne dobiva na težini, a krave daju manje mlijeka. Sada se, dakle, kolju i spaljuju kako bi se zaštitila zdrava stada. Istodobno se i dalje ulažu milijarde u agrarnu politiku koja potiče hiperprodukciju grotesknih razmjera. Nakon uzgoja stoke u pogonima za masovnu proizvodnju subvencionirana stoka putuje širom Europe i više vremena u svom kratkom životu provede u kamionu nego na livadi, razmišlja 'Mannheimer Morgen'. 'Offenburger Tageblatt' razmatra da za razliku od kravljeg ludila i svinjarija oko uzgoja svinja, slinavka i šap nisu prouzročene vlastitom krivnjom, već su udarac sudbine, kao što je to i potres. No, može se ipak zaključiti da se i one savršeno uklapaju u zahtjev za novom poljoprivredom i novom agrarnom politikom. Zaraza se, naime, mogla tako brzo raširiti zbog uvriježeno velikih transporta životinja i mesa. Sada se tako napokon slušaju predviđanja proroka koji već godinama prosvjeduju zbog mučnog prevažanja živih životinja stotine i tisuće kilometara dugim dionicama. Čini se da znamo učiti samo na pogreškama, zaključuje 'Offenburger Tageblatt'. (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 7. III. 2001. Broj Latinoamerikanaca u Sjedinjenim Državama je, prema najnovijim podatcima iz prošlogodišnjega popisa pučanstva, u posljednjem desetljeću povećan 60 posto. Suradnica Glasa Amerike Linda Kashdan izvješćuje da tvrtke koje se bave gospodarskom promičbom širom Sjedinjenih Država nestrpljivo iščekuju podatke prikupljene popisom koji se objavljuju u fazama. Tvrtke za gospodarsku promičbu su zapravo tumači suhoparnih brojidbenih podataka iz popisa pučanstva. Podatci se raščlanjuju, prevode u lako razumljive demografske segmente, a zatim prodaju gospodarstvu. Jedna od najstarijih takvih tvrtki Claritas kombinira podatke iz popisa s vlastitim ispitivanjima tržišta kako bi dobila precizne informacije o sastavu pučanstva u pojedinim zemljopisnim područjima. Predstavnik Claritasa Steve Moore kaže da podatci kao što su presjek strukture dobne starosti, postotak ljudi s fakultetskom naobrazbom ili svakodnevne navike, omogućuju poslovnim tvrtkama da stvaraju odluke o tome gdje će se otvoriti nove trgovine, restauranti ili saloni automobila, i koje bi od tih trgovina bile najbolje za plasiranje noviteta. Moore kao primjer navodi udružbu koja drži restaurante na fakultetima: = Na temelju naših segmentiranih podataka oni pripremaju jelovnike fakultetskim restaurantima. Jela se prilagođavaju profilu studenata, njihovom narodnosnom podrijetlu ili područjima iz kojih dolaze, kaže Steve Moore. Druga marketinška tvrtka Mapinfo na temelju podataka prikupljenih popisom pučanstva priprema zemljovide koji omogućuju njihovim klijentima vizualno uočavanje demografskih trendove i na temelju njih donose poslovne odluke. Predstavnik tvrtke John Winslow kaže da gospodarstvenici uvijek žele saznati gdje je potencijal za stjecanje profita najveći: = Jedan od trendova koji sam primijetio posljednjih godina, kaže on, jest da se šefovi marketinga dosta zanimaju za tinejdžere, jer današnji tinejdžeri imaju više novaca nego ikada ranije u povijesti ove zemlje. Naravno da svaka tvrtka ima profil građana koji ih najviše zanima. John Winslow kaže da se to odnosi na sve poslovne tvrtke bez obzira na veličinu i vrstu poslovanja. Svi oni koji nešto prodaju potrošačima koriste podatke prikupljene popisom pučanstva. Zbog toga, kaže on, udružbe kao što je njegova, koje raščlanjuju i prodaju takve podatke, nestrpljivo iščekuju objavljivanje paketa podataka iz prošlogodišnjeg popisa pučanstva. (VOA) NJEMAČKA DER SPIEGEL br. 11/2001. Europa kreće u lov "Uskoro se više neće isplatiti kod pariškoga draguljara crni novac pretvarati u ogrlicu za suprugu ili dobitak od prometa s BSE-om zaraženim mesom uplaćivati na Guernesey u anonimne zaklade. 