NJ-16.X.-FAZ-GRAMATIKA NASILJA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 16. X. 2002. Gramatika nasilja "Većina tumačenja najnovijih oblika islamističkog terorizma pokušavala ga je dešifrirati iz njegove ideologije. To je dovelo do preobilne literature o islamskom fundamentalizmu čiji je doprinos preventivnoj svrsi ipak izrazito ograničen. Tu bi umjesto toga trebalo istraživati promjenu strategije terorizma. Ideologijske komponente se s tim u skladu utvrđuju samo pod aspektom njihove strateške ili taktičke koristi. Taj promijenjeni smjer gledanja pojašnjava se promjenama terorizma: naime, dok su u socijalno-revolucionarnom i etnoseparatističkom terorizmu ideologijske tvrdnje bile dominantne i iz njih je izvođena strategija skupine, u novijim se oblicima međunarodnog terorizma uglavnom osamostalila gramatika nasilja prema političko-ideologijskim tvrdnjama. To ima dalekosežnih posljedica i za organizacijsku strukturu terorističkih organizacija i za ciljeve terorističkih napada. Tijekom devedestih godina XX. stoljeća dijelovi međunarodnog terorizma proveli su fundamentalnu promjenu strategije. Iz pretežno unutardržavne prijetnje pretvorio se u izazov međunarodnom poretku. Posljedica je bila da se borba protiv terorizma od uglavnom policijske zadaće pretvorila u izazov koji u pojačanoj mjeri pogađa i tajne službe koje rade vani i vojsku. Pojam tog razvitka je organizacija Al Kaida čije oblici aktivnosti sežu od terorističkih napada preko gerilskih taktika do oblika konvencionalnoga ratovanja. Promjena u operativnoj logici terorističkih skupina može se pokazati na liku 'kao zainteresirano podređenoga Trećeg'. U ranijim oblicima taj je ideologijski konstruirani lik kod kojega se moglo raditi o društveno marginaliziranom, potisnutom Trećem svijetu kao i zanemarenim etničkim skupinama, služio kao najvažnije opravdanje terorističkog nasilja. Istodobno je bio središnji adresat 'poruka' širenih napadima. Iz borbe za tog Trećeg terorističke su skupine izvlačile svoj politički legitimitet a kroz napade je Treći i sam trebao biti motiviran na aktivni otpor prema postojećem poretku. Od narodnika u Rusiji XIX. stoljeća do RAF-a u Njemačkoj sedamdesetih godina, 'kao zainteresirani podređeni Treći' bio je adresat akcija. Terorizam je najvećim dijelom bio borba za političku potporu tog Trećeg. Neko se vrijeme to nazivalo 'promidžbom nedjela'. Aktiviranje tog Trećeg terorističkim napadima malih skupina trebalo je dovesti ili do ustanka u gradovima, klasične predodžbe o revoluciji, ili pak do partizanskoga rata u kojemu bi terorističke skupine zbog sve veće potpore u stanovništvu, mogle prijeći na taktiku gerile. Takvim je prijelazom došlo do povećane razine primjene sile, učestalosti napada i prešlo se od simbolično zamišljenih napada na vojne operacije koje trebaju poslužiti razaranju policijsko-vojnog aparata. Kad su gerilske skupine napokon dostignule određenu veličinu i borbenu snagu (Mao Tse Tung govorio je o strateškoj ravnoteži), moglo se prijeći na oblik rata vođen redovitim vojnim snagama. Na njihovom je kraju tada bio ulazak pobunjenika u glavni grad. U ratovima za oslobađanje od kolonizatora pedesetih i šezdesetih godina taj je model višestruko uspješno primjenjivan. Osobito su maoistička gerilska doktrina i njezini izdanci slijedili taj model triju etapa. Terorističkim je akcijama tada pripala uloga taktičkog elementa koji je bio povezan u opsežan strateški koncept revolucionarnog prevrata. Tako se primjerice u fazi gerile, kad su partizani dospjeli u vojnu nevolju, uvijek moglo posegnuti za terorističkim oblicima akcije. Takva strategija, primjerice tijekom alžirskog rata za neovisnost, ipak je bila izvediva samo pod pretpostavkom strogo hijerarhijskog vodstva koje je zapovijedalo korake i strogo nadziralo odabir ciljeva. I ponajprije: terorizam je ipak bio taktički element unutar strategije primjene nasilja koja je kombinirala razne oblike s točno definiranim političkim ciljevima. Kao početno paljenje odnosno kao 'pokretač' gerilskoga rata, teroristički su napadi imali dvostruku funkciju: trebali su pokazati da se postojećem režimu može uspješno pružiti otpor a s druge su strane trebali