NJ-FR-13.2.-EUROPA I BALKAN

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 13. II. 2001. Europa na Balkanu tetura od krize do krize "Koje je ciljeve i interese slijedila balkanska politika najutjecajnijih zapadnoeruospkih država u proteklih deset godina? Diobu Jugoslavije? Dopuštanje nastanka neodređenog broja novih država? Vođenje jednog kratkog i jednog manje kratkog zračnog rata? Pretvaranje Bosne i Hercegovine i Kosova u protektorate NATO-a? Pobrinuti se za trajnu vojnu nazočnost saveza u regiji? Oslabiti Srbiju? Proširiti utjecaj Albanije? Poljuljati unutarnju stabilnost Makedonije? Crnu Goru dovesti do ruba samostalnosti? Pokazati Rusiji njezinu slabost i tu činjenicu predočiti cijelom svijetu? Samo pristaše teorije o apsolutnom planiranju i ostvarivosti povijesti došli bi na zamisao tvrditi da je sve to pripadalo predviđenom programu ili da je čak postavljeno na pozornicu u strateškoj dalekovidnosti. No budući da su stvarni rezultati takvi kakvi jesu, postoji ozbiljan problem. U takvom slučaju preporučljivo je pomno ispitati strateške ciljeve, uporabljena sredstva, njihovu razdiobu te izbor saveznika u regiji. Na takav postupak mogu se uložiti dva važna prigovora. S jedne strane: počelo je na pogrešnoj strani. Političko-strateški aspekti neopravdano su bili na početku. Pogrešno odmjeravanje dalo im je previše značenja a političko-idejnim (da ne kažemo političko- ideolškim) stajalištima premalo. Odnosi nisu takvi nego obrnuto, najprije dolaze vrijednosti a zatim interesi. Kad bi bilo tako, pravo bi pitanje zapravo moralo glasiti drukčije: kojim se idealima balkanska politika zapadnoeuropskih država osjeća obvezanom? I po čemu se može vidjeti odgovara li politika njihovim izjavama? Tako smo opet došli do realnih rezultata - dakle, vidi gore. Drugi prigovor koji se često može čuti kad je na raspravi popis negativnosti: željelo se nešto drugo, ali naišlo se na granice izvedivoga. Zacijelo, to se ne može jednostavno ukloniti - ali i u tom slučaju glavno pitanje u prvom redu ne bi smjelo biti usmjereno na prepreke nego na vlastite sposobnosti za njihovo prevladavanje. Ipak najveće zapadnoeuropske države ni 90-ih godina nisu bile nekakvi statisti europske politike na rubu pozornice. Što više, bile su i ostale akteri drugi po važnosti i pridonijeli su poslije vodećih saveznika, uz njih i zajedno s njima drugi po veličini udio u scenariju i koreografiji. Dakle nipošto nisu bili objekti europskih događaja nego su pripadali vodećim subjektima pa u skladu s tim treba odmjeriti njihovu odgovornost. Nije tajna da su se savezničke snage u prvom svjetskom ratu dugo protivile raspadu Austro-Ugarske. Nikome od njihovih predstavnika 1914. nije palo na pamet u vezi s pravima narodnosti u višenarodnoj državi govoriti o 'samoopredjeljenju'. Tek su se u tijeku 1918. godine predomislili, što je po njihovu mišljenju bilo nužno. No okretanje načelu nacionalnog samoopredjeljenja nije uslijedilo iz samoopredjeljenih motiva. Raspad je mogao postati duhovnim oružjem u rukama boljševika koji su odmah nakon Oktobarske revolucije s tim počeli operirati. (...) Svim silama sudionicama bilo je razumljivo da se u prvom redu moraju prihvatiti pitanja: što će se dogoditi u regiji ako Austro-Ugarska više neće postojati? Koje su strukture najprikladniji jamac stabilnosti? Dvadeset i pet godina poslije opet je trebalo kumovati novom europskom poretku. Taj put je stanje u pogledu na istočnoeuropski državni krajolik bilo jednostavnije: radilo se uglavnom o njihovoj rekonstrukciji. Na jugoistoku je čak isključivo bila riječ o ponovnoj uspostavi statusa quo ante. Temeljna pitanja u biti su bila ista kao i nakon Prvog svjetskog rata, prilagođena izmijenjenim okolnostima: što će biti poslije Hitlera? Koje su strukture najprikladniji jamac stabilnosti? Kad