'Trojka' EU-a Francuska, Švedska i Belgija na idućem sastanku na vrhu želi predložiti da se dobitke iz kaznenih djela brzo i međunarodno zaplijeni. Od prijevare Flow Texa teške 3 milijarde, redarstvo i pravosuđe bogatiji su za neka europska iskustva. Počinitelji su svoj kriminalno stečeni plijen posvuda od Španjolske, Grčke, Isle of Man, ali i u Švicarskoj, Australiji i na Kajmanskom otočju ulagali u nekretnine, bankovne račune, antikvitete, nakit i jahte. Tijela kaznene gonidbe teško su dolazili do tih objekata prije nego što su bili prodani ili sklonjeni. To bi se sada trebalo promijeniti. Počiniteljima je stalo do brzog novca, stoga trebaju brzo doći do svojega dobitka. Iza nacrta 'okvirne odluke vijeća za provedbu odluka o osiguranju imovnih predmeta' u EU krije se pravno-politička revolucija. Vlasti države moći će primjerice u buduće drugoj državi EU-a naložiti zamrzavanje novca a 'država provedbe' više to ne smije provjeravati, nego samo obaviti - i to smjesta. Nacrt se odnosi na trgovce drogama, pranje novca, krivotvoritelje eura, podmićene službenike, trgovce ljudima, krijumčare i utajivače poreza. Budući da i za njih vrijede međunarodnopravna načela, zapljena imovine zbog prikupljanja dokaza, zbog kasnijeg oduzimanja ili vraćanja žrtvama samo je prolazno djelotvorna, dok kazneni postupak ne završi. Smola za baku jednog prevaranta koja je za jednog navodno slučajnog boravka u Liechtensteinu potpisala utemeljenje zaklade od dvoznamenkastog milijunskog iznosa, iako nikada na računu nije imala više od deset tisuća maraka. Možda će izbjeći kazneni postupak, ali novac zaklade bit će oduzet 'lakovjernim trećima'. Nova okvirna odluka trebala bi nadopuniti novu formulaciju EU-ove smjernice za pranje novca koja još nije zaključena. Postoje siloviti prosvjedi nekih skupina zvanja, osim bankara i financijaša, koji će u buduće morati prijaviti dvojbene transfere novca i kupovine. Knjigovođe, porezni savjetnici, trgovci nekretninama i draguljari kao i odvjetnici, obvezuju se da će odati sumnjive klijente. To im dakako nije pravo. Glavni ravnatelj jedinice EU-a Olaf za borbu protiv prijevara Franz-Hermann Bruener naglašava da 'EU ne uzima na nišan male utajivače poreza.' Jasno da dodaje 'ali i oni su prevaranti'. Štete od međunarodnog kriminala drži 'golemima' za EU. Kazneno pravo u EU nije usklađeno, pa ono što je u jednoj zemlji kažnjivo, u drugoj ne mora biti. To primjerice vrijedi za posjedovanje lakih droga. Stoga planirana okvirna odluka šefova država i vlada EU-a nije za sada više doli pilot projekt kojemu bi trebali slijediti daljnji koraci za jedinstveno kazneno pravo EU-a. Međunarodnim gangsterima s bijelim ovratnicima bit će teže sanjati o krasnim danima s plijenom poslije izdržavanja kazne. Samo u Baden-Wuerttembergu, okruženom Francuskom, Švicarskom i Austrijom, povrat imovine iz kaznenih djela narastao je s 56 milijuna maraka (1998.) na sadašnjih 230 milijuna, izvješćuje Johann Podolsky iz pokrajinskog ureda za kriminal. 