provocirati režim na reakcije kojima bi potkopao svoj legitimitet i izgubio sljedbeništvo i potporu među stanovništvom. Terorističkim djelima izazvane represivne mjere trebale su 'demaskirati' režim i pridonijeti polarizaciji političkih lojalnosti, da bi se stvorile pretpostavke za otvaranje partizanskoga rata: novačenje boraca, logistička potpora u stanovništvu, skrivanje i prikrivanje po selima i gradskim četvrtima. Da bi to uspjelo, u napade se nije smjelo bitno uvlačiti u supatništvo onog 'kao zainteresirano podređenog Trećeg'. Terorističke akcije morale su biti tako planirane i izvedene, da su njihove žrtve po mogućnosti bili samo visoki dužnosnici režima, pripadnici policije i vojske kao i od svih prezreni profiteri postojećeg poretka. Teror ETA-e u Španjolskoj do danas slijedi taj model. On je isključivao oružje za masovno uništenje jednako kao 'bijesne' bombaške napade. Naprotiv: kao sastavni dio opsežne strategije, taktika terorizma trebala je napadnuti režim izazvati na nediferenciranu primjenu sile. Uspjeh ili neuspjeh strategijskog ukupnog plana u velikoj mjeri ovise o selektivnosti terorističkog nasilja i o neselektivnosti represivnih mjera. Da bi zadovoljile te političko-strategijske uvjete, terorističke akcije moraju biti brižno planirane i izvedene. I to utoliko više što je teže razlikovati dužnosnike odnosno pripadnike režimske stranke i onog 'kao zainteresirano podređenog Trećeg'. Gdje se ta selektivnost oslanja na etničke razlike, terorističke su akcije oduvijek bile uspješnije nego tamo gdje to nije slučaj. No u svakom slučaju u tom obliku terorizmi, ako njihov cilj i izvedba nisu očiti, moraju biti opremljeni pojašnjenjima i izjavama upućenima 'Trećima'. Obilje 'pisama priznanja' u kojima se obrazlaže napad i ciljevi skupine, stoga su nenadoknadiv sastavni dio tog oblika terorizma. Pri tomu su teroristički napadi taktički elementi opsežne političke komunikacijske strategije koja treba 'zapaliti revolucionarnu iskru i proširiti je u veliki požar'. Stoga je s pravom taj oblik terorizma dešifriran kao komunikacijska strategija. Suzbijanje tog oblika terorizma treba se pored sprječavanja napada i progona i osude počinitelja, ponajprije primjenjivati na razini političke komunikacije: ako se uspiju 'poruke' predočiti nevjerojatnima, postoji velika mogućnost da se 'kao zainteresirano podređenog Trećeg' drži na udaljenosti od terorističkih skupina i njihovih ciljeva i da se terorističke organizacije razbije policijskim sredstvima ili da se još slabe gerilce porazi vojnim sredstvima. Dok su teroristički napadi sastavni dio opsežne, složene strategije, otvara se niz mogućnosti za djelotvornu protutrgovinu. Za uspjeh suzbijanja terorizma presudno je da se napadnuta strana ne dopusti terorističkim napadima izazvati na određene protuudare, nego da ustrajno i samouvjereno slijedi vlastiti 'plan igre'. Najnoviji napadi međunarodnog terorizma slijede naprotiv drukčiju strategiju u kojoj lik 'kao zainteresirano podređenog Trećeg' ni politički ni strategijski nije tako važan. To dakako nije toliko posljedica opsežne političke nove orijentacije tijekom koje bi socijalno, etnički ili kulturalno definirane odnosne skupine ili adresate trebalo zamijeniti primjerice transcedentalnim odnosima poput apokaliptičkih ili milenijskih predodžaba. Teror se daleko više od taktičkog elementa u okviru složene političko-vojne strategije pretvorio u samostalnu strategiju. Proizvodnja straha iznenadnom i nepredvidljivom, ali napokon samo točnom primjenom sile, izišla je iz podređenog sastavnog dijela u okviru trostupanjskog plana (teroristički napadi - gerila - presudna bitka) i osamostalila se kao politička strategija. Pretpostavka za to osamostaljenje terora u samostalnu strategiju bilo je 'otkriće' dramatično povećane ranjivosti visoko razvijenih zemalja. Teroristički akteri oduvijek su se služili svim mogućnostima medijskog pojačanja svojih akcija. No to je osobito intenzivno i dalekosežno u zemljama s velikim brojem medija. Visoko razvijena društva imaju veliku koncentraciju medija zbog čega su terorističke strategije to djelotvornije što su napadnuta društva razvijenija. Naprotiv, malo su djelotvorne