DNEVNI PREGLED BR.123 28. LIPNJA 2002.

BRITANSKI RADIO - BBC 27. VI. 2002. Tisak Europski dnevnici razmatraju, među ostalim, ?imunitet? europskih burzi nakon jučerašnjeg potresa na Wall Streetu izazvanog financijskim skandalom u WorldComu. Tako britanski Independent podučava, kao lekciju dana, da ?kad Amerika kiše, svi ostali dobiju prilično gadnu prehladu?. ?Šteta koju je prouzročio skandal s WorldComom je u tome što potkopava ionako istrošeno povjerenje ulagača u integritet kompanija koje bi trebali podupirati?, zaključuje Independent. Isto misli i njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung, upozoravajući da je sada u interesu Europe da zajedno sa SAD-om radi na hitnom obnavljanju povjerenja investitora. Španjolski El Mundo smatra da je ovaj skandal pomogao otvoriti oči ulagačima koji su uvidjeli kakvi su to ljudi koji brinu o njihovu novcu. The Guardian upozorava da, iako su izvori bliski britanskim ministarstvima obrane i vanjskih poslova optimistični da će se do ponedjeljka postići dogovor oko ostanka NATO postrojba u BiH, drugi izvori ukazuju da ne treba biti siguran u sretan završetak te priče. List navodi izjavu glasnogovornika britanske Liberalne stranke, koji kaže da bi povlačenje američkih postrojba iz BiH prouzrokovalo destabilizaciju te zemlje. Dodatni problem je i činjenica da, iako sama Britanija podupire Međunarodni kazneni sud, njezin stav može biti potkopan nesuglasicama u vladi. Te se nesuglasice kao i opaska Washingtona, odnose na imunitet britanskih vojnika, piše The Guardian. Britanski ministar obrane je kabinetu rekao da je vlada gotovo ugovorila imunitet za britanske vojnike, dok je odboru za obranu objasnio da imunitet nije baš riječ koja može opisati taj dogovor i to stvara konfuziju unutar same vlade oko toga kako se postaviti, upozorava The Guardian. Novi financijski skandal potresa SAD Vjeruje se da bi skandal World Com-a mogao biti potencijalno štetniji od propasti energetskog diva Enrona. Posebno američko povjerenstvo za nadgledanje financijskog sustava u Sjedinjenim Državama (SEC) za prijevaru će tužiti jednu od najvećih američkih tvrtki iz područja telekomunikacija, World Com. Čelnici tvrtke World Com priznali su kako je u razdoblju od siječnja 2001. do ožujka 2002. njihov profit bio napuhan za čak 3,8 milijardi dolara. Predsjednik SEC-a, Harvey Pitt, kazao je kako je povjerenstvo već zatražilo sudski nalog kako bi preduhitrili World Com u eventualnom uništavanju dokumentacije ili pak izvršavanju isplata višim dužnosnicima tvrtke, kao što se to dogodilo u slučaju propalog energetskog diva Enrona. Kako se smatra, prijevara u ovoj američkoj tvrtki novčano je puno veća od one u slučaju Enrona, te će dodatno negativno utjecati na povjerenje ulagača u velike američke tvrtke. Uslijed izbijanja najnovijeg financijskog skandala, cijene dionica su tijekom jučerašnjeg dana naglo opale, dok je dolar na međunarodnom tržištu osjetno oslabio. Najveće svjetske banke počele su s izračunima svojih potencijalnih gubitaka uslijed nove financijske prijevare iz World Com-a. Smatra se, naime, da ta tvrtka bankama duguje oko 4,5 milijardi dolara. Predsjednik Bush ovaj je slučaj nazvao skandaloznim te je obećao provođenje temeljite istrage. Američki predsjednik je rekao da korporacije moraju postaviti najviše standarde raspolaganja s novcem ulagača. Nova kriza hrvatske vlade Pitanje ratifikacije međudržavnog sporazuma o vlasničkim odnosima u Nuklearnoj elektrani Krško, koje je uvršteno na sjednicu Sabora, izazvalo je vrlo ozbiljnu krizu u vladajućoj koaliciji. Zamjenik premijera i predsjednik HSLS-a Dražen Budiša ostao je kod stajališta da njegova stranka neće glasovati za ratifikaciju. Nakon ovakvoga Budišina istupa premijer Račan najavio je da će pokušati sakupiti potreban broj zastupničkih glasova za ratifikaciju sporazuma o Krškom. Za to mu je potrebno 76 zastupničkih glasova, a prema nekim spekulacijama može računati na sigurna 73, dok će preostale glasove možda potražiti i među Budiši manje sklonim zastupnicima HSLS-a. Očekuje se da će Sabor o ratifikaciji Sporazuma o nuklearki Krško glasovati u petak. Inače, slovenski ustavni sud odgodio je za danas najavljeno donošenje ocjene ustavnosti sporazuma, tako da sutra neće biti izvanredne sjednice slovenskog parlamenta o ratifikaciji sporazuma. U javnosti se spekuliralo da će u slučaju da se Ugovor o Krškom ne ratificira, premijer ponuditi ostavku, na što je Račan nakon sastanka petorke uzvratio: "Tko, ja ili oni koji bojkotiraju ratifikaciju?". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 27. VI. 2002. Ustavnost Prisege vjernosti Savezni žalbeni sud u San Franciscu jučer je proglasio neustavnom Prisegu vjernosti, kratku zakletvu lojalnosti svojoj zemlji koju američki učenici izgovaraju na početku svakog školskog dana. Razlog ove odluke jest činjenica što je Prisega ? prema mišljenju tročlanog sudskog vijeća ? u suprotnosti s Prvim amandmanom ustava Sjedinjenih Država, koji zabranjuje uspostavu državne vjere, odnosno monopol jedne religije nad drugima. U Prisezi vjernosti za članove sudskog vijeća najkontroverznija je bila uporaba riječi ?Bog? ? odnosno fraza koja Ameriku opisuje kao ?naciju nad kojom je samo Bog.? Ova formulacija iz Prisege vjernosti, koja seže do početaka povijesti Sjedinjenih Država, znači da nad američkom nacijom ne vlada monarh ili neki despotski vladar, već da nacija vlada sama sobom, u skladu s božjim načelima. Prizivni sud smatra da se spominjanjem Boga krši američki ustav. ?Tvrdnja da smo mi ?nacija nad kojom je samo Bog? identična je tvrdnji koja bi glasila da je Amerika 'nacija nad kojom stoji samo Isus, ili Višnu, ili Zeus ? ili pak nacija nad kojom ne stoji nikakav bog'? ? stoji u sudskoj odluci Saveznog žalbenog suda 9. okruga. Ovom je sudu sjedište u San Franciscu, a njegove se presude odnose na devet saveznih država američkog Zapada. Sud smatra da ovakvu formulaciju, koja spominje Boga, pripadnici nekih ne-kršćanskih vjerskih zajednica ili pak ateisti mogu protumačiti kao svojevrsno ?naturanje? jedne, one ?prave? religije. A to je u suprotnosti s prvim amandmanom američkog ustava koji zabranjuje uspostavu ?državne vjere?, te određuje oštre i čvrste granice između državne i vjerske domene javnog života. Sudu je u odlučivanju, navode današnja izdanja američkih dnevnika, vjerojatno ?pomogla? povijesna činjenica da je dio Prisege u kojoj se spominje Bog, umetnut u njezin tekst tek 1954. godine. Bilo je to vrijeme hladnoga rata, a promjena je uvedena na zahtjev kršćanskih vjerskih organizacija. U to se doba smatralo da izmijenjen sadržaj Prisege vjernosti ukazuje na jedan od razloga po kojem se Amerika razlikuje od ateističkog, bezbožnog Sovjetskog Saveza - u kojem su građani bili prisiljavani izgovarati zakletve vjernosti režimu i njegovim vođama. Iako je Vrhovni sud Sjedinjenih Država još 1943. godine odlučio da učenike ne treba