se Jugoslavija počela približavati svojoj propasti, moglo se, čak moralo, zbog tih iskustava, od vodećih državnika u zapadnoj Europi očekivati da će se baviti pitanjima: što će biti poslije Jugoslavije? Koje su strukture najprikladniji jamac sigurnosti i stabilnosti u regiji? Koji su unutarnji, koji vanjski oslonci potrebni? No čini se da ta pitanja tijekom devedesetih godina nisu čak ni usput nabačena, da se o njihovoj posebnoj ulozi i ne govori. I Mitterrand, koji im je još najbliži, zastaje na pragu. U presudnim stanjima 1991. godine stalno govori o problemu granica, upozorava na međunarodnu uredbu i zajednički postupak zapadne Europe - ali u strateški presudnom pitanju ostaje začudno nijem. U jesen 1991. više je put u smjeru Jugoslavije rekao: 'Ne možemo ništa napraviti.' Maastricht i unija imaju apsolutnu prednost, razlike s Kohlom i Genscherom u politici prema Jugoslaviji ne smiju ugroziti glavnu stvar. Glavni Mitterrandov motiv dolazi iz usta ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa: 'Slom Jugoslavije je drama, slom zajednice bio bi katastrofa.' Nakon toga Mitterrand je još samo pokušavao ograničiti štetu. (...) Drugdje je problem izazivao rječitu šutnju ili optimističnije procjene. U Genscherovim uspomenama u kojima je 41 stranica posvećena sukobima u Jugoslaviji, strateških pitanja jednostavno nema. Helmut Kohl pak ozbiljno shvaća Mitterrandove strahove i jako mu je važno da ga umiri. Ciljano francuskim sugovornicima izražava svoje mišljenje o tomu kako je Tuđmana propisno otpravio kad je raširio zemljovid kako bi mu razvidno predočio obrise svojega sna o velikoj Hrvatskoj. No iako je kancelar imao razumijevanja za zabrinutost svojeg prijateljskog susjeda - čini se da je nije dijelio. U svakom slučaju, sukobe je tumačio drukčije i u važnim razilaženjima s Mitterrandom o politici prema Jugoslaviji tijekom druge polovice 1991. godine, argumentirao je s drukčijeg vidika. Predsjednik države govori o nejasnim granicama, kancelar o nacionalnom samoodređenju. I kad se Mitterrand upušta u posljedice mogućega priznanja, Kohl odgovara upozoravanjem na silovit pritisak javnosti. Najstalnije obilježje ipak je kolebanje tijekom cijelog desetljeća između realpolitičkih shvaćanja i misionarskih pogleda. Na kraju se gotovo stalno luta - jedanput su to sporazumi s Beogradom zajedno sa slanjem promatrača, jedanput prijetnje s najgorim, jedanput oboje zajedno, zatim okret prema neovisnosti Kosova, zatim poluokret natrag, nedugo zatim neobjavljeni rat, proglašen neratom. Zatim najprije prema neovisnosti Kosova i Crne Gore, što bi čak moglo poslužiti kao odskočna daska za promjene u Srbiji, zatim opet na kočnicu i malo natrag. Jer početkom listopada 2000. posvuda se otkriva središnje strateško značenje Srbije. (...) Što poslije ratnog desetljeća prati raspad Jugoslavije? Kakve se konstelacije naslućuju, koje su strukture najprikladniji jamac stabilnosti i sigurnosti u jugoistočnoj Europi? Koji su unutarnji, koji su vanjski oslonci potrebni? Novi poredak središnjeg područja bivše Jugoslavije i dalje je uporište političko-strateške glavne zadaće - strukturiranja koje omogućuje trajnu statiku. Pri tomu za sada u pogledu na državne strukture, šest pitanja ima osobitu ulogu, jer će odgovor na njih, bez obzira kakav će biti, bar za veće dijelove regije imati značajnih posljedica. Nabrojeno od sjevera prema jugu: Hrvatsko pitanje: u njegovu je središtu odnos Hrvatske s Hrvatima koji žive u Bosni i Hercegovini i to osobito u Hercegovini te, s tim u vezi, odnos prema muslimansko-hrvatskoj federaciji. Osim toga pitanje dodiruje i Srbe preostale u Hrvatskoj, napose one u Slavoniji kao i Srbe izbjegle odnosno prognane 1995. iz krajine. Etnički gledano, pitanje dakle neposredno dodiruje i bosanske muslimane i Srbe, državno - Bosnu i