u agrarnim društvima, osobito u takvima u kojima je endemska stanovita razina nasilja kod uređenja socijalnih donosa. Naprotiv, što je manja razina nasilja u nekom društvu, to jače dolaze do izražaja učinci terorističkih napada. Budući da su visoko razvijena društva uglavnom postherojska društva, nadasve su i psihološki ranjiva na terorističke strategije. Za europske promatrače povremeno prodorne domoljubne izjave u Sjedinjenim Državama poslije 11. rujna 2001., trebale su signalizirati da je ranjavanje doduše bolno, ali da politička volja nije slomljena. Teroristički su napadi danas manje upućeni nekom 'kao zainteresirano podređenom Trećem' nego su usmjereni na 'maštu izdavača' ili sigurnosne preferencije turista kako bi ponajprije proizveli gospodarske učinke u napadnutim zemljama. Budući da suvremena društva uglavnom više nisu integrirana politički (dakle preko državnog sustava) nego preko socioekonomskog poretka, promjena terorističkih strategija prati proces evolucije zapadnih društava. Neposredna materijalna šteta napada 11. rujna na daleko je premašila sve štete do tada nanijete u terorističkim napadima. Ali još su teže bile dugoročne posljedice napada na burzovne tečajeve i na kretanje potrošnje u zapadnim zemljama. 11. rujan jasno je pokazao u kojoj su ranije nezamislivoj mjeri gospodarski sustavi kojima se upravlja preko burza i dionica, ranjivi na terorističke napade. To otkriće koje je možda iznenadilo i same strateške planere napada, moglo bi među terorističkim grupacijama dovesti do 'poučnog učinka'. To bi moglo dovesti do toga da svoje ciljeve napada sve više prebace s političkih na ciljeve od gospodarskog značenja. Nedavni napad pred jemenskom obalom na tanker Limburg prva je posljedica te pouke: ne jako zaštićena američka veleposlanstva nego gospodarske opskrbne rute koje se ne mogu štititi, tu su ciljevi napada da bi se izazvalo panično gospodarsko djelovanje koje treba dovesti do destabilizacije zapadnih gospodarstava. Vjerojatno su napadi u Djerbi i na Baliju daljnji rezultati tog 'procesa učenja'. Samo se neposredno nasilje na Djerbi usmjerilo protiv tamošnje židovske sinagoge i protiv skupine njemačkih posjetitelja a bombe na Baliju protiv australskih turista ili plesnog bara. Pravi cilj napada bila je turistička privlačnost tih zemalja. Gubitkom turističkih prihoda treba pogoršati stanje, destabilizirati time postojeću vladu i na taj način dugoročno ustrojiti islamistički režim u Tunisu ili Indoneziji. To bi za politički razvitak cijelog Magreba kao i jugoistočne Azije imalo dalekosežnih posljedica. Ako je ova raščlamba točna, tada se teroristički napadi više ne usmjeravaju apelativno na nekog Trećeg kojega bi trebalo pridobiti za potporu terorističkim akterima. Adresat terorističke poruke su u ovom slučaju europski turisti koje se izričito 'odvraća' od odmora u Tunisu odnosno Indoneziji. I u ovom je slučaju teror sastavni dio komunikacijske strategije, samo se adresiranje poruke nasilja izmijenilo. Istodobno su se mogućnosti napadnute strane za protudjelovanje razvidno pogoršale. I dalje se radi o psihičkim učincima nasilja, ali dok oni ciljaju na gospodarske čimbenike a ne na političke odluke, teroristička je strategija bitno jednostavnija i robustnija nego pod uvjetima njihovog upućivanja nekom Trećem kojega treba zainteresirati. Raymond Aron još je pedesetih godina analizirao strategiju gerilskoga rata manje kao vojno svladavanje nego kao gospodarsko razaranje napadnutog protivnika i na toj razini promatrao osamostaljivanje strategije: partizani pobjeđuju ako ne gube, naprotiv, oni koje partizani napadnu gube ako ne pobijede - tako glasi kasnije često spominjana formula. Analogno se mogu opisati noviji oblici terorizma: terorističke akcije trebaju izazvati visoke, po mogućnosti nepodnošljive troškove i tako protivnika bez isključivanja njegovog represivnog aparata prisiliti na rezignaciju njegove političke volje. Najnoviji oblici terorizma su izrazito zaoštravanje asimetričnog ratovanja. Strategijsko preoblikovanje terorizma ima posljedica na organizaciju terorističkih skupina: manje im je potrebno hijerarhijsko vodstvo, mogu djelovati iz pojedinačnih ćelija bez