CSM 16. X. NEUSPJEH AMERIČKOGA VODSTVA

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 16. X. 2002. Neuspjeh američkoga vodstva "Biti supersila nije nimalo zabavno, čak ni u mirnim razdobljima. Razdoblje u kojem se sada nalazimo nije takvo. SAD mora trpjeti ne samo glavobolje koje su sastavni dio statusa supersile nego i niz problema koje stvara današnji svijet. Osim toga, Amerika sama sebi otežava posao. Neki od problema nemaju nikakve veze s terorizmom i etničkim mržnjama koji obilježavaju današnjicu. Antiamerikanizam u Južnoj Americi seže daleko u prošlost. Dijelom je uzrokovan običnom zavišću ali i mnogočim drugim. Ujak Sam, za kojeg su ljudi smatrali kako im bez problema može omogućiti bolji život, činio se nezainteresiran za to i okrenuo se generalima i slatkorječivim političarima koji su imali moć i kontrolirali mase. Partnerstvo se, činilo se, isplatilo obim stranama. Ova predodžba o iskvarenom partnerstvu na štetu naroda proširila se i drugdje, a posebice u arapskom svijetu. Bijeda koja je rasprostranjena u tim zemljama još je gorča kada se usporedi sa arapskom moći i ostvarenjima iz proteklih stoljeća. Oni su ostali gdje su i bili a zapadni je svijet punom snagom krenuo naprijed. Demokracija je isprazna riječ na arapskom poluotoku i u Sjevernoj Africi. Stanovništvo i njihovi egzistencijalni problemi šire se nezaustavljivom brzinom. Tko pomaže neprikladnim, represivnim režimima da generacijama ostaju na vlasti? (Dinastija se ustoličava čak i u Egiptu u kojem predsjednik Hosni Mubarak priprema svog sina Gamala da ga naslijedi.) Većina ljudi smatra kako Sjedinjene Države podupiru njihove vladare. Ovo je svakako pridoneslo terorizmu Al Qaide i napadu počinjenom 11. rujna u kojem su najistaknutiji sudionici bili Saudijci i Egipćani. Postoji još jedan element, 'prijatelj mog neprijatelja je moj neprijatelj.' SAD, sa globalnim interesima i utjecajem, ima središnju ulogu na Bliskom Istoku uključujući i onu, koja je trenutno i najproblematičnija, izraelskog prijatelja. U razdoblju mira, ovo ne bi poticalo nikakve kontroverze, ali skoro neobjektivna potpora koju je Washington dao ekstremizmu premijera Ariela Sharona potaknula je kontroverzu. Sharon, čini se, vjeruje kako utvrđivanje židovskih naselja na okupiranom teritoriju, onemogućavanje normalnog života za Palestince, uništavanje njihovog gospodarstva, blokiranje demokratskih institucija u nastajanju, istrebljivanje Palestinaca, i , konačno, njihovo 'prebacivanje' u Jordan promiče sigurnost Izraela. U Vijeću sigurnosti UN-a, najnovija je rasprava o Bliskom Istoku kritizirana zbog, između ostalog, dvostrukih mjerila - zaštitu Izraela uz istodobnu osudu Iraka. Ništa nije moglo biti učinkovitije za stabiliziranje Bliskog Istoka i promicanje demokracije od izgradnje mira između Izraela i održive palestinske države. Marljivi Palestinci, koje zovu i Židovima arapskog svijeta, odbacit će svoje pljesnive vođe i neutralizirati teroristički element koji se sada hrani sukobom. Jednako kao što i će se i Izraelski narod obračunati sa svojim fanaticima. U manje od 100 godina, SAD se uzdigao kao najveća gospodarska i vojna sila, sa do sada neviđenim političkim autoritetom i životnim stilom koji diskretno utječe na čitavi svijet. SAD-u je nametnuta uloga vođe, a drugi poštuju njegove motive i prosude i pridružuju mu se kao što su to činili u Drugom svjetskom ratu, u poslijeratnoj rekonstrukciji i u Hladnom ratu. No u proteklih 10 godina, lokalni sukobi i svadljivi saveznici prekinuli su taj uspon. Odlučna reakcija Bushove vlade na 11. rujan dobila je simpatije i potporu svih, no općenito govoreći, Amerika nema bezrezervnu potporu. Tržišne sile, u koje se u Washingtonu uzdaju, djeluju kao društveni darvinizam u svjetlu događaja iz 1990-tih: korupcije u korporacijama, direktora koji su potkradali svoje tvrtke i desetak drugih skandala. Moćni Wall Street je u krizi. Prijezira vrijedan prijezir Bushove vlade prema misijama izgradnje nacija spotaknuo se o realnost u Afganistanu, a isto bi se moglo dogoditi i u Iraku. Prašina koja se dignula u pogledu Iraka podijelila je i NATO i američku javnost. Razoružavanje čudovišta i prijetnje kao što je Sadam Husein prihvaćaju mnogi. Ipak, vlada nije bila u stanju kazati što točno želi i kako to planira ostvariti. Izjave članova vlade bile su previše međusobno proturječne, a neke od njih i arogantne. Bushova doktrina prevencijskih napada i promjene režima upućuje na to da bi sila mogla zamijeniti diplomaciju, a da je povlačenje crte između onih koji su 's nama' i onih koji su 'protiv nas' bolje od prijateljstva. Agresivno vodstvo Sjedinjenih Država izgubilo je previše vjerodostojnosti i poštovanja. Kao što je to Shakespeare bio kazao: 'Problem, dragi Brute, nije u zvijezdama nego u nama...'", piše Richard C. Hottelet.