DNEVNI PREGLED BR.168 3. RUJNA 2002.

BRITANSKI RADIO - BBC 2. IX. 2002. Koalicija SDP-a i HDZ-a Mogućnost stvaranja velike koalicije Socijaldemokratske partije i Hrvatske demokratske zajednice koju je najavio u svojem posljednjem broju zagrebački tjednik Globus, izaziva brojne reakcije u zagrebačkim političkim krugovima. Prilog Maroja Mihovilovića. Čuju se vrlo različite procjene je li takav savez glavne stranke sadašnje vladajuće koalicije u Hrvatskoj, SDP-a, s najvećom oporbenom strankom, HDZ-om, uopće moguć te što bi to značilo. Večernji list objavljuje komentar u kojemu je autor vrlo skeptičan prema toj mogućnosti, a predstavnici nekih manjih stranaka tvrde da bi takva koalicija bila vrlo opasna za demokraciju u Hrvatskoj jer bi to uništilo manje stranke. Ima u političkim krugovima i mišljenja da bi takva koalicija dovela do pobune i u SDP-u, ali i u HDZ-u, onih koji se protive takvoj političkoj suradnji donedavno potpuno suprotstavljenih stranaka s dva različita pola hrvatske političke pozornice. No istodobno iz vrhova obiju stranaka čuju se izjave da njihova suradnja više nije nemoguća, kao što je to bilo prije, posebno nakon što je predsjednik HDZ-a Ivo Sanader obračunao s nekadašnjim moćnim čovjekom stranke Ivićem Pašalićem. Navodno se Sanader sprema iz stranke izbaciti još neke moćne desničare kako bi joj dao još umjereniji izgled. Istodobno, u SDP-u ima procjena da bi premijer Ivica Račan mogao krenuti protiv svojih lijevih radikala, posebno onih najglasnijih iz Dalmacije. U hrvatskim medijima tvrdi se da već ima mnogo znakova koji govore da te dvije stranke već tajno surađuju na raznim pojedinačnim pitanjima, posebno u saboru, gdje se ? čini se ? dosta uspješno dogovaraju potpredsjednik sabora Mato Arlović i vođa kluba zastupnika HDZ-a Vladimir Šeks. Kao dokaz dogovora spominje se nedavni izbor u saboru novog suca Ustavnog suda, pri čemu je iz suda uklonjen Jurica Malčić koji nijednoj od tih dviju stranaka nije bio po volji, a tvrdi se da je bilo i intenzivnog dogovaranja u vezi sa zakonom o nacionalnim manjinama. Ta donedavno nezamisliva dogovaranja o pojedinačnim pitanjima mogla bi prije sljedećih izbora prerasti u širi dogovor o stranačkoj suradnji na nacionalnoj razini. Multinacionalne kompanije nisu globalne Rezultati najnovijeg istraživanja u 500 vodećih multinacionalnih kompanija ukazuju na to da samo rijetke među njima mogu zaista govoriti o globalnoj prisutnosti dok se većina ipak usredotočuje na prodaju u matičnim zemljama. Prilog Andrewa Walkera. Izraz globalizacija ušao je u sve jezike svijeta i čini se da malo tko dovodi u pitanje da se globalizacija događa, odnosno da kompanije proizvode i trguju na svim kontinentima. Međutim prema najnovijem istraživanju britanskog profesora Alana Rugmana sa sveučilišta Oxford događa se upravo suprotno. Istraživanje profesora Rugmana izazov je široko raširenom mišljenju da se svjetsko gospodarstvo globalizira. On kaže kako većina vodećih 500 multinacinalnih korporacija zapravo nema globalnu strategiju. Umjesto toga one svoje proizvode prodaju uglavnom u područjima u kojima su smještene što za gotovo svaku od njih znači: Sjeverna Amerika, Europska unija i Japan. Profesor Rugman kaže da postoji nekoliko izuzetaka u kojima je riječ o istinskim globalnim korporacijama, kao što su Nestle u Europi, IBM u Americi i Sony u Japanu. S druge strane, i najveće tvrtke koje se bave maloprodajom dokaz su da globalizacija nije ni blizu zahvatila svijet onoliko koliko se misli. Američka tvrtka Walmart je po prihodima od maloprodaje najveća takva kompanija na svijetu, ali ona je gotovo nepoznata izvan Sjeverne Amerike gdje prodaje 94 posto svojih proizvoda. Iako se istraživanje usredotočilo na prodaju, profesor Rugman kaže da je i u proizvodnji stanje slično. Proizvođač sportske opreme Nike dobro je poznat primjer širenja proizvodnje diljem svijeta, ali se tvrdi da je to jedan od izuzetaka. Tisak Britanski tisak danas najviše pozornosti posvećuje Svjetskom summitu o održivom razvitku, te stavovima Sjedinjenih Država i Europske unije o mogućoj vojnoj akciji u Iraku. Summit u Johannesburgu je glavna tema i na domaćim stranicama listova zbog današnjeg dolaska premijera Blaira u Južnu Afriku. The Independent piše da je od liste sa sedamdeset kompanija koje je Svjetska banka stavila na listu i odbija suradnju zbog korupcije, preko polovice osnovano u Britaniji. Ta činjenica podriva planove premijera Blaira da u Johannesburgu objavi dobrovoljnu inicijativu o suzbijanju korupcije u Britaniji. Dok neke dobrotvorne organizacije pozdravljaju takav način borbe protiv potplaćivanja vlada zemalja u razvitku, mnoge drže da je riječ o priči čiji je cilj prikrivanje povijesti neuspjelog suzbijanja takve poslovne prakse u Britaniji. The Times također piše o novoj inicijativi britanskog premijera, navodeći izjave dobrotvornih organizacija koje je nazivaju apsurdnom i neukusnom. Prema planu Tonyja Blaira, kompanije bi svojevoljno izdavale liste svih isplata novca vladama i ministrima zemalja u razvitku. Tek ako to ne uspije London će razmatrati mogućnost uvođenja zakona koji bi riješili probleme. Kako kažu mnoge dobrotvorne organizacije, dobrovoljna inicijativa neće uspjeti jer samo zakon može natjerati kompanije na promjenu dosadašnjeg načina rada. The Guardian upozorava da je američki predsjednik Bush sučeljen s podijeljenom vladom zbog Iraka. Jedinstvenost koja postoji oko promjene režima u Bagdadu samo je prividna. Osim što se sučeljava s najvažnijom odlukom o nacionalnoj sigurnosti od hladnog rata, George Bush mora uzeti u obzir i predsjedničke izbore 2004. godine. Iako se predsjednik Bush naizgled priključio onima koji drže da je Irak prijetnja Americi, ankete javnosti pokazuju da američki građani nisu više potpuno spremni za takvu vojnu akciju. Kada se uzme u obzir da svaka administracija želi biti ponovo izabrana, moguće je da će Bushov politički strateg, a ne potpredsjednik ili tajnik obrane, imati odlučujuću riječ o akciji u Iraku. The Independent u uredničkom komentaru piše da je Bush retorikom o napadu na Irak uništio svu potporu koju je Amerika dobivala nakon 11. rujna prošle godine. Sada su se ostvarile Sadamove želje - Sjedinjene Države i Europa javno raspravljaju o ratu. Zbog nedostatka dokaza da Bagdad podupire teroriste arapske će države svaki napad gledati kao rat protiv Islama, a tvrdnje da Irak posjeduje rakete velikog dometa koje su prijetnja Americi također nisu dokazane. Ponašanje predsjednika Busha bi bilo komično da posljedice ne bi mogle ispasti tragične. (BBC) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 2. IX. 2002. Zahtjev oporbe za Račanovom smjenom oslabit će vladu, ali i hrvatsku pregovaračku poziciju sa Slovenijom. Prilog Ines Šaškor. Proteklog tjedna tri su oporbena stranačka čelnika ? Ivo Sanader, Dražen Budiša i Mate Granić ? zatražili ostavku premijera Ivice Račana zbog parafiranog sporazuma sa slovenskim premijerom Drnovšekom po kojemu bi Sloveniji pripalo 80 posto Piranskog zaljeva i koridor kroz hrvatske vode do otvorenog dijela Jadrana. Imaju li stranke čiji su predsjednici Ivo Sanader, Dražen Budiša i Mate Granić, dakle HDZ, HSLS i DC, dovoljno ruku u Hrvatskom saboru da smijene premijera Ivicu Račana? Nemaju. Čak i kada bi im se, što je za očekivati, pridružili i zastupnici pravaša i demokršćana. Je li realno očekivati da sam premijer Račan, zbog njihovog zahtjeva, ali i pod pritiskom dijela javnosti koji nije mali, podnese ostavku? Nije. Ni jedna vlada to ne bi učinila. Granični spor sa Slovenijom objektivno je minoran, ali za sporazum su potrebne dvije strane. Svih ovih godina slovenska politika i mediji više su se ukopavali u maksimalističkim zahtjevima. Donoseći parlamentarni zaključak u kojemu je cijeli Piranski zaljev proglašen slovenskim, stvarao se dojam da je to gotova stvar, pravno-politički i povijesno potpuno neupitna. U Hrvatskoj, strasti su narasle praktički tek od ovoljetnih incidenata s ribaricama, najavom uzvratnih samovoljnih akcija hrvatskih ribara, uključivanjem stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata, upadom građana u privatnu kuću jednog ekscentričnog Slovenca, te potporom nekih stranaka tim nerazumnim činovima. Vlada je, stekao se dojam, reagirala nepripremljeno, defenzivno, autistički podcijenjući javnost, puštajući čak ribare da pred Banskim dvorima govore o ratu. Rasla je konfuzija, ugled vlade u javnosti je pao. Međutim, nije dolijevala ulje na vatru i trudila se stvari vratiti u racionalne pregovaračke vode. Sada upravo stranke koje su doprnijele podgrijavanju strasti i podržale nezakonito ponašanje i s hrvatske strane, zagovaraju ostavku vlade. A upravo one ili njihovi čelnici i sami imaju 'putra na glavi' kada je riječ o graničnom sporu sa Slovenijom. Zahtjev je, neovisno o tome, legitiman. Oporba u svakoj zemlji traži ostavku vlade kada procijeni da joj to donosi korist i da korespondira s mišljenjem dijela javnosti. Ali odgovorna oporba, a osobito ona koja želi postati buduća vlast, čuva se olakog povlačenja tog poteza na vanjskopolitičkim temama, osim u slučaju teškog ugrožavanja nacionalnog suvereniteta. Radikaliziranje međunarodnog položaja zemlje i traženje pokazivanja mišica susjedima svojstveno je radikalnim i u pravilu marginalnim strankama. U ovom konkretnom slučaju čelnici stranaka koji sebe žele vidjeti u središtu političkog života, preuzeli su veliku odgovornost. Oni bi morali znati da traženje Račanove ostavke zbog parafa na sporazum s