stalne koordinacije i nadzora i zbog toga se mogu mrežno organizirati. To pak ima za posljedicu da su strategije protutrgovine usmjerene na uobičajene oblike terorizma manje prikladne: skupine se teže infiltriraju, 'obezglavljenje' organizacije ima manje posljedica, a i protukomunikacija koja se okreće prema Trećemu kojemu se obraćaju teroristi, ima manje značenje. Iako ne znamo mnogo a ponajprije ništa uistinu sigurnoga o organizacijskoj strukturi Al Kaide kao ni o njezinim načinima financiranja, ipak se pokazuju znatne razlike u usporedbi s uobičajenim terorističkim organizacijama. Obično se sažimaju u sliku mreže. Koliko se može razabrati, hijerarhijske strukture Al Kaide su plošne i manje izražene, pojedinačne skupine i ćelije su uistinu samostalne a ponajprije postoji povećana fleksibilnost u pogledu različitih strategija nasilja koje se mogu varijabilno primjenjivati već prema regionalnim okolnostima i političkom stanju. Da to poentiramo: odustajanje od političkih dogma i od utvrđivanja određene strategije koje su bile karakteristične za obje doktrine gerile pedesetih i šezdesetih godina ali još i za terorističke revolucionarne koncepte u Europi sedamdesetih godina, dramatično je povećala prijetnja koja dolazi od Al Kaide. Na mjesto favorizirane strategije u velikoj je mjeri stupilo djelovanje koje ovisi o stanju, što ima za posljedicu do sada nepoznate razmjere nepredvidljivosti terorističkih aktera. Na krajnjim rubovima koristi, može svatko surađivati. Glavno je da Sjedinjenim Državama nanese što je moguće veću štetu. Za razliku od ranijih terorističkih organizacija nije moguće iz političko-ideoloških izjava i manifesta izvesti prijeteće konture scenarija da bi se poduzele odgovarajuće sigurnosne mjere. Osim toga neodređeni političko-ideološki profil organizacije za nju ima tu prednost da su za savez sposobne različite grupacije od Maroka do Indonezije i Filipina (a osim njih i islamistički akteri u cijelom svijetu). Kao jedina povezanost dostaje mržnja prema Americi. Plošne hijerarhije i nedostatak političko-ideoloških kontura, usko su međusobno povezani. Te dvije činjenice omogućuju da se organizacija politički definira ponajprije prozivanjem neprijatelja a ne konturom Trećega kojega treba zainteresirati. Da to očito nije dovoljno da bi se osigurala kompaktnost i sposobnost djelovanja organizacije, povezano je dakako i sa specifičnim neprijateljem Al Kaide: sa Sjedinjenim Državama čija svjetska politička, gospodarska i kulturno-industrijska dominacija uključuje niz inače heterogenih saveznika. Nadalje je za Al Kaidu značajno da su organizaciji do listopada 2001., početka rata protiv talibana u Afganistanu, bile na raspolaganju gotovo sve opcije primjene nasilja - od ratovanja uz potporu zemlje na uobičajen način, primjerice uz potporu talibanskih jedinica protiv Sjevernog saveza u Afganistanu ili slanja boraca za potporu bosanskoj vojsci u ratu protiv Srba, preko partizanskoga rata, primjerice u srednjoazijskim republikama ili u Čečeniji, do terorističkih napada, primjerice na američka veleposlanstva u Nairobiju i Dar es Salamu, na američki razarač Cole, napokon napadi 11. rujna. Istodobno zamjećivanje svih opcija nasilja omogućeno je tek rezidualnom teritorijalnošću Al Kaide. Teroristi ne mogu lunjati samo u prostoru, nego mogu varirati i u pogledu oblika nasilja. To je dakako povezano s raspadom država koji se brzo širi, što terorističkoj mreži otvara mogućnosti višestrukog puštanja korijenja. Time što Al Kaida nije vezana ni za određeni prostor ni za određeni način borbe, u velikoj je mjeri dobila na raspolaganje vremenski tijek ratovanja, znači, može ubrzati ili usporiti ritam nasilja prema svojim potrebama. Kao organizacija može tako reći nestati, kao što je u velikoj mjeri bio slučaj poslije vojnog poraza talibana u Afganistanu, kako bi se opet pojavila na željenim mjestima i u željeno vrijeme s napadima ili preko televizije širenim video snimkama. Posljedica toga je da je neuhvatljiva a kao čimbenik prijetnje ipak svenazočna. Jedno od središnjih promatranja u Clausewitzevoj teoriji rata govori o tomu da si protivnici u tijeku rata uzajamno propisuju zakon djelovanja. Tu