'Švicarske banke puno poduzimaju da bi se obranile od dotoka crnog novca i da bi poduprle kazneni progon u EU.' Liechtenstein također nije više što je bio, a ni Monaco. Postoje dakako i druge oaze za bijeg novca svih vrsta, ali politički su nestabilne i nisu prikladne za dugoročna ulaganja. Pa tko bi želio večer života provesti na Kajmanskim otocima?" - pita Rudolf Wagner. ITALIJA LA STAMPA 11. III 2001. Za zarađivanje je potrebna kultura "Adam Smith, veliki otac gospodarske politike, bio je prvi koji se dubinski pozabavio pitanjem koji su temelji prosperiteta i neprosperitetnosti zemalja u njegovoj čuvenoj 'Istrazi o prirodi i uzrocima bogatstva nacija', objavljenoj 1776., kada je industrijska revolucija u Engleskoj bila na svojim počecima. 19. i 20. stoljeće u kojima su se veliki valovi industrijalizacije proširili u Europi, a od tuda i u druga područja svijeta, hranili su nadu da će širenje gospodarske modernizacije moći ostvariti san pobjede nad siromaštvom i opće blagostanje. Unatrag nekoliko desetljeća ušli smo u post-industrijsko doba i sada se nalazimo usred globalizacije koja učvršćuje jedinstveno svjetsko tržište u okviru slobodne razmjene kapitala, saznanja, tehnologija i tako dalje, što je bez presedana. Sveukupno bogatstvo država nikada nije bilo toliko veliko, no san ukidanja siromaštva mit je koji je bučno propao. Pročitajte što piše Amerikanac David S. Landes, jedan od najvećih suvremenih povjesničara gospodarstva, glede sadašnje razlike između bogatih i siromašnih svijeta: 'U krajnjem zbroju, razlika dohotka po glavi stanovnika između najbogatije među industrijskim državama, recimo Švicarske, i najsiromašnije među neindustrijaliziranim zemljama, Mozambika, je oko 400 prema 1. Prije dva i pol stoljeća ta je razlika između bogatih i siromašnih bila možda 5 prema 1. A razlika između Europe i, recimo, istočne ili južne Azije (Kine ili Indije) bila je oko 1,5 ili 2 prema 1. Hoće li se danas ta razlika povećavati? U dva suprotstavljena krajnja slučaja odgovor je naravno da hoće. Neke zemlje ne samo da ne nadoknađuju, nego čak postaju i sve siromašnije, relativno i apsolutno.'(...) Landes je objavio knjigu koja počevši od naslova 'Bogatstvo i siromaštvo država. Zašto su neke tako bogate a druge tako siromašne', nastavlja temu Adama Smitha. To je bilanca jednog života znanstvenika, koji je analizi gospodarskog i društvenog razvoja dao mnogo vrlo značajnih doprinosa, što ga je učinilo autoritetom u toj materiji. U svojem širokom istraživanju koje obuhvaća sve kontinente, Landes kreće od početaka suvremenog doba i dolazi do naših dana. (...) Odgovarajući na pitanje zašto su neke zemlje tako bogate a druge siromašne i strašno siromašne, Landes u onome što se širokim pojmom može nazvati 'kultura' nalazi temeljni čimbenik koji je pokrenuo i promicao razvoj: pojam kultura ne treba shvatiti samo kao znanje, nego kao i shvaćanje života i uvjerenja prema radu, inovaciji, ulaganju, organizaciji i racionalnom korištenju resursa. To je ključ uspjeha zapadne Europe, Sjeverne Amerike, Japana, 'azijskih tigrova', sadašnje Kine. Tamo gdje se, i kada, pojavljuje ta kultura, počinje uspješni krug. 