Drnovšekom objektivno šteti međunarodnom položaju Hrvatske, jer predstavlja eksplicitno priznanje teze druge strane ? da je taj paraf ključ sadašnjeg spora. Njihov zahtjev u Saboru neće proći, ali će vladu oslabiti, a hrvatsku pregovaračku poziciju sa Slovenijom neće ojačati. Kratkoročni unutarnjopolitički učinak bio im je važniji od međunarodne štete. Nije osobita preporuka demokratskoj legitimaciji stranaka koje žele voditi Hrvatsku. (RFE) DEUTSCHE WELLE - DW 2. IX. 2002. Tisak Njemački tisak danas opsežno komentira neslogu koju su na sastanku u Helsingoeru pokazali europski ministri vanjskih poslova. Hannoverische Allgemeine Zeitung piše da ministri vanjskih poslova unije rado sanjare o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Ali što misliti o tome, upečatljivo su sada sami pokazali u danskom Helsingoeru. Ministri su još jednom stvorili zaključke iz nade, a ne da ojačaju položaj Europe u međunarodnoj zajednici. Ako se Europa zauzima da Irak prisili da ponovno dozvoli kontrolorima naoružanja ulazak u svoju zemlju, onda mora kazati i kako to želi provesti. A ako ne odgovori - kao što se sada dogodilo - ne mora se ni čuditi što joj Bagdad plješće. Sadam Husein se raduje podijeljenosti Europljana, a svjetskoj javnosti jasne su dvije stvari: Amerikanci se ne mogu pouzdati na najvažnije saveznike, a Europljani - jer ne govore istim jezikom - trenutno nemaju izgleda da utječu na pravac kojim se kreće vlada Sjedinjenih Država. Savezništvo preko Atlantika je na kušnji i to ne samo zbog Iraka. Ali ni u tome ministri Europe nisu jedinstveni. Braunschweiger Zeitung piše da se samo na prvi pogled Amerikanci mogu radovati što ih nitko neće ometati. Od posvađanih Europljana ne mora se bojati ni jedna ozbiljna oporba. Nisu mogli naći zajedničko stajalište ni o Iraku, a niti o posebnim željama Amerikanaca u pogledu Međunarodnog kaznenog suda. S druge strane, upravo ta slabost Europljana tjera jedinu preostalu svjetsku silu da još više preuzima ulogu svjetskog policajca. Samo upozorenje da ne odlučuje sama nije dovoljno. Istodobno treba ponuditi odgovore na prijetnje iz Bagdada: ako se Irak zaista želi dočepati oružja za masovno uništenje, tada okretanje glave nije nikakvo rješenje. Badische Neueste Nachrichten ne drži lošom idejom postavljanje ultimatuma Bagdadu. Britanski prijedlog da se Sadama sučeli s ultimatumom ukoliko ne dozvoli ulaz u zemlju kontrolorima naoružanja je dobar - samo tako ide put prema mogućoj vojnoj intervenciji, ali preko Ujedinjenih naroda i islamskog svijeta, drži list. Mora postojati neki konačan argument protiv tiranina koji je svojom okupacijom Kuvajta i uporabom bojnih otrova protiv vlastitog naroda pokazao kako ne poznaje nikakve skrupule. Kleine Zeitung pod naslovom Želi piti samo Radensku opisuje subotnji pokušaj prosvjeda pred kućom Joška Jorasa. Prosvjednici su željeli, unatoč upozorenju policije, umjesto pred kućom održati skup na samom graničnom prijelazu. Time su uspjeli blokirati prilično gusti promet oko sat vremena. Na slovenskoj strani pjevali su domoljubne pjesme i mahali zastavama. Govornici su zahtijevali čitav Piranski zaljev i priključenje pojedinih sela Sloveniji - medu njima i sela Mlini gdje inače stanuje Joško Joras. List objašnjava kako je Joras u Mlinima izgradio kuću i svoje svjetonazore ispisao i na krovu svoje zgrade. Tekst završava informacijom o globi koju nije platio pa je morao u zatvor na 30 dana. Iako je slovenski ministar vanjskih poslova Rupel odmah platio globu, Joras novac odbija primiti i nastavlja štrajk glađu u Puli. Iako uzima tekućinu, njegovo zdravstveno stanje se svakodnevno pogoršava jer odbija piti hrvatsku mineralnu vodu Jamnicu, već želi isključivo slovensku Radensku. (DW) GLAS AMERIKE - VOA 2. IX. 2002. Tisak USA Today piše o ispitivanju javnosti uoči dolazeće prve obljetnice terorističkih napada na New York i Washington. Zamisao o proglašenju 11. rujna državnim blagdanom odnosno spomen-danom, uživa potporu 44 posto Amerikanaca, ali protiv nje je njih 51 posto. Kada je riječ o terorizmu, pokazalo se da se trećina Amerikanaca danas osjeća manje sigurno na javnim mjestima nego prije godinu dana, malo više od trećine drži da su putovanja sada manje sigurna nego prije terorističkih napada, a isto toliko ih izražava zabrinutost da će na obljetnicu napada biti izveden neki novi teroristički napad. Čak dvije trećine ispitanika drži da su američke obavještajne službe teško zakazale u svojoj odgovornosti da pribave informacije o terorističkim napadima prošlog rujna. (VOA) NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 2. IX. 2002. Bushovi europski pomagači "Kada su države iz cijelog svijeta prije četiri godine u Rimu radile na sporazumu o utemeljenju međunarodnog suda, nitko nije vjerovao u skoru realizaciju tog projekta. Prognoziralo se da će proći najmanje jedno desetljeće prije no što suci međunarodnog suda odjenu svoje halje. Na zaprepaštenje svih taj je proces tekao puno brže. U proljeće ove godine prikupljeno je 60 ratifikacija te je Rimski statut mogao stupiti na snagu. U međuvremenu je navedenom sporazumu pristupilo 78 država a pripremni tim radi u Den Haagu na utemeljenju suda. Od ovog utorka u New Yorku će se sastajati izaslanici država-potpisnica sporazuma kako bi donijeli odluke o proračunu i pravilima izbora glavnog tužitelja i sudaca. Sljedećeg ljeta trebao bi početi globalni lov na počinitelje genocida i ratne zločince. Dakle, proces realizacije omiljenog projekta aktivista za ljudska prava brzo napreduje pa ipak je MKS danas u opasnosti kao rijetko kad dosad: njegov najmoćniji protivnik - Amerika - bori se protiv njega dosada neviđenim žarom a njegov najveći zagovornik - Europska unija - počinje upravo u takvom stanju pokazivati znakove slabosti. Doduše, koordinator EU-a za vanjsku politiku Javier Solana ustvrdio je nakon sastanka ministara vanjskih poslova članica EU u danskom Helsingoeru sljedeće: 'Sve su članice EU-a jako naklonjene Međunarodnom kaznenom sudu'. Šefovi diplomacija članica EU-a smiješili su se, doduše, pri snimanju zajedničke fotografije kao da simboliziraju jedinstvenu europsku domovinu. No, navedene riječi i slike varaju. Iza kulisa vodi se svim diplomatskim sredstvima borba za europski stav prema Americi i MKS-u. Konkretno je riječ o pitanju trebaju li članice EU-a sklopiti sporazume s Washingtonom, kojima će Amerikancima priznati imunitet pred međunarodnim sudom. 13 članica EU - i Povjerenstvo EU - odbija tu mogućnost, tvrdeći da takvi sporazumi predstavljaju povredu Rimskog statuta, da stvaraju opasne presedane i potkopavaju vjerodostojnost suda. No, dvije su zemlje signalizirale da su spremne popustiti američkom salijetanju: riječ je o Velikoj Britaniji i Italiji. Pravni stručnjak jedne velike organizacije angažirane u borbi za ljudska prva gorko je komentirao tu činjenicu: 'Tony Blair i Silvio Berlusconi svađaju se oko toga tko smije sjediti na Bushovu krilu'. Je li ta predodžba zločesta? 'Trebali bismo nastojati što više izići u susret željama naših saveznika', izjavio je u Helsingoeru britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw. Njegovi diplomati govore u pozadini jasnijim jezikom. U nastupu pred danskim EU- predsjedateljstvom jasno su i glasno dali do znanja da London neće poduprijeti politiku koja nije u skladu s američkim planovima. Blairova vlada jasno nastupa i prema ostalim europskim partnerima: sporazumi koje Washington priželjkuje sukladni su slovu i duhu Rimskog statuta, ističu oni jezgrovito. Doduše, nije optimalno što je jedna kategorija ljudi izuzeta iz nadležnosti suda ali u interesu transatlantskih odnosa i sudjelovanja Amerike u međunarodnim mirovnim misijama treba izići u susret Sjedinjenim Državama, napominju Britanci. Oni sada predlažu da krug Amerikanaca koji bi ubuduće trebali biti zaštićeni od dosega MKS-a bude nešto uži no što Washington priželjkuje te da bude ograničen na vojnike i predstavnike vlade. No, većina u Europskoj uniji smatra da je takav 'kompromis' neetičan. 'Velika Britanija nastoji potaknuti partnere u EU-u na kršenje sporazuma u korist Sjedinjenih Država', ističe se u krugovima europskih diplomata. 