FRAN-LE MONDE 22.-23.9.02. LORD ROBERTSON

FRANCUSKA LE MONDE 22.-23.IX.2002. Mirna sigurnost atlantista Robertsona "Kada je lord Robertson od Port Ellena prije nekoliko mjeseci rekao Georgeu W. Bushu da je u dobi od 14-15 godina prosvjedovao protiv dolaska američkih nuklearnih podmornica u Škotsku, predsjednik Sjedinjenih Država bio je zbunjen. Glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza, koji se bunio i protiv rata u Vijetnamu, s njemačkim i britanskim ministrom vanjskih poslova Joschkom Fischerom i Jackom Strawom, kao i sa Španjolcem (bivšim ministrom vanjskih poslova) Josepom Piqueom povezuje činjenica da su imali 'radikalnu mladost': 'Možda baš zbog takve prošlosti danas osjećamo veliku ljubav za pravdu i mir', napominje lord Robertson. No g. Bush nema razloga za zabrinutost: 'Biti prijatelj Amerike ne znači da se istodobno ne može biti atlantist, što ja jesam, makar sam neobično privržen europskoj integraciji'. Među europskim čelnicima, George Robertson se ističe time što odlučno odbija oponašati sve one koji su zabrinuti zbog američkog skretanja prema unilateralizmu. (...) Ameriku su napali teroristi i napadači, ali on je duboko uvjeren: 'Budući da diplomacija ima svoje granice, treba imati vojne snage koje će jamčiti sigurnost ljudi'. No u tu svrhu mora reformirati glomaznu i birokratsku 'stvarčicu' kakva je NATO. On to priznaje. Kadšto se i ljuti: 'Nelogično je što se mogu susretati i potanko raspravljati o važnim pitanjima s predsjednicima Bushom i Putinom, a ne mogu nekoliko eura prebaciti iz jedne proračunske stavke u drugu'. 'Bez uvijanja' je rekao devetnaesterim veleposlanicima NATO-a: 'Ako se ustroj ŠSjevernoatlantskog savezaĆ ne promijeni, ne reformira i ne osuvremeni, NATO neće moći biti djelotvoran kao što je bio'. Za početak, treba se obračunati s 'kulturom odbora' (kojih je doslovno četiristo) naslijeđenom iz doba Hladnoga rata. 'NATO ili kronika prerano najavljene smrti?', mogao bi biti sažetak mišljenja lorda Robertsona. On jako dobro poznaje raspru o budućnosti prekoatlantske organizacije koja se nedvojbeno našla pred izborom: i dalje biti savez za zajedničku obranu, neka vrsta spremnika za vojne snage iz kojeg će SAD, prema potrebi, moći zahvaćati, ili pak biti običan politički savez pomoću kojeg će se ostvariti strateško približavanje Rusiji i njezinim bivšim satelitima, napose Ukrajini. Koja je svrha NATO-a? Dovoljno je, ističe njegov glavni tajnik, da bacimo pogled na popis zemalja koje čekaju na prijam, među kojima će vjerojatno više od polovice tuceta ući u savez na susretu na vrhu u Pragu, u studenom: 'Umjesto da spontano reagiraju na događaje od 11.IX., Amerikanci su stvorili koaliciju... To je potez zemlje koja u biti nije unilateralist. Premda SAD ima izričite političke, vojne i diplomatske ovlasti da djeluje sam, priznao je da treba izgraditi koaliciju za Afganistan, a traži i koaliciju za Irak. Iznimna sklonost Amerike da misli kako može sama, sučeljava se s činjenicom da to nitko ne može. Svima trebaju saveznici - a stalni saveznici ŠNATOĆ vrijede više od prigodnih saveznika'. Ipak, nije li ta 'Rumsfeldova Šamerički ministar obraneĆ doktrina' po kojoj 'zadaća određuje koaliciju', drugim riječima, 'ne marimo za postojeće vojne organizacije (u ovom slučaju za Sjevernoatlantski savez), biramo saveznike prema našim potrebama', ubrzana marginalizacija saveza? U Vijetnamskom ratu, a onda i u Zaljevskom, NATO nije sudjelovao, mirno odgovara lord Robertson, jer je bila potrebna 'šira koalicija' i to nije novo. Tu je i gomilanje prekoatlantskih prijepora: Irak, Međunarodni kazneni sud, čelik, porezne olakšice za izvoz... 'Ono što Europu povezuje s SAD-om, zajedničke vrijednosti, puno je jače od prolaznih pitanja koja ih dijele'. Sjetite se, dodaje bivši britanski ministar obrane, prošlogodišnje raspre oko želje SAD-a da napusti sporazum ABM Šograničavanje proturaketnih balističkih sustavaĆ koji 'Europljani drže nedodirljivim'. 'Danas se o tomu više ne raspravlja: nitko u Europi nije osudio američki unilateralizam u razoružanju!' Ako postoji pogibelj u razvoju Amerike, misli lord Robertson, onda ona nije u unilateralističkom skretanju, već u jačanju izolacionističkog pritiska: 'To jest, ako SAD, pošto je ustrojio izvanredne vojne snage, odluči da će ostati kod kuće i pustiti Europu da rješava vlastite probleme s vojnim snagama koje joj nipošto ne odgovaraju. Zaljubljen sam u Europu, ali me je gdjekada sram kada neke europske zemlje, nudeći pomoć Sjedinjenim Državama u borbi protiv Al Kaide, moraju zatražiti od SAD-a da preveze zrakoplovom njihove postrojbe na područje djelovanja!' U biti, Europljani žele sjediti na dvije stolice: iskoristiti NATO- ov zajednički sigurnosni kišobran, što im omogućuje uštedu na vojnom planu, a ujedno i dalje optuživati Ameriku za unilateralizam... Osim što se tako, na koncu, postavlja pitanje NATO-ove 'vjerodostojnosti', Europljani preuzimaju rizik u svezi s vlastitom sigurnošću: 'Al Kaida bi isto tako mogla napasti europske gradove, jer teroristi mrze Zapad u cjelini'. No, misli lord Robertson, Europa nema dovoljan broj zrakoplova za prijevoz vojnika, nema sigurne komunikacije, precizno oružje ni dovoljno uvježbane vojnike. Dakle, prijeko je potrebno da europske zemlje povećaju svoje vojne proračune, uporno opetuje. (...) Ne želi ulaziti u raspru je li američko ponašanje odgovorno za protuameričko raspoloženje diljem svijeta. Nisu li sami Amerikanci počeli neku vrstu samopromatranja na tu temu? 'Da', uzvraća, a neki dodaju: 'A što ako se vratimo kući? Zašto držimo tisuće vojnika u Europi?' Dužnost glavnog tajnika saveza nije laka: 'Zastupam Europu u SAD-u i SAD u Europi. Ponekad, uzdiše lord Robertson, imam osjećaj da sam stiješnjen između tektonskih utjecaja!' (...)", piše Laurent Zecchini.