WT 26. VII. HOĆE PALESTINCI DOBITI DRŽAVU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 26. VII. 2002. Vrijeme će pokazati "Malo je govora održanih u posljednje vrijeme koji su bili toliko analizirani, o kojima se toliko raspravljalo i koje se u tolikoj mjeri seciralo kao što onaj predsjednika Busha s temom Bliskog istoka. Govor je, općenito govoreći, primljen pozitivno. Čak su i Europljani, Rusi i glavni tajnik UN-a- koji se prošlog tjedna pridružio državnom tajniku, Colinu Powellu na sastanku 'kvarteta'- iako isprva ne previše oduševljeni, vremenom shvatili, iako još uvijek ne javno, činjenicu kako je Jaser Arafat prepreka mirovnom procesu. Isto je, čini se, i s Egiptom, Jordanom i Saudijskom Arabijom. Većina Izraelaca, iako i nisu najsretniji s terminom 'okupacija', koji je Bush koristio u svom govoru, ili s izjednačavanjem 'izraelskih građana koji žive u terorizmu' s 'Palestincima koji žive u bijedi', osjećala je kako je njihovo stajalište - da okončavanje terorizma i promjena palestinskog vodstva mora biti preduvjet za bilo kakve političke korake naprijed - osvećeno. Kao što je to bivši mirovni promatrač, Dennis Ross, bio kazao, osnovna je poruka bila ta da Palestinci 'nemaju zajamčeno pravo na državu - moraju ga zaslužiti.' Samo je izraelsku ljevicu, što se moglo i predvidjeti, odbilo Bushovo odbijanje da kupi rabljenu robu 'Oslo' i Camp David. Predsjednik svoj plan nije, mudro postupivši, nazvao planom - znajući veoma dobro da precizni planovi iz inozemstva nemaju velike prilike za uspjeh. Govor je prije predstavljao skicu, zemljovid ciljeva i vizija(...). Ako sve bude išlo prema planu, posljednji zacrtani cilj koji bi trebao biti ostvaren za tri godine (ne dugo razdoblje u bliskoistočnim okvirima) bit će dovršen - sporazum o statusu koji bi doveo do stvaranja palestinske države. U međuvremenu, pod uvjetom da sve određene reforme budu provedene, uključujući i smjenu čelništva, imali bismo privremenu državu Palestinu 'čije bi granice i određeni aspekti suvereniteta bili provizorni dok ne budu točno utvrđeni u sklopu konačnog rješenja za Bliski istok.' Suverenitet nazvan nekim drugim imenom još je uvijek suverenitet - a iako međunarodni zakon ne poznaje mnogo izoliranih slučajeva 'ograničenog' suvereniteta- niti jedan od njih ni približno ne nalikuje nestabilnoj situaciji na Bliskom istoku. (...) Već sam spomenuo možda nerealno kratko razdoblje, predloženi trogodišnji rok nakon kojeg bi bila stvorena palestinska država. Ipak, u svakom slučaju, trebalo bi biti jasno da će ovaj vremenski rok i ostati tek hipotetski osim ako preduvjeti jasno izneseni u predsjedničkom govoru ne budu ispunjeni. (...) Mnogi politički promatrači, uključujući i neke na obje strane političke razdiobe u Izraelu i SAD-u, smatraju kako je stvaranje palestinske države sudbinski predodređeno - bilo da smatraju kako je ono poželjno ili tek neizbježno. Međutim, povijest nas je naučila, često i sa katastrofalnim posljedicama, da se neke stvari koje se u jednom razdoblju smatraju neizbježnima kasnije pokažu daleko od poželjnih; ruska revolucija je takav slučaj. Ajatolah Homeini u Iranu ili Fidel Castro na Kubi su drugi. Iako je Bushova vizija ona 'demokratske, stabilne, mirne, održive i vjerodostojne' palestinske države koja u miru postoji uz Izrael - kao što je slučaj sa Kanadom koja graniči s SAD-om - uvijek postoji mogućnost, neki bi kazali i vjerojatnost, da će se buduća palestinska država pokazati još jednom brutalnom, korumpiranom, nedemokratskom razbojničkom državom - kao što su mnoge na arapskom Bliskom istoku. Često postoji nepremostiv jaz između vizije i zamisli koja tek treba biti suočena s realnosti, a nigdje to ne vrijedi više nego na Bliskom istoku. Potencijalno nimalo manje problematičan mogao bi biti i termin 'održivost' kada se primjenjuje na buduću palestinsku državu - s obzirom na njena gospodarska, geografska i demografska ograničenja. Također, zbog mnogih političkih i kulturoloških razloga, palestinsko društvo, posebice njegovo vodstvo, nikada nije bilo u stanju osnovati bilo kakve institucije koje bi zaista funkcionirale - ni pod britanskim mandatom niti nakon 'Osla'. Za razliku od cionističkog pokreta koji je u mnogo gorim uvjetima, koji su postojali na početku, uspješno stvorio virtualnu 'državu unutar države' i to mnogo prije nego je ostvario neovisnost, 1948. godine. Možda je tomu tako jer, do nedavno, većina Arapa koji su živjeli u zemlji sebe nije doživljavala odvojenim narodom. Ili možda, kao što to pojašnjava 'Izvješće o arapskom ljudskom razvoju' kojeg je financirao UN, čak niti postojeće arapske države, bile one islamističke ili svjetovne, nisu bile u stanju uklopiti se u moderni svijet. I to unatoč činjenici da, objektivno govoreći, nije trebalo biti prepreka boljim arapskim rezultatima - da nije bilo 'nedostatka tri ključne stvari - slobode, znanja i moći žena.' Sve navedeno se, nažalost, može u određenoj mjeri primijeniti i na palestinsko društvo. Ako stanje nije potpuno beznadno, razlog bi mogao, paradoksalno, biti blizina Palestinaca Izraelu, tj. činjenica da, unatoč sukobu i svemu onom čime on rezultira, mlađa generacija Palestinaca mrzi svoje vlastito korumpirano i neučinkovito vodstvo, nadajući se da će jednog dana stvoriti među vlastitim narodom nešto mnogo bliže izraelskoj demokraciji, zakonodavnoj državi, slobodi medija, ljudskim pravima itd. (...) Bilo kako bilo, u ovoj fazi ništa nije apsolutno neizbježno. Još je prerano predviđati u kojem će se smjeru i kojim tempom rješavanje problema, uključujući palestinsku samoupravu, u konačnici kretati. Mnogo toga moglo bi ovisiti o razvoju stvari van palestinsko-izraelskog sukoba - kao što su američki planovi u svezi Iraka, ili cjelovita strategija SAD-a u ratu protiv terorizma. U svakom slučaju, vojna snaga Izraela, hrabrost izraelskog društva i njegove bliske veze s američkim narodom i vladom ostat će najveće i neophodno jamstvo za mir i stabilnost u regiji. Bush je jasno iznio svoju viziju, no samo će vrijeme pokazati hoće li Palestinci dokazati kako je definicija Jonathana Swifta o viziji kao 'umjetnosti viđenja stvari nevidljivima' točna ili pogrješna", piše Zalman Shoval, viši savjetnik izraelskog premijera, Ariela Sharona.