predodžbu treba u predočenom slučaju prolazno precizirati - da se Al Kaida bori tako reći s maskirnom kapom i time zakon djelovanja uglavnom drži u svojim rukama. Odgovor Amerikanaca na te za njih loše borbene uvjete sastoji se u stalnom napadanju s ciljem da se na taj način izjednače prednosti koje protivnik izvlači iz svoje fleksibilnosti. Taj se obračun dakako odvija pod stalnim pogledom svjetske javnosti a Sjedinjene Države stalnim napadanjem neuhvatljivog protivnika ulaze u opasnost da uvijek pogode nedužne i time izgube moralni kredit koji im je poslije 11. rujna u dijelu svjetske javnosti porastao. Treba polaziti od toga da je to diskreditiranje Amerike sastavni dio strategijskog koncepta Al Kaide, jednako kao i gubitak ugleda koji jedna svjetska sila uvijek neizbježno doživljava kada unatoč silovitoj mobilizaciji ljudi i materijala ne može svladati prividno slabijega. U tom pogledu noviji obračuni država i terorističkih organizacija nastavljaju starije oblike terorizma: uvijek su to borbe za ugled i priznanje od strane Trećega koji ustraje u ulozi promatrača. Bitno obilježje asimetričnih ratova je da su njihov sastavni dio vijesti a osobito televizijski prizori gorućih tornjeva World Trade Centra do civilnih žrtava američkih zračnih napada. Prikazivanje poprišta nasilja odnosno njegovih posljedica u nizu slučajeva i samo je postalo napad na moralne snage protivnika. Clausewitz je klasičnu bitku definirao kao odmjeravanje moralnih i fizičkih snaga uz pomoć ovih potonjih, a terorizam se osobito u svojim najnovijim pojavnim oblicima može definirati kao napad na moralne uz zaobilaženje fizičkih snaga protivnika. Al Kaida bi mogla biti najveća opasnost kojoj su se Sjedinjene Države izložile od Vijetnamskoga rata. Jer Al Kaida je u položaju da stalno premješta rat i neprimjetno mijenja oblike primjene nasilja. Tako je Vijetkong, da i dalje uspoređujemo, u svojem operativnom području bio ograničen na Indokinu. I Vijetkong je - što je bila bitna pretpostavka njegove izdržljivosti - proširio rat izvan granica Vijetnama, ali je proširenje operativnog područja, osobito premještanje opskrbnih crta u zaštitu neutralnih područja, ostalo ipak ograničeno na veliki prostor Indokine. Naprotiv se Al Kaida na temelju otvorenosti političkih ciljnih predodžaba i fleksibilnosti borbenih oblika može oslanjati na bilo koje sukobe u globalnom mjerilu i učiniti ih sastavnim dijelom svoje borbe. Tomu nije pogodovalo samo to što Al Kaida na temelju nedostatka kontura svojih političkih ciljeva i svoje organizacijske strukture mrežnog oblika regionalnim političkim i vojnim vođama ne osporava niti političke kompetencije definiranja niti strategijske ovlasti odlučivanja. Vjerojatnost konkurencija i raskola time je umanjena. Nedostatak političke konture i mrežna organizacija su osim toga izvrsno prikladni da potencijalne financijaše i podupiratelje ne zastraše i ne odbiju političkim ciljevima koje oni ne dijele niti oštrim zahtjevima za dominacijom vrha Al Kaide. Često tematizirani sustav financiranja Al Kaide na dobitku je zbog nedostatka političke konture i zbog plošnih hijerarhija organizacije, odnosno tek je preko njih postao mogućim. Tu je razvidna daljnja posebnost koja noviji terorizam razlikuje od starijih oblika: uska povezanost logistike i operativnog oblika. Dok je stariji terorizam za financiranje skupina bio upućen na pljačku banaka i slično, kod Al Kaide su napadi sami postali izvor financiranja: preko njih mreža svojim financijašima raspršenim po cijelom svijetu dokazuje svoju sposobnost djelovanja i na taj način pokreće valove donacija. Logističko osiguranje i napadačke operacije postaju identični i iz toga izrasta značajna djelotvornost operacija. Više od godinu dana poslije 11. rujna morat će mo reći da je Zapad još u potrazi za oblicima djelotvornog protudjelovanja. Za njihovo pronalaženje pretpostavka je pomnije sagledavanje nove strategije terorizma i njegovih posljedica na organizacijsku strukturu skupina. Kulturalne rasprave kakve su se osobito vodile kod nas, malo su tomu pridonijele", piše dr. Herfried Muenkler, profesor teorije politike na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu.