WT 16. VII. AMERIČKA VANJSKA POLITIKA

tovi SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 16. VII. 2002. Na vrhu svijeta "Možda neobično pitanje: zbog čega je američka vanjska politika toliko dobra? Razlog zbog kojeg je pitanje čudno jest činjenica da američka vanjska politika ne uživa poštovanje koje zaslužuje. Svaki puta kada nešto učinimo, odmah nas 'nagrade' zaglušujućim uzvicima negodovanja. Francuzi misle da sve previše pojednostavljujemo. Britanci smatraju da smo predominantni. Kinezi drže da smo arogantni hegemoni. Rusi misle da smo bezobrazni i da ne poštujemo nikoga. Svi oni misle da smo pohlepni. A postoji i odvojena skupina onih koji drže da predstavljamo samog Sotonu. U međuvremenu, kod kuće, jeste li ikad zamijetili koliko se vanjska politika čini bijednom kada vaša stranka nije na vlasti? Nezgode, protraćene prilike, skandali koji bijesne posvuda. Obzirom na to u kolikoj mjeri je američko biračko tijelo ovih dana podijeljeno između dvije glavne stranke, vjerojatno je pošteno kazati kako, u granicama do kojih misle o vanjskoj politici, pola ljudi smatra kako im nije ni približno dobro kako bi moglo biti da su na vlasti pravi ljudi. Da, George W. Bush ima ogromnu podršku zbog načina na koji vodi rat protiv terorizma. Ipak, ja ne mislim da demokrati koji podržavaju Busha u svezi rata, bilo da se nalaze u Kongresu ili na nižim položajima, time priznaju kako nitko u njihovoj stranci nije dorastao tom poslu. Naprotiv, rašireniji je stav kako Bush svoj posao obavlja dosta dobro za jednog republikanca. Zatim, postoje ljudi koji misle kako je naša politika u cijelosti i potpuno kriva, u svim svojim aspektima. Patrick Buchanan smatra kako bismo trebali biti 'republika, ne imperij.' Libertarijanci žele da se vratimo kući. Ljevica je uvijek raspoložena za kritike usmjerene protiv imperijalizma. I tako dalje. Nema poštovanja. To je razlog zbog kojeg je najnovija knjiga Waltera Russela Meada, 'Special Providence: American Foreign Policy and How it Changed the World' (Posebna sudbina: američka vanjska politika i kako je promijenila svijet) tako posebno iskustvo. Mead odbacuje sve negativne predrasude koje su se nagomilale na tu temu i prihvaća svježe gledište, a ono što otkriva uglavnom je uspjeh. Ipak, to nije uspjeh one vrste koja se lako prepoznaje s gledišta koje ljudi zauzimaju kada raspravljaju o vanjskoj politici- posebice oni koji su zaljubljeni u kontinentalnu školu, za koje su heroji vanjske politike Metternich, Bismarck i Talleyrand. 'Pretpostavke kontinentalnog realizma ne mogu polučiti jedinstveni stav glede bilo snaga ili slabosti američke metode vanjske politike', piše. Za početak, za kontinentaliste u vanjskoj politici nema mjesta za gospodarstvo. Ipak, 'većim dijelom američke povijesti, glavni ciljevi vanjske politike bili su gospodarska pitanja', ne 'visoka politika' koju preferiraju oni koji Europu vide kao šahovsku ploču. Ako SAD ima reputaciju nedovoljnog angažiranja u svijetu, posebice u svojem prvom stoljeću- reputacija koja i dalje postoji navodni je američki impuls koji SAD vodi u smjeru izolacionizma- to je velikim dijelom rezultat dvije veoma sumnjive pretpostavke: prvo, neshvaćanja toga kako je širenje na zapad, proširenje američkog teritorija, bila vanjska politika; drugo, nevoljkosti da se shvati uloga gospodarstva u odlukama koje donose američki čelnici. Osim toga, piše Mead, kontinentalisti ne uzimaju u obzir globalno gledište koji je SAD naslijedio od otočne Britanije, koja je uvijek prilike tražila i dalje od Europe, i nije težila tek geopolitici kontinentalne Europe. 'Zovite to imperijem, hegemonijom, svjetskim poretkom ili globalizacijom, pitanje gospodarske integracije pod pokroviteljstvom Amerike ili Britanije i političke strategije koje unaprijeđuju ovaj proces stoljećima su bili ili blizu ili u samom središtu i američke i britanske vanjske i unutrašnje politike.' Konačno, kontinentalisti ne uzimaju u obzir realne okolnosti u kojima se u SAD-u kroji politika. Potraga za Bismarckom u SAD-u je uludo utrošen posao, a bismarckijanska ambicija vas vjerojatno neće odvesti baš nikamo, kao sljedbenika američke vanjske politike. Ova vizija velikana vanjske politike, 'mračnog byronovskog heroja... zamišljenog, tihog, s ogromnim odgovornostima. ...bez obveze normalnih ograničenja moralnosti, u službi svoje titanske, svemoćne vizije', jednostavno se ne uklapa u sistem u kojem je vlast toliko podijeljena(...) a interesi toliko različiti, posebice u svezi već spomenutih gospodarskih pitanja. U svakom slučaju, hura za preveliko pojednostavljivanje, neujednačenost, dominaciju, aroganciju, konfuziju i razmetljivost. Jer, kada zanemarimo uvriježenu globalnu tradiciju nepoštivanja američke vanjske politike, kao i uvriježenu američku tradiciju lamentiranja i samosažalijevanja zbog vlastite nesposobnosti, ostaje nam prilično ozbiljno pitanje: ako je današnji položaj SAD-a u svijetu rezultat više od dva stoljeća neuspjeha, kako bi tek izgledao uspjeh", pita se Tod Lindberg.