'Sasvim je očito da London igra igru u dosluhu s Washingtonom', napominju diplomati. U tom kontekstu usuglašavanje zajedničkog europskog stava čini se gotovo nemogućim. U Bruxellesu se već napominje da Britanci trebaju sami paktirati s Amerikancima ako to bezuvjetno žele. No, London to vjerojatno neće učiniti budući da ne želi posredovati dojam da napušta načelo solidarnosti u okviru EU-a. Zato Blairova vlada traži istomišljenike - a mogla bi ih naći u Rimu. Doduše, po informacijama kojima raspolaže ovaj list, talijansko ministarstvo pravosuđa i pravni odjel u ministarstvu vanjskih poslova dijele MKS-u naklonjenu temeljnu poziciju EU-a. No, čini se da talijanski ministar vanjskih poslova, premijer, multimilijarder i medijski knez Silvio Berlusconi zastupa drukčije mišljenje. U Helsingoeru je očitovao sklonost sklapanju sporazuma s Washingtonom i izjavio: 'Ne moramo donijeti odluku na razini EU'. Doduše, Berlusconi je kasnije osjetno razvodnio te izjave ali i dalje je prisutna velika skepsa prema njegovu stavu u sporu. Aktualni spor vjerojatno će potrajati tijekom cijelog rujna - s jedne strane u Bruxellesu, gdje će se u srijedu sastati pravni stručnjaci članica EU; s druge pak strane u New Yorku na konferenciji država koje su potpisale Rimski statut. Doduše, iz New Yorka dopiru glasine da Britanci podvrgavaju pritisku vodstvo konferencije da izostavi s dnevnog reda temu sporazuma o imunitetu. No, Kanada, Južna Afrika, Švicarska i Novi Zeland ipak će zatražiti izvanrednu raspravu kako bi spriječile taj naum. Neke članice EU-a vjerojatno će se pridružiti njihovu zahtjevu jer ne žele ustuknuti pred američko-britanskim pritiskom", prenosi Stefan Ulrich na kraju članka. DIE TAGESZEITUNG 2. IX. 2002. Balansiranje između Washingtona i Bruxellesa "Političke vijesti iz Rima uglavnom ne donose ništa dobro. Primjerice, povijesno opterećeni odnosi Italije i Slovenije odavno su narušeni. No, od ovog vikenda iz Rima prvi puta stižu signali koji privlače pozornost Slovenaca. Na sastanku ministara vanjskih poslova članica EU talijanski premijer Silvio Berlusconi izjavio je da se spor europske zajednice i SAD oko uloge novog Međunarodnog kaznenog suda ne smije prelamati preko leđa kandidata za pristup EU i NATO-u. Zato Europljani moraju izići u susret Sjedinjenim Državama, izjavio je Berlusconi. Što je potaknulo upravo desnog populista Berlusconija da preuzme ulogu novog posrednika između Bruxellesa, Washingtona i zemalja istočnog dijela srednje Europe? Vuku li u pozadini te inicijative konce Amerikanci kako bi razbili frontu članica EU u temama rata protiv Iraka i MKS-a? Činjenica je da je američki kabinet početkom kolovoza salijetao sve vlade na potezu od Baltika do Balkana da sa SAD sklope bilateralne sporazume koji bi spriječili izručenje američkih građana Međunarodnom kaznenom sudu. Sadržaj 'diplomatskog upita' bio je sljedeći: kada bi Sjedinjene Države morale strahovati od mogućnosti podizanja politički motiviranih optužnica protiv američkih vojnika, ne bi više mogle nastaviti svoj angažman u Europi - bila je to jasna opomena SAD-a da će povući svoje postrojbe s Balkana i blokirati proširenje NATO-a na istok. Nakon te prijetnje većina država istočnog dijela srednje Europe našla se po vlastitoj ocjeni u ozbiljnom sigurnosnom procjepu budući da američki vojnici osiguravaju mir u okviru UN-ovih mirovnih misija u Bosni, na Kosovu i u Makedoniji a brinu za red i mir i u Albaniji. U Bugarskoj i Rumunjskoj borave veće 'skupine stručnjaka' u okviru oružanih snaga kako bi logistički i tehnički maksimalno osuvremenile vojne postrojbe tih zemalja. U Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj američki vojni dužnosnici službeno nastupaju u ulozi savjetnika vojnog vodstva. U baltičkim državama događa se ista stvar - samo manje transparentno kako se ne bi izazvalo osjetljive Ruse. Poljaci, Česi i Mađari, prve novopridošlice u članstvu NATO-a nakon završetka Hladnog rata, bili su suzdržani. Ni mediji ni političari nisu komentirali odnos između SAD i Europljana. Namjeravaju pričekati i vidjeti kakav će kompromis biti rezultat aktualnih napora EU. Rumunji koji su već u vrijeme Varšavskog pakta nastupali u ulozi vanjskopolitičkih čudaka, jedini su potpisali željeni sporazum koji štiti američke vojnike na rumunjskom teritoriju od kaznenoga progona MKS-a. Time je upućen signal za dobre odnose s 'vrlo važnom članicom NATO-a', izjavila je rumunjska vlada. Kritika Bruxellesa nije uznemirila političare u Bukureštu jer znaju da ionako neće biti uključeni u prvi krug širenja EU na istok. Ne budu li ponizno stali na stranu Amerike, bitno će oslabiti i njihovi izgledi za članstvo u NATO-u. Bugarska je na američko salijetanje reagirala balkanskim prkosom. Iako se ta siromašna zemlja suočava s istom dvojbom kao i Rumunjska, bugarska vlada uzdaje se u Bruxelles. 'Mi smo europska zemlja i to ćemo i dokazati Europskoj uniji', izjavio je bugarski ministar vanjskih poslova Petko Draganov. Vrhovni ustavni sud trebao bi ispitati je li izdvojena inicijativa SAD-a uopće u skladu sa statutima Međunarodnog kaznenog suda, dodao je Draganov. Slične je korake inicirao i hrvatski predsjednik Stipe Mesić, ne susprežući kritiku na račun izdvojene američke inicijative. Hrvatski je predsjednik za američke medije izjavio sljedeće: 'Dvostruka mjerila potkopavaju svaki pravosudni sustav'. Ako sve zemlje moraju izručiti moguće ratne zločince sudu, 'tada to, molim lijepo, mora učiniti i Amerika', kazao je predsjednik Mesić. Reakcija susjedne Slovenije bila je obilježena južnjačkim pragmatizmom. Budući da je Slovenija kandidat za pristup EU i NATO- u te da je istodobno i suosnivač UN-ova suda, treba iscrpno analizirati sve implikacije tog 'složenog pitanja', izjavila je slovenska vlada, izbjegavajući izravan odgovor. Prije no što bude donesena odluka, Slovenija po riječima Ljubljane namjerava 'iscrpiti sve diplomatske mogućnosti' - kod Europljana, Amerikanaca i neposrednih susjeda poput Italije", prenosi na kraju izvješća Roland Hofwiler. DPA * 2. IX. 2002. Kritičari predbacuju mirovnoj postrojbi SFOR da njezine uhidbene akcije funkcioniraju samo kao predstava za javnost "'Karadžić će biti uhvaćen', uvjeravao je nakon najnovije u nizu hajki glasnogovornik mirovne postrojbe SFOR bojnik Scott Lundy. Dok su NATO-vi vojnici pročešljavali brda na istoku Bosne, omča oko nekadašnjeg srpskog vođe, optuženog za ratne zločine, navodno se još više stegla. No, pola godine nakon promjene mandata mirovne postrojbe u aktivnu potragu za bivšim srpskim vođom Radovanom Karadžićem, na meti kritike našao se i sam SFOR. Organizacije za zaštitu ljudskih prava poput Amnesty International-a i glavna tužiteljica suda za ratne zločince Carla del Ponte predbacuju vojnim dužnosnicima da njihove operacije funkcioniraju samo kao predstava za javnost. 'Nakon godine dana vježbi u sferi odnosa s javnošću vrijeme je za pravu operaciju', zahtijeva Amnesty International u svom priopćenju. Prethodno je već gospođa del Ponte neuobičajeno jasno predbacila SFOR-u da svojim operacijama želi postići samo odgovarajući učinak u javnosti. Ta je kritika u suprotnosti s vijestima o uspjesima koje objavljuje SFOR. Nakon neuspjeha krajem veljače ove godine, kada velika akcija kod mjesta Čelebići na jugu Bosne nije urodila uhićenjem, aktualna je po tumačenju mirovne postrojbe strategija postupnog napredovanja. Ona obuhvaća razbijanje mreže Karadžićevih jataka i otkrivanje njegovih ilegalnih financijskih izvora. Cilj je progresivno sužavanje prostora za kretanje tražene osobe. 'SFOR je jako zadovoljan tijekom operacije', istaknuto je 16. kolovoza. U potrazi za Karadžićem i njegovim vojskovođom Ratkom Mladićem američko je ministarstvo vanjskih poslova pokrenulo kampanju u bosanskoj javnosti. U siječnju su i u godinama opsjedanom središtu Sarajeva, gdje žive žrtve Karadžićeve politike, izlijepljeni plakati koji najavljuju nagradu za informacije o mjestu njegova boravka. Takve pak informacije valja - eventualno - očekivati samo na područjima pod srpskom kontrolom. U međuvremenu je uhićen i haaškom sudu UN izručen čitav niz optuženika iz redova bosanskih Srba, ističu u SFOR-u. Sami su vojnici proglasili svojim ciljevima ozbiljnost u operacijama i dosljednost u djelovanju. Zato SFOR interno ne trpi kritiku a javno ističe profesionalnu besprijekornost. 'SFOR cijeni što Amnesty International dijeli zabrinutost za važno pitanje uhićenja ratnih zločinaca - posebno kada je riječ o Radovanu Karadžiću', izjavio je u ponedjeljak u Sarajevu glasnogovornik SFOR-a Lundy. Operacija je nastavljena i ni u jednom trenutku nije prekinuta, napomenuo je on. I nastavio: 'Budite sigurni da SFOR poduzima sve potrebne aktivnosti kako bi ratne zločince izveo pred sud'. Pritom valja napomenuti da bi uhićenje Radovana Karadžića moglo pasti u nezgodnom trenutku bude li provedeno prije parlamentarnih izbora, zakazanih u listopadu ove godine, kao što je ovog ponedjeljka napisao komentator sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje. Naime, u republici bosanskih Srba vlada politička klima nalik onoj prije početka rata u Bosni, upozorio je on. 80 posto Srba protivi se Karadžićevu uhićenju, tumači komentator. 'Zato molimo gospodu u međunarodnoj zajednici - nemojte ga sada uhititi. I ne spominjite ga sve do nakon 5. listopada', piše taj list" na kraju priloga Carstena Hoffmanna. DPA * 2. IX. 2002. Strategijsko značenje srednje Azije povećalo se poslije 11. rujna "Regija srednje Azije postupkom protuterorističkoga saveza u Afganistanu dobila je na značenju poslije napada 11. rujna. Bivše sovjetske republike Tadžikistan, Kirgizija, Kazahstan i Uzbekistan nadaju se zbog suradnje gospodarskoj pomoći od SAD-a, Njemačke i drugih zapadnih država. No Zapad se s tim ne žuri. 'Prvo reforma, onda novac', govore zapadni diplomati u uzbečkom glavnom gradu Taškentu. Prije 11. rujna susjedi Afganistana privlačili su međunarodnu pozornost uglavnom kao krijumčarska ruta za droge u smjeru Zapada. Do danas je južna uzbečka vojna zračna luka Termes u graničnom području prema Afganistanu jedan od najvažnijihg mostova za opskrbu jedinica u Kabulu. Snagom od 200 ljudi Bundeswehr je od početka godine u Termesu. Svršetak nije na vidiku. Bundeswehr želi ostati u Uzbekistanu sve dok je poželjan u Afganistanu, glasila je prognoza ministra obrane Petera Strucka za njegova posjeta Termesu krajem srpnja. Namirnice i oprema sa Zapada pretovaruju se u Termesu i odvoze dobro štićenim Transall transportnim zrakoplovima Bundeswehra u oko 400 kilometara udaljeni Kabul. U Tadžikistanu koji također graniči s Afganistanom, francuski i američki vojnici slijeću u vojne zrakoplovne luke. Isto se događa i u bivšoj sovjetskoj republici Kirgiziji. Ruski prozapadni predsjednik Vladimir Putin na iznenađenje svojih časnika i tajnih služba, odobrio je razmještanje jedinica NATO- ovih država u području tradicionalnog utjecaja Moskve. Nastojanje nacionalnih snaga da SAD što je moguće prije napusti nekadašnje sovjetske republike na jugu, popustilo je. Jer i u Moskvi se zbog suradnje sa Zapadom nadaju ponajprije gospodarskim koristima. Državni poglavari u politički uglavnom nemirnim republikama srednje Azije nadaju se stabilizaciji svoje vlasti zahvaljujući nazočnosti američkih vojnika. No kritičari se i dalje žale zbog ograničenih ljudskih prava. Tako je u Uzbekistanu autoritarni predsjednik Islam Karimov još pojačao pritisak na islamističke organizacije u zemlji. 