FRANC-LE MONDE OD 26.10.02. O AMERIČKOJ POLITICI I O SAVEZNICIMA

FRANCUSKA LE MONDE 26.X.2002. Osamljenost američkog carstva Alain Frachon piše o konferenciji koja je u listopadu održana u Pragu na temu 'Trebaju li carstvu saveznici?' uz sudjelovanje Richarda Perlea, direktora središta za analizu i za istraživanje pri američkom ministarstvu obrane i darovitog nadahnitelja američke strateške doktrine te Christophera Pattena, britanskog zastupnika u Europskom povjerenstvu, proeuropskog katoličkog 'torijevca': "(...) Perle simbolizira najradikalniji dio američke strateške misli. Mogli bismo je pokušati ukratko oslikati sljedećim riječima: samo Sjedinjene Države imaju želju i mogućnosti da vode gotovo stalnu borbu protiv novog neprijatelja koji je raznorodna smjesa islamističkih terorističkih skupina i lupeških država koje razvijaju ili već posjeduju arsenal oružja za masovno uništavanje. Premda Amerika, u načelu, još uvijek radije 'djeluje zajedno sa saveznicima', koalicija nikada nije uvjet za akciju. Jer, za razliku od Europe, Amerika ne misli da je samo zajedničko djelovanje opravdano ni da je multilateralni put jedini nositelj međunarodne zakonitosti. Perle upozorava na europski kredo da je UN jedini izvor ozakonjenja primjene sile između država: 'Kako, pita se, udruživanje s diktaturama kojih je pun UN, organizacija gdje se glasovi prodaju i kupuju, može povećati zakonitost primjene sile?' (...) Perle sumnja da je nesklonost Europe prema primjeni sile skopčana s njezinom vojnom nemoći. U potonjoj vidi ograničenje za moguće zajedničko djelovanje između Europe i SAD u sučeljavanju s 'novim neprijateljem'. Europski povjerenik za vanjsku politiku rado se slaže s tom tvrdnjom. Christopher Patten jasno i glasno kaže da je vanjska politika Unije loše oblikovana rečenica: puno pridjeva (ne škrtarimo s ocjenama), ali malo glagola (nismo spremni za djelovanje); ukratko, politika koja je 'u stalnoj pogibli od neodlučnog moralizma', da se poslužimo lijepim izrazom Jacquesa Julliarda. Tako će biti sve dok politički dužnosnici na Starom kontinentu neće moći zagovarati povećanje vojnog proračuna a da ih se ne optuži da ugrožavaju svetu kravu europskog 'socijalnog obrasca'. Tu se završava dio puta kojim Perle i Patten idu skupa. U ostalom, t.j. o pitanju opravdanosti preventivnog rata koji bi se, misli Perle, morao moći povesti u bilo kojem trenutku protiv bilo koje virtualne prijetnje, europski se povjerenik ne slaže. Pattenovo se razmišljanje temelji na tvrdnji da postoji granica 'dekontekstualizacije' terorizma, postupka koji primjenjuju pristaše 'Perleove škole' (dotični ne bi prihvatio taj izraz) koja promatra terorizam kao entitet koji nije povezan ni sa kakvom konfliktnom stvarnošću. On želi reći da načelo državnog suvereniteta više nije nedodirljivo. Na tu staru 'mantru' međunarodnih veza ne će se moći pozivati, da bi se zaštitile, države koje pružaju utočište terorističkim skupinama, primjenjuju terorizam i razvijaju oružje za masovno uništenje koje bi mogle staviti na raspolaganje teroristima. No protiv ovih, čija se pogubnost ne niječe, preventivna primjena sile može biti rezultat samo zajedničke odluke, misli Patten. A UN je, unatoč svojim slabostima, nesavršenosti i činjenici da je često okupljalište licemjera, jedina organizacija ovlaštena da donese takvu odluku. Patten, optimist koji ne idealizira, vjeruje u zamisao o novom međunarodnom poretku; Perle, povijesni pesimist, veći je sumnjičavac. Patten zna da postoji međunarodna javnost. Ne može zanemariti činjenicu da je ona uglavnom protiv američkog preventivnog rata u Iraku koji se to više smatra protuzakonitim što ta zemlja nije napala SAD. Premda se preventivno djelovanje može opravdati, o njemu se ne može jednostrano odlučiti. Uz pogibelj da se sutra Delhiju dopusti da napadne Islamabad, u ime virtualne prijetnje koja je, primjerice, Pakistan za Indiju. Ukratko, carstvu trebaju saveznici. Perle ne može zamisliti da bi, gdjekad, uloga saveznika SAD-a bila da mu budu 'protuteža'; Patten je sklon vjerovati kako europski saveznik i prijatelj može, primjerice, imati zadaću da smanji napetost između SAD-a i ostatka svijeta. Nisu li to u iračkoj stvari učinili Tony Blair i Jacques Chirac: prvi preporučivši Georgeu W. Bushu da zatraži mišljenje UN-ova Vijeća sigurnosti, a drugi boreći se u istom Vijeću za poštovanje nekih načela?"