NJ 8.VII.-SZ-AMERIČKO GOSPODARSTVO

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 8. VII. 2002. Saloonski kapitalizam "Oko 1850. godine Amerikanci su, u pogledu prihoda, prestigli Europu. Zemlja je poslije toga doživjela gotovo nevjerojatan uzlet, postala središtem svjetske trgovine i visokog novčarstva. Tijekom Clintonove ere izgledalo je kao da to, još u sjeni booma stoljeća, obećava kapitalizam u ultimativnom obliku: rast bez monopola, bez inflacije - i bez kraja. No sadašnja kriza, praćena ružnom pohlepom i krivotvorenim bilancama, oduzela je Americi tu viziju. 'Watergate kapitalizma', uzvikuju neki. 'Kapitalizam uništava samoga sebe', zaključuju drugi. Kapitalizam nikada nije računao na ono dobro u ljudima. Utoliko ga ne straši egoizam financijskoga šefa CEO-a. Egoizam pripada njegovim tajnama uspjeha. Problematično je samo što se snage pogrješno naginju kad šefovi poduzeća gledaju samo još na brojke prometa a zanimanje se ograničava samo na stručnu stranicu whisperNumber.com. Jedino pojašnjenje za visoke tečajeve dionica naposljetku je bio sam visok tečaj dionica. Više se nije radilo o brojkama dobiti, o računu rentabilnosti i provjeri uvjerljivosti. Uspjeh je pojašnjavao još veći uspjeh. Iako su američka poduzeća rasla za samo sedam posto, računala su s dva put većim rastom u budućnosti. To jamačno nije prva kriza koju proživljava američko gospodarstvo i upravo zadnjih dvadeset godina često mu je proricana propast. Ali osamdesetih je godina zemlja prevladala jednu od najvećih dužničkih kriza, dobila izvoznu borbu protiv Japana i prevladala slom dionica 1987. I azijska kriza i stečaj zakladnog društva Long Term Capital Management malo su mu naštetili. Prijevarama oko Enrona, Andersena i Worldcoma Amerika je sada ipak u krizi u kojoj je posrijedi više od pretjeranih očekivanja ulagača, prezaduženosti ili lošeg upravljanja. Radi se o pohlepi, o prijevari i načelno o vjerodostojnosti tržišta, dakle o onomu što u biti čini kapitalistički sustav i uspješni američki model. Tržište nije samo mjesto stvaranja novog kapitala, ono je i pozornica na kojoj se odlučuje o uspjehu i neuspjehu. Predsjednik George W. Bush, uvjereni moralist, ali prijeporni gospodarski političar, žali se na etičko propadanje američkog poduzetništva i poziva na 'novu poduzetničku odgovornost u Americi'. Prijevare od Enrona do Worldcoma nedvojbeno su etički za osudu, ali sadašnja kriza kapitalizma nipošto nije moralni problem. Zvuči razumno kad šef središnje banke Alan Greenspan kaže da pohlepa menadžera devedesetih godina nije porasla, nego samo prilike da ju povećaju na štetu sustava. U temeljnoj promjeni iz menadžerskog u ulagački kapitalizam, kako to naziva harvardski profesor Rakesh Khurana, politika je propustila stvoriti potreban okvir u kojemu tržišta funkcioniraju tako da postižu željene ciljeve. Bezbrižno su uvedene opcije dionica kao novi oblik naplate. Bez razmišljanja o sukobu interesa između analitičkog i burzovnog posla, vidjeli smo kako se ulagačke banke pretvaraju u novčana supertržišta. Ono što je započelo pod Ronaldom Reaganom, nastavilo se pod Billom Clintonom: kapitalizam na način saloona, bez pravila za razumnu utakmicu. Potrebne reforme brzo su nabrojane: opcije dionica moraju izroniti u računima dobiti i gubitka kako bi stvarni troškovi poduzeća postali transparentni. Tako zvani Kineski zid, granica između analize i ulaganja, mora se osigurati strožim predujmima i nadzorima, kronično nedostatno financiranje burzovne policije SEC mora se ispraviti a gospodarski kontrolori moraju se odreći dodatnih poslova koji ugrožavaju njihovu neovisnost kontrolora bilanci. Bushova je vlada još suzdržana u dosljednim reformama i uzda se u arhaično kažnjavanje nepristojnih bosova. Ali u doba globalizacije velik je pritisak na Ameriku da i načelno nešto promijeni. Jer Amerika je zadužena u inozemstvu. Deficit u bilanci rezultata popeo se na iznad četiri posto gospodarske snage, dvije petine svih državnih kredita u inozemnim su rukama i stranci već počinju odnositi svoj novac doma. Dugoročno se nitko ne treba zabrinuti za Ameriku. U krizi je zemlja uvijek bila jača. Amerika je prihvatila stečaj kao doprinos napretku, kao neizbježan nusproizvod tržišnog gospodarstva koje izgrađuje po načelu pokušaja i zablude. Europa je s pravom ponosna što je svojem gospodarstvu uštedila bolne popratne pojave američkog kapitalizma. Sada i to ima svoju cijenu: Amerikanci nisu badava za trećinu bogatiji", piše Marc Hujer.