'Kad policajac ubije građanina, državna vlast uvijek može tvrditi da je ubijeni bio terorist ili čak pristaša Osame bin Ladena', napisao je političar Muhammad Solih koji živi u progonstvu, u komentaru za New York Times. Karimov je kao i većina srednjoazijskih šefova država, u sovjetsko doba bio šef komunističke partije u svojoj domovini. Kazhstanski je predsjednik Nursultan Nasarbajev prošloga mjeseca dvojicu svojih vodećih političkih protivnika smjestio iza rešetaka. A u Krigiziji su policajci u ožujku na skupu za uhićenog oporbenog političara ustrijelili petero ljudi. Naprotiv je peta srednjoazijska republika Turkmenija na smjeru izolacije pod predsjednikom Saparmuradom Nijazovim. Doživotno imenovani državni poglavar pokušava od svoje zemlje, bogate plinom i naftnim bogatstvima, držati podalje ruske i islamističke utjecaja. U Turkmeniji oporba nije postojala ni prije 11. rujna 2001.", izvješćuje Stefan Voss. FRANCUSKA LIBERATION 2. IX. 2002. Podjele među petnaestoricom "Europska unija je na neslužbenom susretu ministara vanjskih poslova petnaestorice održanom ovog vikenda u danskom gradiću Helsingoru potvrdila da joj je teško postaviti se prema mogućem američkom ratu s Irakom. Teško je pomiriti stajališta Velike Britanije, Italije i Španjolske koje su bliske tvrdoj liniji Sjedinjenih Država i Njemačke koja se protivi svakoj jednostranoj američkoj ofenzivi protiv Sadama Huseina. 'Nitko nije objavio rat. Dakle, nema razloga da se očitujemo o ratu koji nije siguran', snašao se u subotu šef danske diplomacije Per Stig Moeller. 'Kao i uvijek, prevladao je najmanji zajednički nazivnik', rekao je jedan diplomat. Petnaestorica su zaoštrila ton protiv iračkog predsjednika koji je prisiljen da 'odmah' ponovno otvori vrata inspektorima Ujedinjenih naroda. Šef britanske diplomacije Jack Strow podsjeća: 'Svi priznaju da bi se potreba za vojnom akcijom smanjila kada bi inspektori svoj posao mogli obaviti u cijelosti'. Nekoliko tjedana prije izbora, njemačka je vlada prihvatila vrlo miroljubivo stajalište, prijeteći čak povlačenjem svojih vojnih stručnjaka za nuklearni, biološki i kemijski rat iz Kuvajta. U Helsingoru je ministar vanjskih poslova Joschka Fischer odbacio zamisao o postavljanju 'ultimatuma' Bagdadu, jer 'ne poslušaju li Iračani, bit ćemo prisiljeni na rat'. EU želi 'punu potporu' UN-a. Francuski ministar vanjskih poslova Dominique de Villepin misli da 'Vijeće sigurnosti mora proučiti sve mogućnosti, pa i vojne'. Povrh toga, EU se obvezala da će za mjesec dana pronaći rješenje za prijepor između SAD-a i Međunarodnog kaznenoga suda (MKS), inače će europski odgovor na američke pritiske biti nejedinstven", piše list. LE FIGARO 2.IX.2002. Irak: petnaestorica pružaju ruku Sjedinjenim Državama "Naspram američke nepopustljivosti, Europa se ističe sklonošću nagodbi. U vezi s Irakom, kao i s Međunarodnim kaznenim sudom (MKS), petnaestorica su ovog vikenda pružila ruku Bushovoj upravi, nadajući se da će se ova odreći unilateralizma koji šteti njezinim saveznicima. Uvjereni da će Bijela kuća na koncu djelovati protiv režima Sadama Huseina i svjesni 'vrlo žestoke unutarnje raspre' koja ju dijeli, europski ministri vanjskih poslova, okupljeni na 'neslužbenom' skupu u Helsingoru, na sjeveru Kopenhagena, počeli su manevar koji bi uglavnom trebao umanjiti štetu: Washington treba vratiti u okrilje UN-a, mameći ga mogućim ozakonjenjem primjene sile. 'Irak mora odmah dopustiti povratak UN-ovih inspektora, istaknuo je Per Stig Moeller, šef danske diplomacije čija zemlja u ovom polugodištu predsjeda Europskom unijom. Jako je važno znati je li tamo oružje za masovno uništavanje ili nije. Treba ići UN-ovim putom: potičemo Amerikance da nastave temeljite pregovore'. Riječ 'ultimatum' u javnosti je izgovorena tiho, ali je bila u središtu strategije o kojoj su raspravljala petnaestorica. Britanci, zagovarači te zamisli, nisu je u ovom času htjeli nametati, premda im se čini da 'ta mogućnost treba biti otvorena', kaže jedan diplomat. Naprotiv, njemački ministar Joschka Fischer usprotivio se samom načelu, držeći da je 'pogubno' utvrđivati nadnevke, jer će se tada morati djelovati. On ne želi rat koji bi mogao ići na ruku Iranu, a područje bi gurnuo 'u metež'. No čini se da je Njemačka osamljena o tom pitanju. Većina Europljana daje prednost diplomatskom realizmu, a ne geostrateškim analizama. Zalažući se za srednje rješenje, Francuska bi svojim 'legalizmom' mogla najaviti nagodbu. 'U ovoj fazi nije se postavljalo pitanje ultimatuma, rekao je u subotu Dominique de Villepin. Vijeće sigurnosti (UN-a) treba proučiti sve mogućnosti, pa i vojnu'. Tražeći novu rezoluciju, petnaestorica ne žele odlučivati o njezinu sadržaju. 'Bit ćemo s UN-om do kraja', obećava visoki europski dužnosnik. Znak je jasan: učini li Bijela kuća korak prema UN-u, mogla bi tu naći sugovornika koji će ju spremno saslušati. Petnaestorica su pomirljiv ton prihvatila i u svezi s drugim pitanjem: Međunarodnim kaznenim sudom, 'europskom tvorevinom' koja je rođena u srpnju. Nezadovoljni izuzimanjem od tog suda, Amerikanci su počeli zaključivati bilateralne sporazume sa svim zemljama potpisnicama, kako bi svoje političke i vojne dužnosnike zaštitili od tog suda. Povrh pritiska na kandidate za NATO koji su Rumunjsku već potaknuli da potpiše takav sporazum, isto su izuzeće zatražili od svih država članica EU-a. Ta bi ofenziva mogla ugroziti europsko jedinstvo o vrlo simboličnoj temi. London i Rim su otvoreno govorili o 'spremnosti' da ispune američki zahtjev. Nakon pregovaranja ovog vikenda, dvije su prijestolnice odlučile da će odgoditi odluku dok se ne utvrdi 'zajedničko stajalište' koje se očekuje 30.IX. Od 4.IX. do tog nadnevka, u Bruxellesu će se sastajati odbor pravnih stručnjaka kako bi utvrdio odgovaraju li bilateralni sporazumi sporazumu o osnutku suda. 'Optimist sam kada je riječ o izgledima da se nađe rješenje', istaknuo je g. Moeller. Jako je važno osigurati dobar početak MKS- a', koji će u Den Haagu početi s radom početkom sljedeće godine. 'Svi smo privrženi načelima na kojima se temelji Međunarodni kazneni sud i odlučni u nakani da ne činimo ništa što bi mu moglo potkresati krila, dodao je Dominique de Villepin. Ipak, razumijemo zabrinutost SAD-a i u konstruktivnom ćemo duhu raditi na traženju pragmatičnih rješenja'. Jedna je tvrdnja iznenadila Europljane: 'Neki američki čelnici strahuju za sebe i to su mi rekli', kaže u povjerenju visoki izvor. Plaše se da će ih sud progoniti zbog prijepornih političkih i vojnih odluka. Primjerice, zbog jednostranog djelovanja protiv Iraka", izvješćuje Philippe Gelie. LE MONDE 1.-2.IX.2002. WTO presudio u korist Europe, a na štetu Washingtona "Neće to priznati, ali odluka arbitara Svjetske trgovačke organizacije (WTO) od petka, 30.VIII. da Europskoj uniji odobre da Sjedinjenim Državama naplati carinu od četiri milijarde dolara, najljepši je 'dar' koji su na odlasku mogli dati svom glavnom direktoru. 1.rujna, Novozelanđanin Mike Moore odlazi iz ogranizacije u koju je imenovan uz protimbu mnogih, pa je tako njegov mandat umjesto šest, trajao samo tri godine. Nasljeđuje ga Tajlanđanin Supachai Panitchpadki. Odredivši veliku cijenu za američku poreznu praksu, tj. zaustavivši se na brojci od 4,043 milijarde dolara koliko su tražili Europljani, a ne od 900 milijuna koliko je tražio Washington, policajac za svjetsku trgovinu pokazuje što znači prkositi mu. Najveća je to kazna koju je WTO ikad dosudio. Štete iz prijašnjih sukoba - u aferi s bananama i s hormonskom govedinom - iznosile su 192 i 100 milijuna dolara. Treba reći da su Europljani posebno ustrajni, jer je trebalo svladati sustav prikrivenih izvoznih subvencija koje su na snazi od 1984., a nanose štetu europskim proizvodima. Europska unija uložila je žalbu početkom 1998., a ticala se poreznog sustava Foreign Sales Corporationsa (FSC) koji je prijeporan. U času kada je u Toulouseu počela proizvodnja Airbusa A3XXX, izravnog suparnika Boeinga 747, osuda Amerike stiže u pravi čas. Ona će spriječiti SAD da sudbeno goni EU zbog subvencija Airbusu. U izvješću Povjerenstva objavljenom 2001., izračunalo se da je Boeing u 2000. uštedio 291 milijun dolara poreza zahvaljujući sustavu FSC, što je oko 14 posto njegovih prihoda u toj godini. Procjenjuje se da je od 1995. do 2000. ta povlastica Boeingu donijela od jedne do dvije milijarde dolara, što je velika prednost za američku zrakoplovnu industriju. Odmah nakon donošenja presude, Europljani američke proizvode mogu ocariniti sto posto. WTO-u je predan privremeni popis proizvoda od žitarica do odjeće, preko čelika, aluminija i nuklearnih reaktora. Primjena protumjera ovisit će o dobroj volji Amerikanaca da promijene svoj porezni zakon, kao što su i obećali. Nitko u SAD-u, kao ni u Europi, ne želi opet izazvati prekoatlantski trgovački rat, dok se bilježi polagani rast. Odgovarajući na odluku