'Ako nas povijest gospodarskog razvoj nečemu uči', piše autor, 'onda je to da je kultura ta koja čini razliku'. Landes se očituje kao uvjereni sljedbenik Maxa Webera koji je 'u tom pogledu bio u pravu'. Funkciju koju je u Europi i Sjevernoj Americi imala kalvinistička etika, u Aziji su imale etike drugačijeg duhovnog obrasca ali koje su na kraju potaknule ista ponašanja u suočavanju s društvenim i gospodarskim problemima. Gledajući u budućnost Landes nas upozorava da su oni koji predstavljaju sol zemlje 'vrsta osoba koje misle pozitivno', koje znaju 'odlučiti'. Oni 'koji su i kada griješe pozitivni i to je put koji vodi napretku, ispravljanju, poboljšanju, uspjehu'.", piše Massimo L. Salvadori IL MANIFESTO 28. II 2001. Novi proleteri računala "Ovoga se puta ulaz u pakao ne nalazi u nekoj šumi, no sigurno je da se, kada se prijeđe prag, nađe upravo tamo. (...) Prema pričama protagonista ove knjige o robovima mreže ipak se nalazimo u paklu. Svijet koji je predstavljen je svijet Interneta, a protagonisti su muškarci i žene koji iza kulisa održavaju fantazmagorički svijet mreže. Odnosno, oni su ti računalni programeri na koje se ukazuje kao na neupitne protagoniste 'revolucije' koja je izmijenila svijet, naoružani samo mozgom, jednim zaslonom, tipkovnicom i mišem. No to je ono što žele da se vjeruje oni koji vuku konce new economyija. Dovoljno je, zapravo, ući u bilo koju hi-tech tvrtku i gledati u lice one koji tamo rade kako bi se shvatilo da je stvarnost drukčija, primijetit će se oči s plavim podočnjacima, nezaustavljivi tikovi, ruke stalno u pokretu, iznošena odjeća i očajnički pogled. Ili je dovoljno razmijeniti poneku nevinu riječ kako bi se započeo razgovor, da bi se za koju minutu našli preplavljeni lavinom tužaljki na život koji nije život, i snove prekinute danom u ritmu kuckanja tipkovnice. Pa ipak su dva američka novinara, Bill Lessard i Steve Baldwin, imali strpljenja putovati po Sjedinjenim Državama kako bi prikupili priče radnika new economyija, i objaviti ih s provokativnim naslovom Netslaves (Robovi mreže). Njihov je izlazak u Sjedinjenim Državama izazvao mali skandal, u biti je poderana koprena koja je skrivala strašnu stvarnost tog rada, uvećan i činjenicom da su i sami novinari postavili jednu web stranicu (www.netslaves.com) gdje se prikupljaju i druga svjedočanstva i priče o velikim nedjelima ovog ili onog šefa, stranice koja je u vrlo kratkom vremenu postala kut interneta u kojemu svatko može uzeti riječ kako bi objavio svoj osobni rat mrežnom gospodarstvu. Sve to može izgledati kratkotrajno, ekstravagantno, marginalno prema velikoj preobrazbi osobnog računala. Međutim dovoljno je pogledati s kakve se točke gleda na isti predmet, u ovom slučaju Internet. Ako ga opisuje Bill Gates ili neka pametna glava iz Intela, to je raj na zemlji. Ako međutim govori neki muškarac ili žena koji rade 10-12 sati na dan za 20-30 milijuna lira godišnje, bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, perspektiva se mijenja, i to mnogo. (...) To je dakle jedna 'feudalna' organizacija rada gdje svatko za svoj rad odgovara izravno svom nadređenom, imajući na umu da svatko treba dati maksimum za napredak tvrtke i da je izravno nadređeni taj koji odlučuje je li bilo dovoljno radnih sati i odgovara li izvedba potrebama tvrtke. Upravo je to ponovno uspostavljanje odnosa vis- a-vis, kao odlučujućeg čimbenika zapovijedanja poslom, to što obara mit