siliti na izgovaranje Prisege vjernosti, ovaj je ritual u američkim učionicama vrlo popularan. Najčešće ga odbijaju jedino pripadnici nekih manjih vjerskih sekta poput Kvekera ili Jehovinih svjedoka, ili pak ateisti ? što je i dovelo do ove najnovije presude o neustavnosti prisege. Zbog čega je Prisega vjernosti uopće potrebna? U Sjedinjenim Državama žive ljudi iz gotovo iz svih država svijeta. Njih ne povezuje etnička, nacionalna veza, kao što je to slučaj s većinom europskih zemalja. Amerikance povezuje činjenica zajedničkog državljanstva, odnosno privrženost određenom sklopu ideja koje su formulirane u ustavu. Bit tih ideja je, među ostalim, i pravo svakog pojedinca da živi u slobodi te da država poštuje njegova građanska i ljudska prava i njegov dignitet. No, istovremeno, Amerika je vrlo religiozna zemlja. Amerikanci u ogromnoj većini redovno prakticiraju svoju vjeru. Riječ ?Bog? spominje se u javnosti gotovo svakodnevno ? od patriotskih napjeva, do prigodnih govora političara, konačno riječ "Bog" nalazi se napisana i na novčanici od jednog dolara. Jesu li svi ti slučajevi spominjanja Boga također neustavni? - upitali su se jučer mnogi, nakon što su čuli za odluku Saveznog žalbenog suda iz San Francisca. Reakcije na presudu su uglavnom bile negativne, pogotovo od strane političara, i republikanaca i demokrata. Predsjednik George Bush nazvao je presudu ?smiješnom i glupom.? Čelnik republikanaca u Zastupničkom domu ? ?tužnom i apsurdnom.? Čelnik demokratske većine u Senatu presudu je nazvao ?jednostavno ? ludom.? U Washingtonu, a kako se čini i u unutrašnjosti zemlje, vlada uvjerenje da će presuda biti ukinuta ? ako ne od strane samog suda koji ju je donio, onda od strane Vrhovnog suda Sjedinjenih Država, koji je znatno konzervativniji od kalifornijskog prizivnog suda. (VOA) ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 27. VI. 2002. Osam velikih, previše dvojbi "Prošle godine u Genovi, skupina osmerice tresla se pod udarcima prosvjeda i krvi Carla Giulianija. Antiglobalisti su ubili G8, kazali su mnogi ne predviđajući da će Kanađani odgovoriti smještajući njihov skup na vrhu usred nepovredivih planina Stjenjaka. Pa ipak u Kananaskisu, vrlo daleko od molotovljevih koktela i suzavca, G8 ovih dana riskira umrijeti: ne radi toga što ga netko napada, nego stoga što je stalna nesigurnost, kojom Veliki ne uspijevaju upravljati, samoubojstvo njihovih stabilizacijskih ambicija. U gospodarstvu je gotovo obvezatno najavljivati oporavak, no nad stolom osmerice vise i drugi elementi. Nestabilnost burzi održava raširene dvojbe koje slučaj Worldcom ne može pomoći riješiti, pad dolara prijeti brzinom, polovica japanskog bankarskog sustava zapravo je nesolventna, argentinska upala riskira zaraziti Brazil, Europa i Amerika uzaludno guraju pod sag svoj trgovinski rat. Niti jedna od tih rana ne može se gurnut u stranu osmjesima iz Kananaskisa, no najveći rizik za ono što se još uvijek zove Zapadom jest da će se stvoriti veza između, i sasvim izvan kanadskog skupa na vrhu, između gospodarskih neravnoteža i političkih neslaganja. Da će se pretpostavljena 'svjetska vlada' podijeliti glede prioritetnog pitanja sigurnosti, da će regionalne krize postati poluglobalni ratovi predodređeni preustrojiti geostrategiju i geoekonomiju 21. stoljeća. Upravo taj strah morao je George Bush uočiti kod svojih kolega u konklavi kada je pokušao dobiti privolu za svoju 'viziju' buduće palestinske