WTO-a, europski povjerenik za vanjsku trgovinu izrazio je nadu da sankcije 'neće štetiti' prekoatlantskim vezama. Prije nego je prepustio mjesto nasljedniku, Mike Moore je pozvao SAD i Europu da ne destabiliziraju organizaciju i da prijepore riješe na prijateljski i konstruktivan način, podsjećajući da su 'EU i SAD među najvažnijim članovima te organizacije i da imaju posebnu odgovornost u očuvanju zdravlja i ravnoteže WTO-a i međunarodnih trgovačkih veza'. Mandat Mikea Moorea počeo je da ne može gore. Pošto je u srpnju 1999. postavljen za direktora te ustanove, samo nekoliko mjeseci prije ministarske konferencije u Seattleu koju su Amerikanci minirali, nije samo morao prevladati taj poraz, već se morao sučeliti s antiglobalizacijskim prosvjedima čija je omiljena meta bio. Presuda od petka koja je došla uoči njegova odlaska, pljuska je onima koji su WTO stalno optuživali da se u potpunosti pokorava SAD- u. To je također mali uzvrat američkoj upravi koja sve češće donosi jednostrane odluke i štiti svoje trgovačke interese, ne mareći za propise WTO-a", piše Babette Stern. AUSTRIJA DIE PRESSE 2. IX. 2002. EU - SAD: transatlantska obiteljska svađa neće ostati bez posljedica "Javna očitovanja o prijateljstvu čelnih europskih i američkih političara, koja se pojavljuju u gotovo tjednom ritmu, razotkrivaju pravo stanje stvari u američko-europskim odnosima. Naime, ta bi očitovanja trebala zataškati dosada najtežu obiteljsku svađu koja se proširila na brojne teme. Dok se politička vodstva s obje strane Atlantika uzdržavaju verbalnih napada, na razini političkih ravnatelja u ministarstvima već se tjednima vode žestoki sporovi. Danas su čak i najbliži saveznici SAD-a ljuti zbog drskosti Bushove vlade u sukobima poput onog oko novog vojnog udara na Irak odnosno oko ustoličenja Međunarodnog kaznenog suda. Nezadovoljstvo tinja čak i u britanskoj vladi, obično najpouzdanijem europskom partneru SAD. U nedavnom interviewu za BBC nekadašnji američki izaslanik na Balkanu i veleposlanik pri UN Richard Holbrooke locirao je pet-šest članova vlade i pouzdanika iz okruženja premijera Tonyja Blaira, koji su otvoreno izrazili ljutnju što američka vlada dovoljno ne cijeni Blairovo solidariziranje u pitanju Iraka. Naime, umjesto da vodi računa o najbližim partnerima, vlada pod vodstvom Georgea W. Busha sve više tretira vlastite interese kao jedino mjerilo vlastite trgovinske i vanjske politike. Aktualna rasprava o Iraku nije prvi primjer pokušaja Bushovih stručnjaka za vanjsku politiku da uspješno izazovu podjelu među Europljanima. Opetovano su uspijevali bilateralnim putem osigurati potporu pojedinih vlada i time jačati pritisak na ostale članice EU-a. U takvim slučajevima - kao što je bio slučaj i ovog vikenda na sastanku europskih ministara vanjske politike - nemoćno Povjerenstvo EU-a i ništa moćniji koordinator EU-a za vanjsku politiku Javier Solana bezuspješno pokušavaju pridobiti sve članice za zastupanje zajedničkog stava. Najbolji je primjer bio trgovinski sukob oko američkih carina na uvoz čelika, oko čijeg se stišavanja u međuvremenu angažirala i sama Amerika. U tom je pitanju Washington uspio već uoči same odluke privući na svoju stranu velike vlade poput njemačke ili britanske. Time je spriječena uistinu snažna protuakcija Europljana. EU ne uspijeva održati svoje pozicije. Sjedinjenim Državama previše lako polazi za rukom zabiti klin među europske države. U međuvremenu je identična igra započeta i u sporu oko ustoličenja Međunarodnog kaznenog suda: prvo je Europska unija složno ljutito reagirala na zahtjev Sjedinjenih Država da budu donesene posebne odredbe za američke vojnike, pri čemu Washington nije zazirao ni od ucjena. Tada je pozicija EU počela mekšati. Po navodima jedne visoke američke dužnosnice neke su članice EU u međuvremenu 'neformalno' zajamčile Sjedinjenim Državama sklapanje bilateralnih sporazuma o neizručivanju američkih državljana MKS- u. Time je zabijen klin u zajedničku poziciju EU. Amerikanci su se zlurado smješkali. Apel bruxelleskih diplomata da se EU mora jedinstveno suprotstaviti pokušaju SAD da potkopa autoritet MKS-a sve više nalikuje vapaju u pustinji. I sastanak u danskom gradu Helsingoeru pokazao je da ministri vanjskih poslova članica EU-a uspijevaju prihvatiti još samo neodređene formulacije, kojima pokušavaju prikriti vanjskopolitičku katastrofu. U Europi su unutarpolitički interesi često suprotstavljeni vanjskopolitičkim uspjesima. SAD si po tvrdnjama diplomata mogu danas dopustiti gotovo sve budući da je vanjska politika EU-a preslaba da im se suprostavi. Bilo da je riječ o njemačkom kancelaru, kojem u jeku predizborne kampanje odgovara da neizravno upozorava na opasnu ratobornost Amerikanaca; ili o francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu koji ponovno propagira svoje jako individualne vanjskopolitičke zamisli: zajednička europska vanjska politika prečesto se srozava na razinu unutarpolitičkog dječjeg igrališta. Po mišljenju izraelskog politologa Shloma Avinerija, najveći deficit Europljana predstavlja njihova manjkava spremnost na vanjskopolitičku suradnju. 'Sve dok EU ne progovori jednim glasom i ne pokaže uvjerljivu vojnopolitičku udarnu snagu, SAD je neće shvaćati ozbiljno', izjavio je Avineri ovog tjedna na okruglom stolu, upriličenom u okviru Europskog foruma u Alpbachu. 'Europa si ne može priuštiti da vodi četiri, pet ili čak 15 različitih vanjskih politika. Mora nastupati jedinstveno', naglasio je Avineri. Iako raste ljutnja zbog besramne američke uporabe europske nesposobnosti, odgovorni u Bruxellesu znaju da izvor gotovo svih problema leži u samoj Europi. Visoki dužnosnici u timu Javiera Solane frustrirani su što je njihov uspješan rad u politici prema Balkanu zasjenili unaprijed na neuspjeh osuđeni vanjskopolitički promašaji poput onog na Bliskom Istoku. Njihova je stvarnost naporan rad na koordinaciji, u okviru kojeg uz interese pojedinih država moraju voditi računa i o interesima bliskog partnera, SAD-a. Katkad uspijevaju usprkos brojnim preprekama postići genijalne uspjehe kao što je bio slučaj s izručenjem Slobodana Miloševića haaškom sudu za ratne zločince. Doduše, u većini je slučajeva usuglašavanje zajedničke vanjskopolitičke pozicije EU-a mukotrpan posao - čak i kada su u pitanju detalji. 'Kada molim State Department da mi prenese službeni stav o nekom pitanju, dobivam sljedeći odgovor: izvijestit ću Vas o tome sutra', pripovijeda koordinator Pakta za stabilnost jugoistočne Europe Erhard Busek. 'U Bruxellesu pak sastavljanje odgovora na upit traje tjednima a odgoori su zatim nezadovoljavajući i obično slijede ovu shemu: pola je članica za a pola protiv. Štogod Vi radili, mi ćemo Vas kritizirati', tumači Busek. Iako su SAD naučile izvlačiti korist iz grešaka Europljana, i Amerikance nervira neučinkovitost na drugoj obali Atlantika. 'Europljani su tako beznadni birokrati da gotovo i ne mogu brzo reagirati', kritizirao je nedavno državni tajnik u američkom ministarstvu vanjskih poslova Arthur Dewey. Upitan o suradnji u Afganistanu, Dewey je smjesta ukazao na još jedan bitan deficit vanjske politike EU-a - riječ je o manjkavoj spremnosti na financijski angažman. 'Problem je kod Europljana to što nam je za tu humanitarnu operaciju potreban pouzdani partner', kazao je Dewey. Koliko god bila utemeljena, kritika američkih diplomata odavno je - popraćena drskim nastupima Bushove vlade - izazvala u Europskoj uniji i opasan efekt solidariziranja. Stručnjaci strahuju da taj efekt neće rezultirati otklanjanjem vlastitih nedostataka već novim antiamerikanizmom. Među europskim intelektualcima poput Guentera Grassa već se ponovno prevladalo stajalište da je oportuno opominjati na 'kritičkiji odnos' prema Sjedinjenim Državama. Neobično je da se nakon 11. rujna odnos između SAD i Europe nije poboljšao već pogoršao, analizirao je nedavno francuski list Le Monde" a na kraju članka prenio Wolfgang Boehm. APA * 2. IX. 2002. Hrvatska vlada našla se u škripcu zbog graničnog spora sa Slovenijom "Hrvatska vlada pod vodstvom socijaldemokratskog premijera Ivice Račana našla se u škripcu zbog graničnog spora sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva na Jadranu. Oporbene stranke HDZ i Demokratski centar pod vodstvom bivšeg HDZ-ova ministra vanjskih poslova najavile su da će na prvoj sjednici parlamenta nakon ljetne strane zatražiti glasovanje o povjerenju vladi. Spomenute dvije stranke pozivaju vladu da podnese ostavku. Čini se vrlo malo vjerojatnim da će taj zahtjev u Saboru dobiti potporu većine zastupnika iako će zahtjev za podnošenjem ostavke najvjerojatnije poduprijeti i HSLS pod vodstvom Dražena Budiše. Oporba predbacuje Račanu da je pregovarao sa slovenskom stranom bez prethodnih konzultacija s koalicijskim partnerima ili predsjednikom Stipom Mesićem. I među stanovništvom Račanov samovoljni nastup očigledno nailazi na nerazumijevanje. U anketi koju je proveo dnevnik Jutarnji list 47,5 posto ispitanika očitovalo se za ostavku vlade zbog graničnih sporova dok se 46,5 posto ispitanika založilo za nastavak mandata aktualne vlade. Doduše, inicijative oporbenih stranaka podupire samo 42 posto građana a u Saboru one bi morale prikupiti ukupno 76 glasova kako bi bili stvoreni uvjeti za iznuđivanje ostavke vlade. Tri velike oporbene stranke (HDZ, HSLS I DC) imaju pak zajedno samo 58 mandata i u najboljem slučaju mogu računati na još šest zastupničkih glasova. No, većinska potpora u Saboru uvjetovana je pridobivanjem parlamentarnih zastupnika IDS-a, koji se, doduše, već prošle godine povukao iz vladajuće koalicije ali je dosada nastavljao podupirati Račana. Hrvatski je pak premijer početkom srpnja podnio ostavku nakon nesuglasica s tadašnjih koalicijskim partnerom HSLS- om da bi potom formirao novu vladu bez socijalliberala. Nakon stjecanja nezavisnosti od Jugoslavije 1991. g., Hrvatska i Slovenija nisu uspjele postići dogovor o tijeku granice. Najspornije je utvrđivanje granične crte u Piranskom zaljevu. Slovenija ustraje na pristupu međunarodnim vodama i - pozivajući se na dosadašnju praksu - zahtijeva da joj pripadnu dvije trećine Piranskog zaljeva. U ljeto prošle godine dvije vlade parafirale su sporazum o graničnoj crti između dvije bivše jugoslavenske republike. No, sporazum nije dobio potporu većine u Hrvatskom saboru jer se hrvatska vlada obvezala da će Sloveniji prepustiti 80 posto Piranskog zaljeva i pristup međunarodnim vodama", podsjeća na kraju priloga Zorislav Antun Petrović. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST * 2. IX. 2002. Lažni strahovi potiču glad "Politika u pogledu promjene klime u Americi znači ekstremne desničare koji ignoriraju pouzdane znanstvene podatke, uz veoma loše posljedice za čovječanstvo. Politika u pogledu biotehnologije u Europi znači ekstremne ljevičare koji ignoriraju pouzdane znanstvene podatke, uz jednako loše posljedice. Tu je i novi preokret u razvoju stanja. Upravo kada summit UN-a s temom zaštite okoliša nudi priliku da se osramoti američki ekološki vandalizam, nesmotreno europsko ignoriranje prijeti stanovnicima Južne Afrike glađu. Zambija, čiji pregladnjeli stanovnici jedu granje i otrovne bobice, odbila je prihvatiti američku pomoć u hrani iz straha od biotehnologije kojom je hrana proizvedena. Ovo odbijanje je apsurdno jer Amerikanci jedu hranu uzgojenu uz pomoć biotehnologije godinama, bez ikakvih loših posljedica po njihovo zdravlje ili okoliš. No odbijanje je lako objasniti. Europska Unija odbija američki genetski modificirani (GM) kukuruz, navodeći tako Afrikance da sumnjaju u njegovu neštetnost. Osim toga, stajalište Europljana navelo je Afrikance da strahuju kako bi, ako dopuste da modificirani geni uđu u njihove zemlje, uvoz njihovih proizvoda na europska tržišta mogao biti zabranjen. Europska poruka protiv biotehnologije seže još dalje od Zambije. Nedavno su Zimbabve i Mozambik također odbili američku pomoć u hrani, popuštajući tek nakon što su postigli sporazum prema kojem će donirani kukuruz samljeti prije no što ga počnu dijeliti stanovnicima, kako bi spriječili farmere da ga ponovno sade. U mnogim siromašnim zemljama, stajalište Europe priječi korištenje genetski modificiranog sjemenja-drugim riječima, priječi inovaciju ključnog aspekta gospodarstva. To je kao da Europljani SAD-u govore: 'Uvest ćemo vaše automobile ako otpustite inženjere koji bi mogli poboljšati kvalitetu motora.' No glad u Zambiji predstavlja novo pogoršanje. Europsko stajalište je kao da govore Zambijcima: 'Nemojte poboljšavati proizvodnju vlastite hrane, a nemojte jesti niti stranu hranu.' Kada je Zambija prvi puta odbila hranu, Europljani su objavili kako neće intervenirati u ovoj prepirci. Tada, možda shvaćajući kako bi njihova reputacija mogla trpjeti, Europljani su sa zakašnjenjem informirali Zambijce kako je hrana iz SAD-a prikladna za konzumaciju. Ipak, europska djela govore više od riječi. 'Ako je Europa odbila genetski modificiranu hranu, zbog čega bismo ju mi prihvatili, samo zbog toga što smo siromašni?', kazao je nedavno zambijski predsjednik. Kao i oni Amerikanci koji odbijaju priznati kako je promjena klime činjenica, europski kritičari biotehnologije s prijezirom se odnose i prema znanstvenim standardima. Znaju kako nema dokaza za to da su genetski modificirani usjevi opasni, pa se pozivaju na nešto što se naziva 'principom predostrožnosti'; prema tom principu, nemamo dokaza zbog kojih bismo trebali odbiti te usjeve, ali ćemo ih iz predostrožnosti ipak odbiti. Britanski tehnofobi naveli su vladu da provede opsežne testove teoretske štetnosti tih usjeva. Ipak, ispitivanja su prekinuta energičnim napadima na eksperimentalne usjeve - čini se da tehnofobi ne žele da se njihove hipoteze ispitaju. Kada Europa sebi uskraćuje koristi biotehnologije to je jedna stvar; ona sebi može priuštiti da plaća veću cijenu hrane za svoje stanovnike. Sasvim je drugo stanje uskratiti Africi priliku da se sama nahrani. Dok opasnosti koje sa sobom nosi biotehnologija nisu dokazane, opasnosti neishranjenosti su neporecive. Jedno od troje djece u subsaharskoj Africi pothranjeno je i pati od posljedica koje variraju od mentalne retardacije do sljepoće. Osim toga, u slijedećih 30 godina broj svjetskog stanovništva porast će sa 6 milijardi na 8 milijardi, i te će ljude trebati nahraniti. To se može napraviti tako da se sijeku šume i sade usjevi na tom tlu. Ili tako da se poveća urod na farmama koje već postoje, uz pomoć nove tehnologije. U međuvremenu, biotehnologija ima još jednu prednost koja bi se trebala jako dopasti Zelenima: usjevi otporni na nametnike mogu smanjiti uporabu pesticida. Naprijed se može krenuti na dva načina: Europa bi se mogla opametiti - posebice u slučaju da nedavni uspon konzervativaca na izborima u Francuskoj i Nizozemskoj ovog mjeseca poprati sličan rezultat i u Njemačkoj. Dužnosnici u Europskom povjerenstvu prošle su godine pokušali ukinuti smiješan moratorij na odobrenje novih genetski modificiranih usjeva ali su se povukli nakon političke oluje. Ako europski izbori urode promjenom na europskom političkom vrhu - i ako Europljane počne peći savjest zbog Zambije koja skapava od gladi - možda će stari kontinent smisliti neka nova politička rješenja. Ako to ne naprave, SAD bi trebao prisiliti Europu da se opameti. Bushova trgovinska ekipa promišlja o izazovu europskom moratoriju na biotehnologiju pri Svjetskoj trgovačkoj organizaciji; SAD bi vjerojatno dobio podršku po tom pitanju jer je europska politika trgovinska prepreka koju ne opravdavaju ni znanost niti razum. Europljani bi, naravno, u tom slučaju vikali kako im Jenkiji guraju Frankenstein-hranu u usta, protivno njihovoj volji. Već je i glasina o trgovinskom izazovu navela lijevo usmjereni Guardian da u uvodniku objavi kako 'britanska vlada mora odlučiti između američkih korporacija, koje žele pristup europskim tržištima, i vlastitih građana, koji se boje nove tehnologije koja se čini nedovoljno ispitanom i prijetećom.' No istina je suprotna - biotehnologija je ispitana u mnogo navrata i otkriveno je da nije štetna. Ako Europljani zaista žele staviti na kocku svoju vjerodostojnost u ovoj prepirci, to im treba i dopustiti", piše Sebastian Mallaby. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 2. IX. 2002. Amerika je promijenila pravila igre "Tvrdnja koja se najviše zlorabila nakon 11. rujna ('svijet više neće biti kao prije'), dijelom je kriva, dijelom točna. Svijet je još uvijek isti i nastavlja vući svoju tragičnu prtljagu neriješenih problema: opasnosti po okoliš, rasipanje dragocjenih prirodnih resursa, jaz između bogatih i siromašnih regija. No gledanje Amerike se promijenilo. Nije, dakle, svijet drugačiji, već način na koji se na njega gleda iz Washingtona. A kako američka supersila, već izvanredno sama na vrhu međunarodnog društva, može svojim odlukama poremetiti njegove ravnoteže, 11. rujan je zapravo skrenuo povijest svijeta na novi kolosijek. Devedesetih godina, nakon kraja Hladnog rata, Amerika se nalazila podvojena između svojih starih unilateralističkih iskušenja i stvaranja novog svjetskog poretka u kojemu bi Washington, uz pomoć svojih saveznika, igrao ulogu suca i žandara.(...) Kada je bio izabran, George W. Bush je sa sobom u Bijelu kuću doveo brojnu skupinu unilateralista: odlučnih ljudi, osornih, uvjerenih da bi se Sjedinjene Države trebale osloboditi svih međunarodnih veza kako bi svoju vlast obnašale s najvećom mogućom samostalnošću. Amerika je imala, novac, tehnologiju, arsenale, mišiće i srce za istodobnu borbu na dvije fronte u uvjetima gotovo potpune neranjivosti. Zašto bi trebala dopustiti da joj UN i druge međunarodne organizacije stavljaju uzde? Bush je slušao unilateraliste i uvažavao ih, no kada je izbila prva međunarodna kriza njegova predsjedničkog mandata (prisilno slijetanje američkog špijunskog zrakoplova na kineski otok), bio je oprezan i izbjegao je dokazivanje snage. Do 10. rujna jastrebovi su bili snažni, no ne toliko da bi korjenito promijenili američku vanjsku politiku. 