Hercegovinu kao i Srbiju. Bosansko pitanje: zapravo se sastoji od pitanja vlastite državnosti Bosne i Hercegovine (stvarne a ne samo na papiru). Bezuvjetan interes za nju nazočan je samo među bosanskim muslimanima, dok bosanski Hrvati i bosanski Srbi žele i održavaju posebne odnose sa svojim matičnim zemljama. Hrvati i Srbi, Hrvatska i Srbija su dakle također izravno umiješani. Srpsko pitanje: povijesno gledano sastoji se od toga kako državno povezati odnosno skupiti rasuta staništa Srba. Sa srpske je strane odgovoreno bar na jedan način koji je otkrio malo razumijevanja za važnost drugih naroda i država i u skladu s tim izazvao njihovo nepovjerenje i otpor. (...) Koji god oblik prevlada u srpskom pitanju, u svakom će slučaju izravno pogađati niz naroda, država (Hrvatska, Bosna i Hercegovina) i entiteta različitih statusa u današnjoj Jugoslaviji (Crna Gora, Kosovo, Sandžak, Vojvodina). Crnogorsko pitanje: razilaženja oko državne samostalnosti Crne Gore u prvom redu pogađaju njezin odnos sa Srbima i Srbijom. (...) Makedonsko pitanje: tu su se tijekom devedesetih također dogodile temeljite promjene. U novijoj povijesti Makedonija je bila polje konkurentnih zahtjeva Srbije, Bugarske i Grčke.(...) Makedonsko je pitanje usko povezano s albanskim. Ono osim toga neposredno utječe na konstelaciju u Srbiji i posredno dodiruje Bugarsku i Grčku. Albansko pitanje: slično kao u slučaju Srbije, mnogo Albanaca živi izvan granica matične države, ali s tom razlikom što njihova naselja nisu razasuta, nego su koncentrirana u izravnom susjedstvu nacionalne države Albanije. (...) Strukturalne činjenice kao i prevladavajuće tendencije u međunarodnoj politici proteklog desetljeća izazvale su znatno intenizviranje odnosa između Albanije i Albanaca koji žive izvan njezinih granica, te njihovih organizacija. Očito je koje će susjede daljnji razvitak izravno pogađati: ponajprije Srbiju i Makedoniju, osim njih možda i Crnu Goru. Što zapravo pokazuje taj popis? Ni na jedno od velikih pitanja ne može se odgovoriti na zadovoljstvo svih. Svako rješenje u korist jedne strane neizbježno bi naštetilo drugim susjedima. Drugim riječima: ne smije se raditi o rješavanju pitanja, nego o tomu da ih se ukroti i, ako je moguće, poveže u korporativni pokušaj regionalne suradnje. (...) Dva su ključna pitanja iznimno bitna za statiku na prostoru bivše Jugoslavije a time i u cijeloj regiji: na sjeveru i u središtu odnos između Srbije i Hrvatske, na jugu odnos između Srbije i Albanije. Koje bi strukture bile sadržajne, koji oslonci potrebni? Načelno su na raspolaganju tri smjera: a) rješenje orijentirano ponajprije na unutarnje snage. Njihov najvažniji oslonac bio bi jak unutarnji savez balkanskih država s obuhvatnim integrativnim instrumentarijem, neka vrsta balkanske unije. b) opcija usmjerena ponajprije na vanjske spone. Temelj bi dao EU, a čvrstoću punovrijedna integracija cijele regije u uniju. c) povezanost vanjskih i unutarnjih spona i oslonaca. (...) Najvažnija pretpostavka je politička volja - na Zapadu a osobito u EU. Jer ona je presudna za odgovor na pitanje ima li takav pokušaj bar najmanjih izgleda. Dosadašnja iskustva na žalost ne potiču osobito optimistične prognoze. A na prvi pogled nameće se dojam da prijedlog previše, puno previše očekuje od EU. (...) No jednoga će se dana i EU morati odlučiti: želi li da udruga bogatijih i jačih dijelova Europe postane svrhom očuvanja njezina imovnoga stanja pa će tada u politici prema Balkanu i dalje teturati od krize do krize, od jednog rješavanja krize do idućeg? Ili uistinu teži 'europskom projektu'? Kratkoročno bi prva inačica mogla biti privlačna, dugoročno će se druga isplatiti", zaključuje Magarditsch Hatschikjan, povjesničar i germanist koji kao stručnjak za jugoistočnu Europu radi u zakladi "Konrad Adenauer".