NJ 14. IX. SZ: SPREMNI ŽRTVOVATI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 14. IX. 2002. Populistički poker "George Bush ne nalazi se na popisu kancelarovih telefonskih sugovornika a Gerhard Schroeder ne treba u dogledno vrijeme očekivati telefonski poziv iz Bijele kuće. Pritom valja napomenuti da oba političara posjeduju karakternu osobinu koja bi ih trebala učiniti braćom po duhu. Naime, Bush i Schroeder politički su igrači, nemilosrdni populisti s osjećajem za raspoloženje javnosti. Bush je to dokazao govorom pred Ujedinjenim narodima a Schroeder pokazuje svoj talent na trgovima širom Njemačke. Obojica su izabrala Irak za predmet svog populističkog natjecanja i obojica su spremna žrtvovati klasične instrumente vanjske politike svom prioritetnom cilju: pobjedi u predizbornoj borbi, vlastitom političkom opstanku. Pri tome Bush pokazuje veću spretnost od svog njemačkog pandana. Američki predsjednik proširio je mogućnosti vlastitog djelovanja dok je Schroeder sam sebi zatvorio vrata. Bush je stvorio uvjete za sklapanje koalicija a Schroeder preferira izdvojeni nastup. Bush započinje politički proces dok se Schroeder povukao iz političke igre. Doduše, obojici je zajednička taktički motivirana i nepoštena argumentcija. Američki predsjednik prešućuje svijetu razlog zašto je upravo sada navodno kucnuo trenutak za prijetnje Iraku. Nema sumnje da je Bushov pledoyer bio dojmljiv te da je popis Sadamovih grijeha neobično dug; nema sumnje ni da međunarodna zajednica zacijelo smatra Sadamovo ismijavanje Ujedinjenih naroda i njihovih rezolucija provokacijom. No, do odgovarajućeg je zaključka mogla doći već prije dvije godine a uvrijeđena će biti i nakon što prođu još dvije godine - tvrdnja o aktualno eksplozivnoj opasnosti, utjelovljenoj u liku Sadama Huseina, nije uvjerljiva. Nedostaju i novi dokazi. Usprkos tome, Bush opravdano prikazuje režim u Bagdadu kao prijetnju. Kada je riječ o čovjeku poput Sadama Huseina, politika stišavanja napetosti ne pomaže a to možda vrijedi i za iščekivanje daljnjeg razvoja događaja. Drugo, Bushovi argumenti nisu pošteni ni kada američki predsjednik prostodušno obećava suradnju s međunarodnom zajednicom. Naravno, govor pred Glavnom skupštinom UN-a bio je velika gesta budući da prigušuje ratničko bubnjanje ministra obrane Rumsfelda - 'Ne trebaju nam Ujedinjeni narodi', kazao je Rumsfeld. Zacijelo je sama nazočnost američkog predsjednika u tijelu UN bila bolna za neokonzervativce u Washingtonu. No, time Bush još nije mutirao u multilateralista. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li američka vlada prihvatiti rezoluciju koja će omogućiti samo pooštrene inspekcije ali ne i promjenu režima. U tom bi pitanju važnu ulogu mogla odigrati njemačka vlada. Mogla bi ali neće jer se sama iz izborno-taktičkih razloga prijevremeno povukla iz igre. Njemačkom kancelaru bilo je draže dočaravati biračima užas skorog rata od kojeg navodno namjerava zaštititi narod. No, stvari još nisu otišle tako daleko. Schroeder namjerno ide korak ispred svog vremena jer na taj način može potpirivati strahove građana. Sada je na redu faza političkih pregovora. U tom bi kontekstu posebno izgledna mogla biti opcija ujedinjavanja (europskih) snaga na jačanju frakcije u američkom Kongresu i u Vijeću sigurnosti UN koja se kritički odnosi prema ratu, a time i iznuđivanja srednjeg rješenja u UN - riječ je o pooštrenim inspekcijama i političkim uvjetima kakve je Bush skicirao u svom govoru. Američki predsjednik predložio je Ujedinjenim narodima sljedeće: 'Surađivat ćemo s Ujedinjenim narodima'. Njemačka koja, doduše, još nije članica VS UN ali je ipak europska supersila unaprijed je zahvalila na toj ponudi. Upravo u tome leži gorka ironija u odnosu dvojice populista: Schroeder odbijanjem slabi frakciju koja bi Busha još mogla zakočiti. Time njemački kancelar povećava opasnost rata umjesto da je umanji. Bush ne mora imati obzira prema posvađanim saveznicima - to će se ubuduće posebno odnositi na njegova njemačkog brata u duhu", zaključuje Stefan Kornelius.