11. rujan je označio njihovu pobjedu i izmijenio je ravnoteže američkog političkog društva. Ako je ugrožena na vlastitom teritoriju (tako razmišljaju unilateralisti), Amerika ima pravo napasti odgovorne i spriječiti bilo kakav budući napad. Nije dakle dovoljno naći i kazniti vođe Al Qaede. Potrebno je spriječiti širenje oružja za masovno uništavanje i poslati snažan znak, kakav bi obeshrabrio bilo koga tko bi se u budućnosti odvažio poći tim putem. Afganistanski i irački rat su, u toj perspektivi, etape istog procesa, dok je 'rat protiv terorizma', objavljen u tjednima poslije napada, političko-zakonski okvir u kojemu administracija namjerava ostvariti dva sukladna cilja do kojih najviše drži: maksimum sigurnosti i maksimum samostalnosti. U djelovanju se zemlja neće oslanjati na svoje saveze (obvezujuće dugoročne ugovore), nego na prikladne koalicije u kojima je svaki pomoćnik unovačen, nagrađen i otpušten na kraju službe. Ta je nova strategija poput seizmičkog vala prošla cijelim planetom i proizvela je izvanredan broj učinaka. Neke su zemlje shvatile da će Amerika trebati njihovu pomoć i odlučile su to iskoristiti. Ustupajući Americi svoj zračni prostor i baštinu afganistanskih iskustava koju je Rusija skupila osamdesetih godina, Putin je privrijedio određene probitke. Može se boriti protiv Čečena bez straha da će biti stavljen na popis kršitelja ljudskih prava. Uvjerio je Busha da razvodni stari Atlantski savez i pretvori NATO u organizaciju za kolektivnu sigurnost europskog kontinenta. Može računati na američka financiranja osuvremenjivanja ruske naftne mreže. No koristi nose poneke nezgodne popratne okolnosti. Kako bi postao američki prijatelj Putin je morao dopustiti da se Amerikanci instaliraju u središnjoj Aziji i Kavkazu. Danas su američki vojnici, više ili manje stalno, u Uzbekistanu, Gruziji i, prirodno, u Afganistanu, odnosno u regijama koje su pripadale zoni utjecaja velike ruske države. Putin pobjeđuje u očima Rusa koji žele osuvremenjivanje, napredak, i sigurna, makar i umanjen, međunarodni ugled. No gubi u očima nacional-komunista i onih koji još žale za starom sovjetskom veličinom.(...) Druga točka zemljovida gdje su odluke Amerike zaoštrile stari sukob je Palestina. Kao i Putin, izraelski premijer je iskoristio prigodu utvrditi da je i Izrael u ratu protiv terorizma i da se njegov Osama bin Laden zove Arafat. Nekoliko tjedana, dok je još trebala koaliciju stvorenu za osvajanje Kabula, Amerika je odbacivala Sharonovu jednadžbu. To je činila vjerojatno stoga jer je odlučila, ratom protiv Iraka, promijeniti politički zemljovid Bliskog i Srednjeg istoka. Boji se da ne može računati ni na Saudijsku Arabiju, ni na Egipat (dva najvažnija umjerena režima u regiji) i želi biti sigurna da uza se, u pravom trenutku, ima saveznika od povjerenja. Tu bi se dakle, na Bliskom i Srednjem istoku, trebale ostvariti najveće promjene. Neki u Washingtonu misle da će poraženi Irak postati američki satelit i da Sjedinjene Države, u tom slučaju, neće više trebati Saudijsku Arabiju s kojom su se odnosi ovih mjeseci sve više hladili. Nafta će, ako se operacija ostvari, dolaziti iz Iraka i Rusije. Ostaje Europa. Od rujna do listopada prošle godine svi njeni čelnici trčali su u Washington kako bi iskazali svoju solidarnost i Atlantsko vijeće je, pozivajući se na 5. članak ugovora, objavilo da je Osamin rat protiv Amerike rat protiv svih. No slijedećih mjeseci bilo je očito da su Amerikanci povjerenje imali samo u Engleze, i nisu željeli biti, tijekom operacija, zapleteni legalističkim i humanitarnim obzirima drugih europskih saveznika. Od tada je zbroj razlika, starih i novih, postajao sve veći: protokoli iz Kyota, porezne pogodnosti za američke izvoznike, nameti na čelik i subvencije za poljoprivredu, Međunarodni kazneni sud. No najdublje i najopasnije razlike su one koje se odnose na Palestinu i Irak. Uz poneku unutarnju razliku, Europa se, za razliku od Amerike, ne osjeća u ratu i nema ga volje voditi. Oni koji su mislili da će 11. rujan učvrstiti euro-američko prijateljstvo zaključuju iznenađeno, i pomalo zabrinuto, da ima dana kada dva partnera izgledaju poput starih supružnika na rubu razvoda", piše Sergio Romano. LA STAMPA 2. IX. 2002. Sud, pravo i sila "Postoji važan ulog u igri, u sporu glede nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda, u kojemu se suprotstavljaju Europa i Sjedinjene Države. Važniji i od mnogih drugih pitanja koja dijele dvije obale Atlantika, od smanjenja stakleničkih plinova do carinskih nameta, pa sve do vojnog odgovora protiv terorizma. Pravo je posljednja granica sukoba koji kida Zapad.(...) Sjedinjene Države prigovaraju da je novi Sud plod sporazuma između 76 zemalja te oni koji se njemu nisu priključili ne mogu snositi njegove posljedice. Zaboravljajući da svatko od nas može lako biti predmetom suvereniteta druge države, osim svoje vlastite. Probajte opljačkati neku bostonsku draguljarnicu, ako to želite iskušati. Probajte to ispričati Silviji Baraldini. Dakle, ne postoji niti jedna pravosudna prepreka koja zabranjuje sudski progon u inozemstvu nekog državljana SAD-a. A uz to će sud imati isključivo pomoćnu ulogu, i djelovat će tek nakon inercije američkih sudaca. No očito sve to dovoljno ne umiruje Sjedinjene Države, ako je Kongres 10. srpnja odobrio uporabu sile za oslobađanje američkih vojnika možebitno zatvorenih u Haagu. Naravno, to se može razumjeti. Može se opravdati. Primjerice, opsjednutošću nacionalnom sigurnošću nakon napada na Tornjeve blizance. Ili teretom kojega nosi posao svjetskog policajca. No ovoga puta Europa ima u rukama dobar slučaj, i učinit će dobro braneći ga. Uostalom, pravo nema oružja tek kada izdaje svoja načela i gubi autoritet na kojemu se temelji", piše Michele Ainis. "Na biralištima se neće pokazati učinak 11. rujna" "'Amerika koja ide na birališta je podijeljena na pola i u nadmetanju će odlučivati mali broj glasova, kao što je bilo na Floridi kada je Gore 2000. izgubio Bijelu kuću'. To je mišljenje E.J. Dionnea, komentatora 'Washington Posta' i politologa Brookings Institutiona, koji isključuje 'efekt 11. rujan' na biralištima. - Zašto je Amerika još uvijek podijeljena na pola kao prije dvije godine? = Ono što se dogodilo 11. rujna, i poslije toga, nije utjecalo na osnovna politička opredjeljenja. Zemlja je, dakle, još uvijek podijeljena gotovo savršeno na pola. Predsjednička utrka između Busha i Gorea završila je s 48 posto spram 48 posto, kao što je bilo i na glasovanju za Kongres 1996., a stvari još uvijek tako stoje. (...) - Zašto 11. rujan nije promijenio ravnoteže? = Jer nikada nije bio političko pitanje. Za rat u Afganistanu je postojala velika potpora i među republikancima i među demokratima. I u ljevijim liberalnim sektorima, koji sigurno nisu voljeli talibane. Domoljubna reakcija 11. rujna nije imala posebnu političku boju. (...) - Može li višestrani sukob oko rata u Iraku imati neke utjecaje na izbore? = Rasprava o Iraku može pozornost s gospodarstva premjestiti na sigurnost te stoga pomoći republikancima. Veliki dio javnog sučeljavanja koje je u tijeku odvija se, ne slučajno, između republikanaca. Demokrati su bili oprezni, ograničili su se dati do znanja da će podržati predsjednika ako dođe do rata u Iraku, i ostali su sa strane kako ne bi vanjsku politiku doveli u središte rasprave. No i tema rata, ako se bolje promotri, može se pokazati skliskom za republikance: ispitivanja javnog mišljenja kažu da postoji suglasnost o svrgavanju Saddama, ali ne i o tome kako to učiniti." ANSA * 2. IX. 2002. WWF-u predano 600.000 ptica zaplijenjenih u velepothvatu "Operacija 'Balkan birds', ljudi iz istražnih timova iz Padove i Vicenze , omogućila je zapljenu više od 600.000 primjeraka kriomice prevezenih u Italiju u kamionima hladnjačama, livadnih cipa, zeba, zelenki, češljugara, čubastih ševa, šumskih šljuka, patki i bezbrojnih rijetkih primjeraka carića, vrste u ozbiljnoj opasnosti od istrebljivanja. Operacija je dovela do uhićenja sedam osoba, među kojima Enrica Rampazza, već poznatog našoj policiji radi njegovih veza s mafijom iz Brente. 'Neke lovačke agencije, uz suradnju lokalnih ljudi, za naše su lovce', zaključuje Rocco, 'organizirale prave hajke bez ograničenja u istočnim zemljama. Poglavito su cilj bila lovišta u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori; a agencija se poslije pobrinula da se nezakoniti plijen unese u Italiji, krivotvoreći dokumente i sanitarne potvrde, domišljajući se svemu kako bi se izbjegle kontrole na granici. Operacija je otkrila, za one koji još u to sumnjaju, vezu između organiziranog kriminala i trgovine zaštićenim vrstama." VELIKA BRITANIJA THE GUARDIAN 2. IX. 2002. Bush protiv svijeta "Od Turske do Egipta, od Pakistana do Saudijske Arabije, niti jedna zemlja u islamskom svijetu nije uzor demokracije. Ograničavaju raspre i kažnjavaju neposluh. Ipak, križarski rat Georgea Busha protiv Iraka stvorio je uznemirujući paradoks. Islamski svijet razumije da je u politici, barem u vanjskoj politici, najvažnije biti iskren u javnosti. Riječi izgovorene u javnosti mogu biti važan sastojak mješavine pritisaka koje političari trebaju odvagnuti. Za razliku od ovoga, u Europi u kojoj postoji duga tradicija demokracije, ova opće poznata istina se odbacuje. Gerhard Schroeder jedini je čelnik koji je javno osudio planove SAD-a za napad na Irak. Drugi kriju svoje sumnje i govore dvosmisleno. Gotovo jednoglasno protivljenje islamskog svijeta takvom napadu još je važnije po tome što mnogi od najžešćih protivnika napada primaju američku pomoć ili zajmove Međunarodnog monetarnog fonda (što se često svodi na isto). Kada se saveznici protive Washingtonu (bez obzira na zaduženost), njihova je hrabrost impresivna. Predsjednici Pakistana i Egipta prošlog su tjedna jasno iznijeli svoje protivljenje. Turska je također objavila SAD-u kako nije zadovoljna Bushovim ratnim planovima. Bogate zemlje Zaljeva, kao Katar i Saudijska Arabija, učinile su isto. Kuvajt i Iran, dvije zemlje koje imaju najviše razloga da se boje Sadama Huseina jer je u prošlosti izveo invaziju na njihove zemlje, također se protive. Kontrast današnjeg stanja s onim iz 1991., kada je George Bush stariji oformio vojnu koaliciju protiv Iraka, veliki je. U to vrijeme ratni cilj SAD-a-istjerivanje Iračana iz Kuvajta koji su bili zaposjeli-bio je jasan. Trebao je obraniti nacionalni suverenitet države. Arapske države nisu bile oduševljene zbog toga što je vanjska, nearapska sila intervenirala u