FRANCUSKA-LE FIGARO OD 3.10.02. AMERIKA I IRAČKA NAFTA

FRANCUSKA LE FIGARO 3.X.2002. Skriveni izazov iračke nafte "Na Bliskom istoku nafta stoji iza svega. Ili gotovo svega. Budući da je George Bush Teksašanin, a barelu sirove nafte pogoduje cijena od trideset dolara, iračka se politika Bijele kuće nužno mora mjeriti američkim naftnim interesima. 'Sve to nema veze s iračkom prijetnjom, s ratom protiv terorizma ni s moralom', napisao je nedavno u 'The Guardianu' Mo Mowlam, bivši ministar Tonyja Blaira. Ima veze s ambicijama Washingtona da 'nadzire ležišta saudijske nafte'. Dobar poznavatelj arapskog svijeta postavlja pitanje opskrbe planeta koje stručnjaci stalno opetuju, ali ga običan čovjek zanemaruje: 'Da bi se sučelio sa sve većom potražnjom, svijet će u sljedećih dvadeset godina svake godine morati vaditi još milijun barela'. I dodaje: 'Nakon 11.IX. više se ne može zamisliti da bi Saudijska Arabija u cijelosti osigurala to povećanje proizvodnje'. Zahvaljujući nepisanom sporazumu koji već više od pola stoljeća Bijelu kuću veže uz dinastiju Saud, Arabija je dosad mogla biti regulator naftnih tržišta. Uglavnom je štedjela poštrošače od nepodnošljivih povećanja cijene. No nakon 11.IX., protuameričko je raspoloženje u kraljevini poraslo. Potaknule su ga dvije stvari: optužbe za dosluh između saudijskih humanitarnih organizacija i nekih islamističkih mreža bliskih Bin Ladenu, kao i potpora Washingtona politici Ariela Sharona. To opće loše raspoloženje može utjecati na pregovore koji su u tijeku između Rijada i stranih naftnih kompanija, doznajemo iz stručnih izvora. Ta nelagodnost navodi stručnjaka da se zapita: 'Tko može jamčiti da će saudijske vlasti, bude li potrebno, doista moći dovoljno povećati proizvodnju? Što će učiniti ako se tomu usprotivi njihova javnost? Ne možemo Saudijce prisiliti na veću proizvodnju tako što ćemo uz svakog naftaša postaviti stražu!' Tako stari plan o proširenju izvora opskrbe opet postaje aktualan. SAD, najveći potrošač nafte u svijetu, uvozi polovicu svojih potreba, uglavnom iz Zaljeva. No sve se više zanima za naftu iz dviju Amerika, Afrike, Kaspija, kao i Rusije. Nedavni početak izgradnje naftovoda Baku-Ceyhan (na turskoj obali na Sredozemnom moru) potvrđuje njegovo zanimanje za ležišta na Kavkazu i u srednoj Aziji. Irak je dobar zalogaj, uglavnom zbog zaliha koje se u naftnim krugovima službeno procjenjuju na '120 milijarda barela'. Iran ima gotovo isto toliko, ali i trostruko brojniji puk, dakle puno manje viška koji se može izvoziti i utjecati na cijenu u svijetu. Ne želeći raspredati o tobožnjim naftnim primislima predsjednika Busha, jedan arapski diplomat izjavljuje: 'Bude li SAD nadzirao Irak i njegovu naftu, Amerikancima neće toliko trebati Arabija da bi stabilizirali cijenu'. Jedan se naftaš s time slaže i dodaje da bi 'povećanje iračke proizvodnje moglo oslabiti Saudijsku Arabiju čiji je proračun ionako deficitan, a broj stanovnika je u porastu'. Taj stručnjak koji nastavlja razmišljati o razdoblju nakon rata, optužuje 'Amerikance da žele stvoriti irački Aramco!' Na pitanje 'Washington Posta', James Woolsey, bivši direktor CIA-e, upozorava da će ruske i francuske tvrtke, koje su već nazočne u Iraku, moći uz Amerikance sudjelovati u naftnoj trgovini nakon rata samo ako se uključe u borbu protiv Sadama Huseina. Premda g. Woolsey nije u vladi, njegovo stajalište govori o stanovitom ozračju. Poslovni čovjek koji poznaje utjecajne krugove u Washingtonu tvrdi da 'SAD preuređuje Bliski istok prema svojim naftnim interesima'. 'Naftaši ne određuju američku politiku na Bliskom istoku. Ali, to što se događa odgovara im', zaključuje opreznije dobar poznavatelj arapskog svijeta", piše Claude Lorieux.