FRANCUSKA-LIBERATION OD 12.9.02. GODEMENT O MOGUĆEM RAZLAZU IZMEĐU EU I SAD-A

FRANCUSKA LIBERATION 12.IX.2002. Europa-SAD, prijetnja razlaza "(...) Kakvu god odluku donijela, Amerika je rijetko pasivna i podijeljena između riječi i djela: osim u Bosni i u Somaliji - ali to nije nimalo umanjilo popularnost predsjednika Clintona u Europi! Europa je pak često imala arbitražno i središnje, iako virtualno mjesto. Kada je posrijedi Irak, Europljani danas povratak UN-ovih inspektora vide kao alternativu za primjenu sile. Jesu li zaboravili da godinama nisu reagirali na protjerivanje tih inspektora i da su tražili ublaživanje sankcija? Neće li stvarne prijetnje SAD-a potaknuti Sadama Huseina danas da izjavi kako je spreman dati UN-u potpunu slobodu? (...) Bushova je Amerika duboko obilježena ambicioznim planom koji nadilazi njezine povijesne saveznike i širi se na Rusiju, srednju Aziju i Indiju, a sutra će obuhvatiti Bliski istok i, možda, Kinu. Ta je ista Amerika često autistična u svom djelovanju i dogovaranju, napose s povijesnim saveznicima do kojih nimalo ne drži. (...) Kada je riječ o američkom odbacivanju niza međunarodnih sporazuma, ono svakako nadilazi razum. Ta američka proceduralna pogrješka povezana je istodobno s pravom jačeg, s izolacionističkom republikanskom tradicijom, s događajima od 11.IX. i osjećajem katarze čije se granice još ne mogu odrediti. Ali isto tako proizlazi iz ratnog stanja koje jako dobro shvaćaju Indijci, Izraelci, pa i Rusi: 'fronta tvrdolinijaša' doista postoji naspram 'fronte neprihvaćanja' terorizma. Hoće li se prevariti oni koji vjeruju u nestvarnost sadašnjeg trenutka, u loš san iz kojeg ćemo se jednom probuditi, kao što su se prevarili javnost i čelnici u demokratskoj Europi nakon 1933? Arapsko-islamski svijet, ukliješten između nasilničkih režima i vlastitih utvara, propada gospodarski i socijalno, dakle i politički. Dakako, treba bezuvjetno podupirati primjere modernizacije kao što su Turska, Malezija i irački Kurdistan, poticati relativne demokracije kao što je Indonezija, pa i neke države u Zaljevu, da pomognu ugroženom puku, uključujući Palestince koje je dotukla ubojita bahatost njihovih ekstremističkih vođa. No lančana eksplozija režima koji su nemilosrdni koliko i gospodarski neuspješni, ne da se izbjeći. To dovodi do stvaranja skupina, a ponekad i vlasti koje se potvrđuju kroz sukob s međunarodnim poretkom. (...) Temeljna je razlika u tome što SAD misli da sam utjelovljuje taj međunarodni poredak, dok su Europljani nekad veći realisti (tj. cinici), a nekad su veći internacionalisti (tj. idealisti). Prvima ne možemo oprostiti neozbiljnost, a drugima licemjerstvo. No to formalno neslaganje nije toliko važno kao što bi bilo sadržajno. Ako dođe do razlaza, bit će to na prijedlog Europe. Europa koja bi se zaklanjala iza međunarodnih ustanova koje su često pasivne, bez odlučnog djelovanja velesila, a ponekad su i taoci zelenog fašizma kao u Durbanu, i koja bi u svom vanjskom djelovanju opetovala nedavnu slabost nekolikih europskih vlada prema partikularizmu, bila bi oslabljena Europa. Ona bi čak bila iznimno osjetljiva na ucjenu pobjednika. Primjer je međunarodni poredak, s Japanom, gospodarskom velesilom koju je povijest lišila političke afirmacije, čiji će se položaj mijenjati sve dok si idejna revolucija ne prokrči put. Između Europe na japanski način, sa zamršenim postupcima, neizravnim utjecajem i lošim rezultatima i Europe na američki način koja u odlučnom, izravnom i zajedničkom djelovanju vidi rješenje za vlastitu izgradnju izbor ne bi trebao biti težak. Ustvari, izbor dovodi u pitanje naš identitet i zato moramo biti spremni na nova europska krivudanja", piše Francois Godement, povjesničar i stručnjak za vanjsku politiku.