samoorganiziranja radnog vremena i posla bogatog sadržajima, što su tako dragi elementi apologetima new-economyija. Samoorganiziranje radnog vremena rješava se koloniziranjem 'golog života', do točke gdje razlikovanje između vremena za život i vremena za rad postaje težak pothvat. Gdje je zapravo slobodno vrijeme kada se mora biti na raspolaganju 24 sata na dan ili kada dolaziš u 9 ujutro a izlaziš u tri u noći? (...) Ne prolaze dobro ni menageri, odnosno oni koji koordiniraju rad jednoj tvrtki koja proizvodi mikroprocesore posljednje generacije (misli se očito na Intel, vodećoj tvrtki u tom sektoru). Zaboravljaju kuću i obitelj, odlaze raditi i kada im se dogodi prometna nesreća, putuju po svijetu kao zvrkovi, ručajući u Houstonu, večerajući u Frankfurtu. Kada se potom 'robot' onesvijesti tijekom poslovnog sastanka, otjera ga se i bez otpusnog pisma. Iz toga proizlazi mnogo drukčija slika Sjedinjenih Država od one koje smo vidjeli u kinima. Za sve je najveća želja doći do kraja mjeseca, plaćajući najam stana i račune. O dopustima se i ne govori, putovanja su iluzija i nevolja je ako se razbole, jer nema uvijek odgovarajuće zdravstvene zaštite. Naravno, svi su pohađali college, a mnogi od protagonista imaju diplomu u džepu.(...)" AVVENIRE 6. III. 2001. Konkretna žurna stanja i lijekovi koji bježe "Skup G8 koji je upravo završen u Trstu, no možemo mu mirno pridružiti i forum u Davosu od prije nekoliko tjedana ili skup na vrhu u Nici, od prošloga prosinca, ili i posljednji krug WTO-a u Seattleu, na svoj bi se način mogao pokazati dragocjenim. Vjerojatno ne radi pitanja okoliša (obzirom da je malo toga zaključio, a njegov je najveći uspjeh što je utvrdio datum slijedećih razgovora) koliko radi toga što je obilježio jednu vrijednu fazu u odnosu između građana i institucija. Jer od skupa do skupa, etape nakon etape, izgleda da se probija jedna nova svijest, barem u Europi, o zastarjelosti, da ne kažemo maloj koristi međunarodnih summita. Najbolji način da se to uvidi je promotriti golemi teret značenja i očekivanja koje svaki skup neizostavno sa sobom nosi: rođenje i parabola takozvanog 'naroda iz Seattlea' možda je najdramatičniji i najelokventniji dokaz, ali nije jedini. Kultura dvadesetog stoljeća, dakle i naša, dijete je međunarodnih skupova na vrhu: od Jalte do Breton Wooda, od Versaillesa do Camp Davida, kolektivni imaginarij prepun je summita i sporazuma kojima se pripisuje, često s pravom, ulogu velikih raskrsnica povijesti. Danas je možda skupova na vrhu previše i premalo su vezani uz stvarnost. Do prije nekoliko desetljeća za jedan je međunarodni skup na vrhu bio potreban neki rat, ili neki mir, ili neka aneksija, ili neki veliki preustroj svjetskoga gospodarstva. Danas se saziva neki skup na vrhu, kao u Nici, kako bi se pokušalo prihvatiti neki sporazum oko kojega se nitko ne slaže i koji završava kao balon od sapunice, kao i da se daju neodgodivi rokovi reformi koje se nije spremno provesti. Kazalo bi se da je međunarodnom diplomacijom zavladao jedan veliki vjetar diletantizma. Ili pak da je velik broj skupova loše pripremljen. Uzmimo G8 u Trstu: svake se godine u Europi potroši 600 milijardi lira kako bi se nosilo s posljedicama šteta po okoliš, poput bolesti, hidrogeoloških poremećaja i poljoprivrednim gubitcima. (...) Bilo je dovoljno toga za jedan pravi skup