države(...) Rasprava, bila je to opće viđenje Bushevih sugovornika, u mnogome nadilazi granice tragičnog izraelsko-palestinskog sukoba. Ujedinjeni u borbi protiv terorizma zapadni saveznici i Rus Putin plaše se da će se Bliski istok dodatno zapaliti, da će uslijediti vojna akcija SAD-a protiv Iraka i možda Irana, da će se kontaminirati arapski i islamski svijet destabilzirajući, da navedemo primjer koji nas ne može ostaviti ravnodušnima, cijelu južnu obalu Sredozemlja. Pribojava se neoprezne primjene nove američke teorije preventivnih napada. Toga se boji još više jer izgleda kao da Busheva bliskoistočna vizija nosi obilježja washingtonskih 'jastrebova'. A u znaku, tih, nužno tajnih, strahova je kanadski G8 u Kananaskisu tražio svoju policu za preživljavanje. Plan za Afriku podsjeća na humanitarni imperativ. Najava da će se 2006. skup na vrhu Velikih održati u Moskvi jača nove veze s Moskvom. No odlučujuća utakmica, tu nema tajne, odigrat će se na dva stola, onima gospodarstva i antiterorističkih strategija. Međusobno povezanim stolovima koji riskiraju pobjeći onome što se sumnjalo da je svjetska supervlada", piše Franco Venturini. ANSA * 27. VI. 2002. Tri izvjestitelja RAI-ija ubijena prije 8 godina "Marco Luchetta, novinar iz tršćanskog sjedišta RAI-ija, i dva snimatelja, Dario D'Angelo i Alessandro Ota, ubijena su 28. siječnja 1994. u Mostaru jednom granatom, na nekoliko koraka od skloništa gdje su se namjeravali skloniti. Trojica su već više puta bila u Bosni tijekom sukoba (1992.-95.), a dan prije tragediji bili su u zapadnom dijelu Mostara gdje su snimali prilog o gradskom sirotištu. Nakon što su dobili dopuštenje postrojbi bosanskih Hrvata, koje su mjesecima opsjedale istočnu muslimansku zonu, prešli su pješice jedini preostali most na Neretvi. U istočnom Mostaru trojica izvjestitelja bili su unutar jedne male bolnice dupkom pune bolesnika smještenih po hodnicima i gdje su se operacije, u sali postavljenoj u podrumu, vršile pod svijetlom baterija. Kada su izašli u tijeku bilo snažno granatiranje. U blindiranom automobilu kojega su dobili na posudbu od UNHCR-a uputili su se prema obližnjem skloništu, u podrumu jedne zgrade. Nakon što izašli iz automobila trojica su zastala jer je Ota želio snimiti jedno dijete koje se malo dalje u dvorištu igralo unatoč bombardiranju. U tom trenutku, ispaljena s druge strane Neretve, vjerojatno iz tenka, pala je granata koja je prouzročila pokolj. Izvjestitelji su umrli u 15 i 30 i još mnogo sati njihova su tijela ostala na pločniku. Španjolske modre kacige dugo su pregovarale s bosanskim Hrvatima kako bi prekinuli bombardiranje koje je toga dana prouzročio još šest poginulih u istočnom Mostaru, te kako bi se mogla preuzeti tijela. U veljači 1999., u zgradi skloništa otkrivena je ploča u spomen na trojicu Talijana, na mjestu natpisa kojega su gradske vlasti postavile odmah nakon rata." ANSA * 27. VI. 2002. Stari most, most između istoka i zapada "Bio je simbol multietničkog suživota podignut između islamskog istoka i kršćanskog zapada, preživio je stoljeća sukoba i invazija, a pao je u vode Neretve u Mostaru 9. studenog pogođen granatama topništva bosanskih Hrvata u onome što se zvalo ratom u ratu, ratu između Hrvata i muslimana. Stari most, za čiju će obnovu predsjednik Carlo Azeglio Ciampi odrezati prvi kamen, bio je dragulj arhitekture 16. stoljeća. (...) U jutro 9. studenog tri su granate uništile most, ali je rušenje bilo 'pripremljeno' dan