FR-LE MONDE-23.1.-O SAD-U

FRANCUSKA LE MONDE 23. I. 2001. Sjedinjene Države, 'očita sila' "Da bi istaknuo status jedine velesile koji su Sjedinjene Države stekle nakon sloma sovjetskog sustava, francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine rado rabi izraz 'supersila'. Na veliko nezadovoljstvo Amerikanaca, premda je pojam izmislio američki sociolog Ben J. Wattenberg (u 'The First Universal Nation'). George W. Bush nasljeđuje tu 'supersilu' ili, još bolje, 'očitu' silu. Ovaj je pridjev preuzet iz nekoliko američkih ogleda koji pod nazivom 'Manifest Destiny' opisuju američko teritorijalno širenje u XX. stoljeću. 'Manifest' znači očit, naravan, neprijeporan, koji se sam po sebi razumije i skače svima u oči. Takvim se danas čini SAD. Svi se pitaju što će George W. Bush od nje načiniti. Pokušavaju odgonetnuti kratke izjave o toj temi; temeljito proučavaju njegovu momčad zaduženu za vanjsku politiku. Ovu potonju čine snažne osobnosti, dopredsjednik Richard Cheney, državni tajnik Colin Powell, ministar obrane Donald Rumsfeld i Condolezza Rice koja predvodi Vijeće za nacionalnu sigurnost. To su 'veterani' - premda su neki još mladi - prve Bushove uprave, uprave oca novog predsjednika, pa i Nixonove i Fordove. Koliko vrijedi njihovo iskustvo? Od predsjednikovanja Georgea Busha oca (1988-1992.), međunarodne su se prilike bitno promijenile. George Bush i njegovi savjetnici morali su se sučeliti s padom komunizma, svršetkom hladnog rata, ujedinjenjem Njemačke i nejasnim počecima ujedinjenja Europe. Bilo je to razdoblje prijelaza između svijeta nakon Drugog svjetskog rata - s dvama vojnim blokovima i ideološkog sukoba s komunizmom - i jednopolarnog svijeta. George Bush otac govorio je tada, u doba Zaljevskog rata, o 'novom svjetskom poretku' koji je htio uspostaviti. Nije stigao utvrditi njegove obrise. Je li oko te zadaće nastojao demokratski predsjednik koji ga je naslijedio u Bijeloj kući? Donekle. Za osam godina Clintonove uprave, pojavile su se nove paradigme u međunarodnoj politici, a da se nije znalo hoće li se one trajno nametnuti. (...) Ne zanemarujući obranu 'američkih vrijednosti', nova uprava već sada tvrdi da se mora češće pozivati na nacionalne interese Sjedinjenih Država. Ona se želi vratiti shvaćanju međunarodnih odnosa koje će biti više 'bismarckovsko', što će se zacijelo svidjeti onim diplomatima na Starom kontinentu koji žale zbog 'wilsonovskog' zaokreta Europe zadnjih godina. (...) Premda državni suverenitet više ne treba biti apsolutna vrijednost, moramo biti 'oprezni s takozvanim humanitarnim upletanjima, a država mora ostati središnja ustanova za nadzor'. Tako g. Bush misli da na Balkanu nisu posrijedi američki državni interesi: tamo nije trebalo ići, predbacuje Clintonovoj upravi; dakle, odatle treba otići. Amerika i NATO-a ne trebaju se okušavati u stvaranju naroda - 'nation building' - koji ne postoje, kao u bivšoj Jugoslaviji, ili koji su u pogibelji, kao na Haitiju. (...) Europljani su godinama isticali da se rizici na Balkanu moraju podijeliti. Pet godina nakon svršetka rata u Bosni, dvije godine nakon rata na Kosovu, a napose nakon Miloševićeva pada, prilike su se promijenile. Opasnost od prekoatlantskog 'raskida' zbog bivše Jugoslavije, ograničena je: Europljani bi mogli sami, uz dobrohotnu, a ne prikriveno neprijateljsku kao u početku jugoslavenskih ratova, pomoć Washingtona preuzeti zadaću očuvanja mira, pa i uključivanja tog područja u europski razvitak. S europskom politikom obrane koja je potvrđena u Nici, Europljani su teoretski osigurali mogućnosti za to. Hoće li novi predsjednik i njegovi savjetnici koji ne slove kao uvjereni pristaše europske samostalnosti, pustiti Europljane da idu do kraja u svom pothvatu? Ili će htjeti obeshrabriti tradicionalno najveće 'atlantiste'? Bilo bi proturječno poticati Europu da preuzme više obveza u područnim krizama umjesto SAD-a i pri tome joj uskraćivati pomoć. No to je proturječje stara odlika europske politike Washingtona", pišu Alain Frachon i Daniel Vernet.