SLO 14.IX.-DELO-RIBARI

SLOVENIJA DELO 14. IX. 2002. SAO zaljev "A sada su za sve krivi ribari? Ne političari ni njihovi pomoćnici, ne Janez Drnovšek ni Dimitrij Rupel ni Tonino Picula, nego tvrdoglavi istarski ribari koji su se zakleli da neće 'dati svoje more'!? 'Predlažemo da se držimo crte po sredini Piranskoga zaljeva. Dogovor između Drnovšeka i Račana za nas je ništavan i ne tiče nas se. Oni mogu pisati i potpisivati što hoće, mi ćemo raditi po svojem i gotovo', rekao je našem dopisniku Borisu Šuligoju Daniele Kolec, predsjednik udruge ribara iz Obrtne zadruge Buje. A tako, dogovori među državnicima ništa ne vrijede, granicu na moru odredit će ribari i to prema tomu što i kako komu odgovara loviti?! A kad bi vlade obiju država sklopile dobar sporazum, 'po svojemu' se dogovorile o granici - što će tada napraviti ribari? Hoće li ustrojiti neki SAO zaljev po uzoru na 'socijalističke autonomne oblasti' kakve su primjerice bile SAO Krajina s 'glavnim gradom' u Kninu ili SAO Bosanska krajina sa sjedištem u Abdićevoj Velikoj Kladuši? Hoće li ribari mare nostrum braniti oružjem, jer barkama ne mogu blokirati cestovni ni željeznički promet kako su to 1990. radili kninski Srbi, a Daniele Kolec će jednoga dana dobiti ovlasti Mile Martića koji sada razmišlja na toplom u zatvoru haaškoga suda? Profesionalni ribari u cijelom su svijetu tvrdoglavi i ratoborni jednako kao seljaci, pa i više, jer na moru nema graničnog kamenja pa ima bezbroj prigoda da uđeš u tuđe zelje. Hemingwayov Starac i more je roman prošlosti koje više nema, a isto tako je iz Jadrana minulih desetljeća nestala sva ribarska romantika i onomu komu zamirišu pečene ribe, vino i maslinovo ulje, treba preporučiti neki ljubljanski restaurant, nipošto 'konobu' za turiste u Dalmaciji. I dakako, ni ribari nisu više što su bili, domaćini koji su stoljećima živjeli i umirali s morem. Sada su to došljaci sa svih strana, neki kao fizički radnici na brodovima, drugi s više novca kao vlasnici i šefovi. Novac u Hrvatskoj ni u ratu nije nedostajao, ratni profiteri s njim su mogli pripaljivati cigare; nije nedostajalo, a ne nedostaje ni sada, svih tih naplavina u podsvijesti koje bismo mogli nazvati ratnim refleksom ili 'vukovarskim sindromom', kako hoćete. Radi se o agresivnoj reakciji u svakom trenutku kad su navodno ugroženi Hrvatska i hrvatstvo, pa bilo to na Prevlaci, u Piranskom zaljevu, u Pločama, na Dunavu, u Hrvatskoj Kostajnici... Istarski ribari, piranski, savudrijski, porečki i drugi, stoljećima su lovili u vremenskim i prostornim koordinatama koje su postavila iskustva, dobro susjedstvo i - autoritet vlasti. Njega očito više nema, jer šef umaških ribara hladnokrvno kaže da je za njih dogovor dvojice predsjednika vlada ništavan, da se njih ne tiče. Sada bacaju mreže i ljudi koji ne poznaju starodavna pravila ili ih ne priznaju. Jer stanovništvo u Istri, na Primorskom, Tršćanskom i Goričkom u proteklom se stoljeću više puta ispremiješalo, poput pijeska pod valovima. I tako smo sada kod paradoksa da se oko granica više prepiru došljaci nego autohtono stanovništvo. Prije Prvog svjetskog rata većina stanovništva u Trstu bila je slovenskoga porijekla, iako su govorili talijanski. S vremenom, kaže engleski povjesničar Taylor, kad bi se izbrisale razlike između povijesnih i nepovijesnih naroda, Trst bi nedvojbeno postao slovenski, kako je Prag postao češki a Budimpešta mađarska. No zatim su fašistički jurišnici taj proces ne samo zaustavili nego su mnogo Primoraca potjerali u izgnanstvo a slovensku manjinu još i sada nastoje zatrti do korijena. Poslije rata uslijedio je protuudarac, Talijani su napustili Istru i 'napunili' Trst ogorčenim i osvetoljubivim optantima a u ispražnjene obalne gradove naselili su se 'kontinentalni' Slovenci i Hrvati. Poslije zadnjega rata u Hrvatskoj, u istarskim je gradovima ostalo i ustalilo se i mnogo 'Vukavaraca'. Svemu tomu možemo dodati i koruški plebiscit i austrijsku 'obnovu stanovništva' koja je uslijedila i koja se još uvijek iskazuje u težnji da se konačno izbrišu tragovi postojanja Slovenaca. Tako se sada o granicama, manjinama, pograničnim režimima i o sličnim stvarima dogovaraju i prepiru ponajprije u velikom konglomeratu došljaka i doseljenika, od zadrtih nadrinijemaca iz Sjevernog Tirola do istarskih 'izbjeglica', Vukovaraca i t.d., samo mi se Slovenci čine mlitavijima. Slovenska se vanjska politika dugo dala zavoditi da je u odnosima sa susjedima u biti sve u redu, žgaravicu su izazivali samo razni 'lokalci', Haideri, Cecoviniji ili Crevatini - talijanizirani Čehovini i Hrvatini - Menie, Koleci a napokon i Joška Jorasa ili Daniela Starmana neki gledaju krivo. Posebno su naši diplomati imali razumijevanja u rimskoj Farnesini: Rim navodno stalno njeguje prijateljsku politiku prema Sloveniji, ali što mogu kad u Trstu vrvi od usijanih glava i fašista koji itekako dobro dođu kod izbora! Pogrješno, kad bi u Beču, u Rimu i Zagrebu postupali iskreno, ne bi pogranične odnose tek tako prepuštali ribarima, ispolitiziranim tršćanskim umirovljenicima ili koruškim domobranskim organizacijama. U zadnje vrijeme, hvala Bogu, naši političari barem nešto manje hodočaste Haideru, ali zašto je Drnovšek trebao ići u Zagreb a ne Račan u Ljubljanu? Je li Slovenija opozvala parafirani granični sporazum ili je to pod pritiscima krajnje nacionalistički strukturiranog hrvatskog Sabora morao napraviti sve slabiji hrvatski predsjednik vlade? Hemingway je uistinu napisao nezaboravan roman Starac i more, ali napisao je i Zbogom oružje i Komu zvona zvone. Ekstremisti su još uvijek spremni zveckati oružjem. Kada će im napokon odzvoniti?" pita Boris Jež.