ranije s barem 60 projektila velikog kalibra. Šest mjeseci ranije su bosanski Hrvati, poduprti nacionalističkom politikom Zagreba, okrenuli topove protiv muslimana koji su do tada bili saveznici protiv Srba. Mostar je bio najkrvavija pozornica tog rata. Sa zapadne obale Neretve Hrvati su mjesecima sustavno tukli cijeli stari turski grad uništavajući zgrade, spomenike, džamije. Gotovo godinu dana stanovnici istočnog Mostara, s malo oružja i bez mogućnosti da primaju pomoć, živjeli su u podrumima poput miševa, bez hrane, vode, lijekova. Ni mrtvi se nisu mogli pokopati i svi su vrtovi postali groblja. Alija Izetbegović, tadašnji bosanski predsjednik, nazvao je 9. studeni najgorim danom rata. Stisnuti između Hrvata i Srba, muslimani su riskirali nestati. Sjedinjene Države su okončale rat namećući, u ožujku 1994., uspostavu hrvatsko-muslimanske federacije koja je, dvije godine kasnije, postala jedan od entiteta koji čine daytonsku Bosnu. Po okončanju rata 1995., radi svoje simboličke vrijednosti obnova Starog mosta bila je jedan od glavnih ciljeva međunarodne zajednice i danas se upotpunio popis financijera na kojem je Italija na prvom mjestu s 3.150.000 dolara nakon koje slijede Nizozemska, Turska i Vijeće Europe (po milijun svaki), bosanska vlada (dva milijuna) i Svjetska banka (četiri milijuna). I Hrvatska sudjeluje u financiranju s 500.000 dolara. Bit će uporabljen originalni kamen kojega su 60 posto iz Neretve izvadili mađarski vojnici iz SFOR-a, a za ostalih 40 posto bit će iskorišten isti kamenolom kojega je koristio Sulejmanov arhitekt. Kao i prije 435 godina Stari most će podići Turci: izgradnja je povjerena turskoj tvrtki 'Erbu'", piše Angela Virdo'. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 27. VI. 2002. Europski antiizraelski izgovor "U čitavoj povijesti, mjerilo kojim se pouzdano mogla procjenjivati razina mržnje i nedemokratičnosti nasuprot razini slobode i demokracije u bilo kojem društvu bio je antisemitizam - to kako zemlja postupa sa svojim židovskim građanima. Židovi su porogonjeni i delegitimizirani u čitavoj povijesti zbog svoje navodne različitosti. Bilo koje društvo koje razumije i prihvaća Židove u pravilu je demokratičnije, otvorenije i lakše prihvaća 'druge'. Ovo mjerilo vrijedilo je stoljećima. Tijekom holokausta, Židovi i druge europske manjine slani su u logore u kojima su ubijani, u ozračju u kojem je prevladavao antisemitizam. Gotovo 60 godina kasnije, u modernoj, demokratskoj Europi koja se navodno odrekla svog nasljeđa iz tog razdoblja, Židovi su ponovno pod napadom. Tijekom proteklih godinu i pol, zabrinjavajuća epidemija mržnje usmjerene protiv Židova, koja nije izolirana u samo jednoj zemlji ili zajednici, stvorila je ozračje zastrašivanja i straha u židovskim zajednicama Europe. Nikada, kao čovjek koji je preživio holokaust, nisam vjerovao da ćemo biti svjedoci još jedne erupcije antisemitizma takve snage, i to u Europi. Ipak, izdržljivost antisemitizma zapanjuje. Svoju ružnu glavu antisemitizam je pomolio i u udaljenim zemljama, kao što su Malezija i Japan, zemljama u kojima nema Židova. Liga za borbu protiv klevete ( Anti-Defamation League) u Americi ispituje antisemitizam već više od 40 godina. Nikada nisam očekivao da ćemo isto morati raditi i u Europi, s obzirom na povijest i naše očekivanje da će europski antisemitizam, iako nije iskorijenjen, biti u tolikoj mjeri marginalan i omražen da više neće biti jedan od glavnih