njihovoj regiji a postojali su i strahovi u pogledu toga koliko je daleko SAD otišao pokušavajući pronaći rješenje prije no što se odlučio na korištenje sile. Unatoč tome, postojao je čvrsti arapski konsenzus u pogledu potrebe da se na iračku invaziju odgovori jednakom mjerom. Ovog puta, cilj Busha mlađeg, 'promjena režima' u Iraku, preokreće pitanje nacionalnog suvereniteta naglavce i stvara presedan za buduće intervencije SAD-a protiv drugih vlada diljem svijeta. Bush mlađi razlikuje se od svog oca i po svom pristupu Izraelu. Dok je Bush stariji bio čvrst u odnosima s Izraelom, vršeći pritisak na njega da se pridruži Madridskoj konferenciji za regionalni mir na Bliskom Istoku, sadašnji je predsjednik mlak. Ismijan u crtanim filmovima u kojima upozorava izraelskog premijera, Ariela Sharona: 'Povuci se ili neću učiniti ništa', Bush ima pristranije stajalište u pogledu Izraela i Palestinaca od bilo kojeg američkog predsjednika prije njega. Zbog čega bi islamski čelnici pomagali čovjeku čiji su prioriteti na Bliskom Istoku tako daleko od njihovih? Colin Powell jučer je kazao kako je politika SAD-a ta da se inspektori oružja moraju vratiti i kako se svijetu trebaju pružiti informacije nužne za ozbiljnu raspru. Donald Rumsfeld, međutim, tvrdi kako će SAD krenuti u rat protiv Iraka sam ako to bude bilo potrebno. Druge zemlje, dodao je, shvatit će da je to bilo nužno nakon što napad bude proveden. To je u jednakoj mjeri arogantno koliko i krivo. Nema mnogo čelnika, uključujući i one arapske, kojima je stalo do Sadama. Da sutra pogine, regija ne bi bila zavijena u crno. To ipak ne znači da bi pozdravili stranu vojnu intervenciju koja bi za cilj imala njegovo uklanjanje. Ignoriranje njihovih prigovora sa sobom nosi rizik da se rat Georgea Busha pretvori u opasni 'sukob civilizacija'. A to je još jedan razlog zbog kojeg bi se europske vlade koje sumnjaju u Bushovu politiku trebale pridružiti svojim islamskim kolegama u javnim kritikama", stoji u uvodniku lista. RUSIJA IZVESTIJA 2. IX. 2002. Irački ministar moli zaštitu od Rusije Ministar vanjskih poslova Iraka doputovao je u ponedjeljak u Moskvu u kratki radni posjet, a onda nitko nije htio reći od službenih osoba zašto se to događa u trenutku kad Saddam Husein izjavljuje kako je spreman 'pobijediti ili umrijeti za slobodu domovine'. Nešto jasnoće unijelo nam je samo iračko veleposlanstvo u Moskvi. 'Taj posjet je dio naših diplomatskih napora u pravcu izborenja potpore Rusije, EU-a te muslimanskih zemalja protiv američke vojne akcije protiv Iraka', izjavio je irački veleposlanik Abbas Halaf Kunfud. Posjet je u izravnoj vezi s američkom akcijom budući da je Amerika nastoji uklopiti i u raspored UN-a, a u razgovoru s ruskim ministrom Igorom Ivanovom bit će upravo tema odnos Iraka i UN-a, rekao je diplomat. On je izrazio nadu da će 'Moskva dati potporu Iraku u vezi s najavljenim napadima, jer Rusija uopće nije prekidala dijalog s Irakom. čak i tijekom međunarodnih sankcija. Irački diplomat je kazao kako ne pridaje važnosti vijestima da je ruska diplomacija kontaktirala u Washingtonu s iračkom oporbom. 'Ti kontakti ni na koji način ne znače promjenu ili korekciju našega vanjskopolitičkoga kursa u iračkom pitanju', kazalo je ministar Ivanov. Osim toga, Moskva je objavila i svoje neprihvaćanje američkih planova o napadu na Irak. 'Nadamo se da pitanje vojnih operacija protiv Iraka neće biti postavljeno u Vijeću sigurnosti UN-a, te da Rusiji neće trebati njezino pravo veta', izjavio je Ivanov novinarima. Po podatcima našega lista, Nadži Sabri neće razmatrati podrobnosti paketa ruskoiračkih ugovora u iznosu od 40 milijardi dolara, o koji a je bilo govora um kolovozu. 'Program još nije potpisan' izjavio nam je izvor u iračkom veleposlanstvu. Profesor Georgij Mirski, glavni znanstvenik suradnik Instituta za međunarodne odnose Ruske akademije znanosti, tvrdi kako bi vojni udari bili preuranjeni, jer Saddam može u posljednji trenutak poslati raketu s kemijskim ili biološkim oružjem na Izrael, Izrael će odgovoriti ograničenim atomskim udarom, čime se može srušiti sva antiteroristička koalicija. Zato bi Bush morao uznastojati da Saddam prihvati ono glavno - međunarodnu inspekciju. A ruski bi predstavnici objasnili Irakom MVP-u kakve se sretne pogodnosti otvaraju u slučaju mirnog ishoda sadašnjeg sukoba s Amerikom. SLOVENIJA DELO 2. IX. 2002. Doba krajnosti "Doba krajnosti. Tako je povjesničar Eric Hobsbawm naslovio svoju knjigu koja govori o XX. stoljeću. U uvodu je među ostalim naveo i glazbenika Yehudija Menuhina: 'Kad bih morao ukratko obuhvatiti XX. stoljeće, rekao bih da je probudilo najveće nade koje je čovječanstvo ikada začelo, te uništilo sve iluzije i ideale'. Poslije uvoda slijedi prvi dio s naslovom Doba katastrofe. Zatim prvo poglavlje počinje s naslovom Doba totalnoga rata. Sada smo u XXI. stoljeću ali doba krajnosti još nije isteklo, ni u globalnom smislu ni u svojim lokalističnim inačicama. Jedna od njih su slovensko-hrvatski odnosi koji su počeli srdačno, probudili najveće nade a zatim su se poništili svi ideali i iluzije. Sjećam se prvog sastanka tek izabranog Tuđmana s Bavčarom i Janšom u Otočcu. Tuđman si je najprije dopustio pola sata zakašnjenja a kad se dovezao poput Tita, oba je domaćina ostavio čekati na vratima i posvetio se gomili novinara koji su ga okružili. Već mi je tada bilo jasno da će uskoro doći kraj svim iluzijama koje je tadašnja slovenska politika formulirala čak u ponudu o konfederaciji, a sadašnjoj, na čelu s ministrom Rupelom, sjećanje je očito posustalo pa se dosjetila 'strategijskog savezništva'. Hrvatska - za razliku od ipak dobronamjerne Rupelove strategije - ustraje u svojem dobu krajnosti. U teritorijalnim je sporovima sa svim svojim susjedima, osim Mađarske i Italije koju također drži susjedom. Drži se i susjedom Austrije, Slovenija je tek kolčić između koji smeta, a na Sloveniju se iz Zagreba gleda s visine kako se nekada radilo iz Beograda, dok se sve skupa nije posve raspalo. Pokojni predsjednik Tuđman prije više je godina održao gromoglasan govor u kojemu je među ostalim masi tvrdio da je Hrvatska gospodarski najuspješnija postsocijalistička država. Poslije kratke šutnje rekao je: osim Slovenije. Činilo se da je duboko progutao pelin. Uvjerenje o vlastitoj nacionalnoj veličini u Hrvatskoj se nije slegnulo, sada je Slovenija na udaru i to samo zbog simboličkog komadića morske površine. Sve više sviće da ni jedna hrvatska vlada, ni lijeva ni desna, ne će biti kadra za razuman teritorijalni kompromis, jer će svaka biti pod pritiskom agresivnog javnog mišljenja koje još uvijek ima pred očima svoju državu u granicama sporazuma Cvetković - Maček. Tada su Hrvatsku banovinu 'udebljali' kao zmiju koja je proždrla nekoliko praščića i kozlića. Zatim je bila Pavelićeva NDH, marionetski fašistički režim s neslavnim svršetkom, a sav je taj teritorijalni mit devedesetih preuzeo i 'znanstveno utemeljio' pokojni Tuđman. Poslije izborne pobjede koalicije Ivice Račana, slovenska se politika opet predala iluzijama, dakako, da ne govorimo o naivnosti. Nitko više ne spominje Igora Bavčara koji je dao postaviti granični prijelaz na Dragonji, zatim je dojurila neka službenica iz Umaga, divlje vikala i Bavčar je dao preseliti prijelaz na našu stranu Dragonje. Tamo gdje je on započeo, sada je hrvatski prijelaz i preko njega Joško Joras mora svaki dan. To je bila tadašnja doza naivnosti koju slovenski političari još i sada gutaju u takvim i drugim obrocima. Predsjednik vlade Račan, primjerice, redovit je gost Ribičičevog kazališta lutaka, da ne govorimo o Zdravku Tomcu koji svoje tenisko (ne)znanje pokazuje na svim slovenskim vip-turnirima. I baš je Zdravko Tomac najgori gromoglasnik protiv graničnog sporazuma između Slovenije i Hrvatske koji bi imao barem koliko toliko smisla za obje strane. Baš je uzoran primjerak komunista (marksista? - to baš ne bih rekao) kojemu se izmakne tlo pod nogama pa u ideologijskoj podhranjenosti pribjegne najpouzdanijoj stvari - nacionalizmu. Dakle populizmu. Osiromašeno hrvatsko stanovništvo najlakše je pitati domoljubljem, Prevlakama, Hrvatskim Kostajnicama, Piranskim zaljevima i td. Bila je iluzija da će 'lijevosrednja' Račanova vlada obuzdati hrvatski nacionalizam koji je latentan. I baš taj 'romanticizam' Hrvatsku nemilosrdno svrstava na Balkan kao kulturološki pojam, iako to dakako ne žele ni čuti. No bila bi jedna stvar kad bi imali posla samo sa sustavom vrijednosti javnoga mišljenja, a posve je druga stvar kad se u tu paučinu upletu i politika i diplomacija. Baš to se dogodilo inače dobronamjernom Račanu od kojega sada zahtijevaju ostavku. Hrvatski predsjednik vlade ostaje zarobljenik političke pozornice i javnoga mišljenja, a kakvi jesu, više je premijer na papiru. Nema više ničega romantičnoga, iluzijama je kraj, kako bi rekao Stendhal. Činjenicu da su zatvorili Joška Jorasa i zatim onemogućili skup pred njegovom kućom treba shvatiti kao politički čin, o tomu nemaju što razgovarati ministri unutarnjih poslova. Joška Jorasa zatvorila je vlast u Zagrebu a ne neka umaška upravna jedinica koja se igra pravne države. Nemojte me zafrkavati. Nije li to gotovo rat? upitao je u nekom interviewu Daniel Starman. Dakako da nije rat, hvala Bogu, ali je doba ekstrema i ekstremista kojemu se ne vidi kraj. Lepa Brena bi za hrvatske duše mogla zapjevati: od Prevlake do Piranskog zaljeva, od Kostajnice do Dunava...", piše komentator lista Boris Jež. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk