NJ 24.VII.-FAZ-POPULIZAM

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 24. VII. 2002. Trenutak populizma "Duh kruži Europom - duh populizma. U Austriji i Francuskoj, Nizozemskoj, Norveškoj i Danskoj - po mišljenju saveznog kancelara Schroedera i u Italiji - desnopopulističke stranke djelomično slave zapanjujuće uspjehe. Činjenica da bi se taj fenomen mogao pojaviti i u Njemačkoj, briga je jednih a nada drugih. Do sada ne izgleda da bi bilo tako. Svi pokušaji desnopopulističkih stranaka ili pokreta u Njemačkoj su prije ili kasnije nestali ili su podlegli radikalizmu i time nestali u svojoj beznačajnosti. Tako je bilo najprije kasnih osamdesetih godina s uzletom krenulim republikancem Franzom Schoenhuberom, s nikada pravo pokrenutim Savezom slobodnih građana i tako će, kako izgleda, biti i s Desnom državnom ofenzivom hamburškog senatora Schilla. Politička klasa u nas stoga se priviknula njemački desni populizam držati duhom. Doduše, rado ga prizivaju da bi preplašili djetinjaste duhove i dobili bodove protiv političkih protivnika, ali zapravo u duhove ne vjeruju. U skladu s tim ravnodušno, gotovo već zanemarujući, narodne su stranke na posljetku reagirale na Schillovih gotovo 20 posto glasova koje je dobio u Hamburgu. Izborni rezultat u Saskoj-Anhaltu, gdje je Schill propao na pragu od pet posto, činilo se da im daje za pravo. No tada su došli Le Pen i Pim Fortuyn. Navodna neregularnost njihovih uspjeha povezana je s bićem populizma. To pokazuje osobito nizozemski slučaj. Barem za većinu jednako dobronamjernih kao i loše upućenih Nijemaca, Fortuynov je uspjeh bio začudno iznenađenje. Tako nešto u Nizozemskoj, uzornoj zemlji socijalne eutanazije kod svakog polarizirajućeg spora? Nigdje desni populist ne bi mogao izgledati anakronističniji, nigdje tako isključivo kao mutikaša. No to shvaćanje dio je fenomena koji treba analizirati. Ako se jednostavno baci pogled na europski zemljovid, mora se spoznati da za desnopopulističke stranke izborni rezultati između deset i dobrih dvadeset posto postupno postaju pravilo. Te stranke dakle nisu anakronistične, nego su u trendu. Nisu ni neregularne. Samo se iskrivljuju od privida neregularnosti. Populizam upravo i živi od toga da ga se priziva kao duha. Često se pokušavalo pojmovno ograničiti desni populizam. Svi su rezultati dvojbeni ako se usmjeravaju na sadržajne definicije. Populizam u svojem današnjem pojavnom obliku ima dakako tri primarne teme: Europu, strance, unutarnju sigurnost. U političkom poretku koleba se između neoliberalnih i komunitarističkih vodećih slika. Osim toga tu se u raznim naglašenim obilježjima pojavljuju regionalističke i nesuvremene crte pri čemu granice prema radikalizmu ostaju neoštre ili su jasno prekoračene. No budući da aktualne teme i vodeće slike usko ovise o vremenu, iz toga izvedene povijesne ili sustavne definicije zakazuju. U zabludu vodi i rašireni način govora koji populizam brka s težnjom za popularnošću, s demagogijom, s oportunističkim programima. Sve to možda nisu lijepi ali su ipak bitni elementi demokratskog prijepora mišljenja. Nijedan političar, nijedna stranka ne može ih se odreći - oni koji žele biti izabrani, moraju zadobiti popularnost. A ona se ne stječe time da se ljude povrijedi. Upadljivo je što se vulgarna definicija populizma uvijek postavlja protiv 'desnoga': ljevica popularne zahtjeve konzervativaca naziva populističkima. Obrnuto se ne događa i stoga je riječ 'desni populizam' gotovo besmislena, jer u Europi za sada lijevi populizam ne postoji. Jednostavno pojašnjenje za to je prevlast lijevih obrazaca u javnom razgovoru. To se ne smije brkati s izbornim rezultatima i sklonostima strankama. Smjer strujanja samog populizma pokazatelj je postojanja zamorne hegemonije u raspravama koja se ponajprije potvrđuje depolitizacijom - vidi Nizozemsku. Šezdesetih je godina populizam još bio lijevi (i napokon pobjedonosan). U političkom sporu u prvom se redu radi o legitimnosti. Ispred spora o argumentima su prešutni dogovori o njihovoj dopustivosti. Taj (socijalno konstitutivni) mehanizam isključivanja funkcionira dobro sve dok pogađa samo male skupine ljudi koje prihvaćaju isključivanje ili ga čak traže. Utoliko je taj mehanizam i sredstvo da se ljude koji ne prihvaćaju takvu izolaciju, navede na prilagođavanje ili na šutnju. Populizam cilja na takve osobe. Postaje glasnogovornik onih koji šute. To zvuči apsurdno, jer se teško može šutjeti glasnije od jednog Haidera. Pojašnjenje: populistički političari preuzimaju na sebe socijalno diskreditiranje kojemu se njihovi pristaše (još u početku) ne usuđuju izložiti. Sa stajališta njihovih protivnika razbijaju tabue, s vlastitog stajališta tek preziru Gesslerove šešire. Populizam i tabuiziranje pripadaju zajedno, njihove propasti, njihovi uspjesi opisuju isti proces, samo iz suprotne perspektive. Što iz toga slijedi? Tabuiziranje, dakle socijalna izolacija uz pomoć definicija izrecivog, neizbježno je. Ali ono je ultima ratio političkog razgovora, u stanovitoj mjeri njegova granična postrojba. Ako se ta postrojba, da ostanemo kod slikovitog opisa, povuče preduboko u unutrašnjost zemlje, izazvat će otpor. Tada će kucnuti trenutak populizma", zaključuje Volker Zastrow u uvodniku lista.