na vrhu koji bi se suočio s problemom jednakom žurnošću kojom se suočilo sa slinavkom ili ljudskim oblikom Creutzer-Jacobove bolesti. Kao što se zna, problem je, međutim, odgođen do 2002. do jednog drugog skupa na vrhu, čije je najzvučnije obilježje to da pada na desetgodišnjicu skupa na vrhu u Rio de Janeiru, na što su promicatelji ukazali. Teško se ne može osjetiti neugoda. Teško je zanemarivati taj paradoks: na strahovito konkretne probleme odgovara jedna strahovito neodlučna upravljačka klasa. Tome se pridružuje povijesna sklonost javnog mišljenja da bilo kojem međunarodnom summitu pridaje povijesna značenja. Pa i stoga što su problemi s kojima bi se trebao suočiti strašno stvarni. A prvi koji su upali u tu stupicu upravo su aktivisti 'naroda iz Seattlea'. Gotovo je bilo tužno neki dan vidjeti četiri tisuće mladih kako idu oko zabranjene tršćanske citadele (no i u Nici, Pragu, Davosu), tog urbanog militariziranog kruga kako bi moćnici svijeta mogli neometano razgovarati, dok su ti isti moćnici bili na izletu na jednoj izložbi, a iste su se večeri ponovno susreli na koncertu. Tih četiri tisuće vikalo je u pravcu jedne tužno prazne kule od bjelokosti. Prazne kao što sve češće postaju međunarodni skupovi na vrhu," piše Giorgio Ferrari. CORRIERE DELLA SERA 8. III 2001. Certifikat je nestao, ostaje druga noćna mora: dozvola "Slika Talijana koji se vuče od šaltera do šaltera, moleći certifikate, uvijek je zabavljala strance. Treba reći, manje je zabavljala nas Talijane. (...) Ako bi Italija bila jedan Ferrari, birokracija bi bila ručna kočnica: ona koja nam ne dopušta ići koliko brzo bi mogli. Dokaz? Razina stranih ulaganja. Prema jednom istraživanju kojega je upravo objavio Economist Intelligence Unit (EIU), 1999. prema posljednjim dostupnim podatcima, u Italiju je došlo 6,8 milijardi dolara, što je skromna svota. Irska i Španjolska, manje i siromašnije od nas, privukle su po 19.1 milijardi i 9,3 milijardi dolara, u proteklom desetljeću godišnji doprinos stranih ulaganja u talijanskom brutto domaćem proizvodu bio je smiješan: 0,3 posto, što je najniža razina u Europskoj Uniji. Zašto bi nas trebale zanimati te brojke? Jer predstavljaju test povjerenja. Objaviti da se cijeni neka zemlja je lako; u nju staviti svoj novac druga je stvar. Ako je sveukupna vrijednost stranih ulaganja u Itaiju danas pola od one u Njemačkoj ili Nizozemskoj, i četvrtina onih u Velikoj Britanija, neki razlog postoji. 'Neučinkovitost javne uprave', piše EIU. Što znači neke vrlo očite stvari: spore autorizacije, previše prolaza kroz previše nadležnih vlasti, često radi kontrola ili jamstava. Bilo koji poduzetnik, veliki ili mali, talijanski ili strani, priča iste priče. (...) Odvraćanje od stranih ulaganja u Italiju podudara se s poticanjem talijanskih ulaganja u Sloveniji i Rumunjskoj: birokratska otezanja, no i nevjerojatna složenost zakonskog sustava, trajanje procesa, krutost ugovora (part-time zaposlenja u Italiji je manje od 8 posto, protiv 17 posto u Francuskoj, 24 posto u Švedskoj i 25 posto u Velikoj Britaniji). Te stvari plaše mnogo više od cijene rada. S funtom koja vrijedi više od 3 tisuće lira Velika Britanija nije dobro tržište, pa ipak ulaganja idu tamo, a ne ovamo. Oni malobrojni koji dolaze biraju dijelove Italije gdje su stvari jasnije i jednostavnije. (...), piše Beppe Severgnini.