problema. Ono što smo otkrili u zemljama u kojima smo vršili istraživanja - Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i Danskoj- bilo je šokantno i uznemirujuće. Klasični antisemitizam zajedno s novim oblikom čiji su nastanak potakla izraelska naselja, postao je moćna i opasna kombinacija u zemljama s ogromnim brojem muslimanskog i arapskog stanovništva. U tih pet zemalja živi više od milijun Židova a njihove su zajednice pod opsadom. Tko bi bio vjerovao da ćemo biti svjedoci spaljivanja sinagoga i napada na židovske studente, rabine, židovske institucije i židovske posjede? Dok su europski čelnici pokušali objasniti te napade kao prolaznu reakciju na događaje na Bliskom Istoku a ne kao nagovještaj podmukle i duboko ukorijenjene mržnje, stavovi prosječnog Europljanina prikazuju nam sasvim drugačiju sliku. Od 2.500 ljudi koji su anketirani krajem svibnja i početkom lipnja u sklopu našeg istraživanja, 45 posto je priznalo kako imaju dojam da su Židovi lojalniji Izraelu nego zemlji u kojoj žive, dok se 30 posto složilo sa tvrdnjom kako Židovi imaju previše moći u poslovnom svijetu. Možda najznakovitije, 62 posto kazalo je kako vjeruje da je novi val antisemitizma u Europi rezultat antiizraelskog raspoloženja a ne neprijateljstva prema Židovima. Kontradiktornost njihovih stavova upućuje na to da Europljani ne žele priznati kako se mržnja prema Židovima vratila. Ovakav stav možda je Europljanima ugodniji u svjetlu onog što se događa u njihovim zemljama, upućujući na to da ovog puta Židovi nisu tek nevine žrtve nego su i sami agresori na Bliskom Istoku. Ipak, nevjerojatno pristrana reakcija protiv Izraela koja se mogla vidjeti u rezultatima ankete- unatoč činjenici da je Izrael pod bivšim premijerom Ehudom Barakom Palestincima ponudio neovisnu državu, i unatoč činjenici da su Palestinci proveli sustavnu terorističku kampanju protiv izraelskih civila- govori o potisnutom neprijateljstvu prema Židovima koje u Europi nakon holokausta nije društveno prihvatljivo. Ipak, i uz takva ograničenja, oko 30 posto Europljana ne libi se izražavati svoja antisemitska uvjerenja otvoreno i izravno. U međuvremenu, Europljani su mlako podržali američki rat protiv terorizma a posebno napore Bushove vlade da ugovori kraj izraelsko- palestinskog krvoprolića. Europljani nastoje popuštati Sadamu Huseinu i drugim prijetnjama Zapadnom svijetu istovremeno okrivljujući Izrael, a ne palestinsku vlast, za krizu. Svo vrijeme umanjuju razmjere antisemitizma u Europi i ne osuđuju izravno jeziva djela koja se izvode nad Židovima- zlostavljanje i vandalizam. Poruka europskoj imigrantskoj populaciji jest ta da određena količina prihvaćanja netolerancije postoji. Vrijeme je da Europa prihvati odgovornost za situaciju koju je sama potakla. Kombinacija značajne, otvoreno izražavane antižidovske pristranosti zajedno s iracionalnim stavovima protiv Izraela stvaraju ozračje koje veoma brine europske Židove. Ne čudi da se u takvom ozračju muslimanski stanovnici osjećaju slobodnima napadati židovske studente i vjerske institucije, ne zbog toga što su izraelske nego zato što su židovske. Ne čudi ni to da su neki europski dužnosnici počeli govoriti židovskim čelnicima da savjetuju svoj narod neka izbjegava očitovanje židovstva u javnosti, umjesto da su obećali zaštititi njihove židovske zajednice. Europski čelnici i dužnosnici moraju shvatiti pravu prirodu onog što se događa - čisti antisemitizam - i osuditi ponovno oživljavanje ove drevne mržnje koja se najviše očitovala upravo na ovom kontinentu. Moraju obznaniti da blaćenje Izraela u čitavoj Zapadnoj Europi nije prihvatljivo. Nedavne usporedbe Izraelaca i nacista i Židova kao počinitelja 'masakra', čak i kao ubojica Krista- to ne spada u kategoriju legitimne kritike suverene države. Stvaraju ozračje koje dovodi u pitanje budućnost života Židova u Europi", piše Abraham H. Foxman. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 27. VI. 2002. Neželjeni posjetitelji Europe "Američki problem s ilegalnim imigrantima godinama čeka da bude riješen, jer bi metode koje su potrebne da bi se problem riješio bile prestroge a mnogi od imigranata rade slabo plaćene poslove koje nitko nije htio raditi. Ista ograničenja postoje i u Europi, gdje je problem sličnog opsega. Oko pola milijuna ilegalnih imigranata ulazi u Europsku Uniju svake godine u potrazi za poslom, uglavnom iz Afrike, s Bliskog Istoka i s Balkana. Tisuće drugih stižu u potrazi za političkim azilom. Dodatno ograničenje za EU jest činjenica da problem ogromnog dotoka ljudstva u potrazi za poslom nastoji riješiti 15 zemalja članica, a ne jedna zemlja. Članice EU-a na nedavno održanom summitu u Sevilli obvezale su se surađivati kako bi zatvorile vrata ilegalnim imigrantima. Dogovorile su se o nekoliko praktičnih koraka- a pojavile su se i neke jasne razlike koje se tiču strogoće koja bi trebala biti primijenjena. Malo europskih čelnika ne bi se složilo da se nešto mora učiniti, jer imigracija potiče novi val desničarske politike u njihovim zemljama. Većina migranata su Muslimani, što naglašava zabrinutost zbog mogućnosti da bi se među njima mogli infiltrirati i teroristi. Ipak, odluka Britanije i Španjolske da koriste financijsku pomoć kako bi uvjerili zemlje iz kojih dolaze imigranti da prime natrag svoje deportirane građane dočekana je uz veliko negodovanje. Francuska, koja je usko povezana sa sjevernoafričkim zemljama kao što su Maroko i Algerija, ustrajala je na odbacivanju ovog prijedloga. Sporazum je ipak ostvaren, i to u svezi intenziviranih ophodnji i provjera na granicama EU-a. To nije nebitno jer se provjera identiteta unutar Unije prorijedila sa povećanom integracijom, i dok EU razmatra mogućnost širenja. Jednako su važni koraci uniformiranje postupaka za izdavanje viza i azila, tako da migranti nemaju razloga putovati Europom u potrazi za najboljim uvjetima. Kao i u SAD-u, međutim, ilegalna imigracija nije tek pitanje prisilnog provođenja određenih metoda koje su potrebne kako bi se problem riješio. Ilegalna imigracija ima i gospodarsku stranu- neke industrije trebaju radnike iz inozemstva. Ima i humanitarnu stranu- migrante koji pokušavaju pobjeći bijedi često maltretiraju oni koji ih krijumčare. Rješenje na obje strane Atlantika mora uključivati veće napore da se poboljšaju gospodarske prilike u zemljama iz kojih dolaze imigranti", stoji u uvodniku lista. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 27. VI. 2002. Bush u sendviču "Samo dan poslije bliskoistočnoga govora hvaljenoga da usmjerava, američki se predsjednik George W. Bush našao u neugodnom sendviču. Saveznici na susretu G-8 skoro su jednoglasno jasno dali do znanja da malo drže o zamisli koja Palestincima nameće novo vodstvo. A i Palestinci su sami brzo izmakli pritisku time što su najavili izborni rok i reforme (ma što od toga na kraju ostalo). Bush dakle svojim govorom nije uspio stvoriti više prostora - on je što više bio nova potvrda njegove zbunjenosti. Međutim, čudnovatim se doima koliko je jedna navodno tako značajna inicijativa bila malo usklađena s nacijama čiju zaštitu s boka treba i američki predsjednik ako na Bliskom istoku dođe do pokreta. Čak i Tony Blair, inače tako odan sljedbenik, preko svojih posrednika širi čuđenje nad zamislima iz Washingtona. Tu ništa ne pomaže što Bush naknadno pruža dokaze o upletenosti Jasera Arafata u terorističke posle. Ti dokazi postoje desetljećima pa je palestinski vođa ipak dobio Nobelovu nagradu za mir i kao politički sugovornik bio je više nego prihvaćan. Bush nije razumio: mirovnom bi procesu dakako pripomoglo da Arafat (i Sharon) više nisu na vlasti. No kad američki predsjednik to izričito zahtijeva, postiže suprotno. Stoga zamisao ne mora biti pogrješna - ali pametna nije", drži komentator lista eli. Tirani pred sudom "Zamisao je fascinantna: budući da Sudnji dan zasada nije na pomolu, nacionalni pravosudni sustav jedne zemlje skupio je hrabrost i preuzeo ulogu svjetskog suca - takoreći u funkciji zamjene za odgovarajuće kazneno pravo. Pravosudni djelatnici te zemlje sastavljaju optužnice za najgore elemente našeg svijeta - tirane, vojskovođe, počinitelje genocida - izriču im presude i zatvaraju ih. Žrtve nalaze pravdu, počinitelji kaznu a malena zemlja postaje otokom nesretnika u moru mira. Je li posrijedi utopija - već zato što si nijedna država ne želi na vrat natovariti takvu zadaću? Jedna je zemlja to ipak pokušala učiniti. Prije točno jednog desetljeća Belgijanci su usvojili zakon koji je trebao utjerati strah u kosti vlastodršcima-ubojicama. U Belgiji trebali biti stvoreni uvjeti za kaznenu gonidbu genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti bez obzira na to tko je počinio ta zlodjela, gdje i tko su žrtve. To načelo međunarodnog prava razbija klasične granice nacionalnog kaznenog pravosuđa. Skupine aktivista za ljudska prava i udruga žrtava brzo su otkrili spomenuti zakon, podnoseći ubrzo pred belgijskim sudovima tužbe protiv kojekakvih nasilnika: protiv Fidela Castra, Sadama Huseina, kongoležanskog ministra vanjskih poslova, bivših latinoameričkih diktatora, Ariela Sharona i Jasera Arafata. Posljedica tih tužbi: ljudi poput Sharona počeli su zaobilaziti Bruxelles u širokom luku a belgijski ministar vanjskih poslova morao se dovijati kojekakvim trikovima kako bi se mogao sastati sa svojim kolegom iz bivše kolonije Kongo. U srijedu je belgijski sud donio presudu koja je političarima izmamila uzdah olakšanja. Suci su odlučili: zločini počinjeni u inozemstvu mogu biti kazneno gonjeni samo ako se optuženi nalazi na teritoriju Belgije. Ni Belgijanci neće nikome suditi osim ako već nije u njihovim rukama. Izraelska vlada već likuje ali možda prerano. Naime, njihov šef još nije izvan opasnosti. S jedne strane tužitelji će vjerojatno tražiti reviziju a s druge ostaje otvoreno pitanje što će se dogoditi ako Sharon stupi na tlo Belgije - primjerice, radi sastanka s EU u Bruxellesu. Međunarodni zakoni i međunarodna politika našli su se u zamršenom sukobu a Belgija je tek upadljivi primjer koji potkrepljuje tu ocjenu. Dugo je suverenitet država bio temeljno ustrojno načelo međunarodnog prava ali proteklih su desetljeća ljudska prava dobila na težini. Ipak, još nedostaju sudovi koji bi im pomogli da steknu čvrste pozicije u slučajevima kada se cijeli narodi nađu u čeličnoj šaci zločinaca u državnom aparatu. Sudovi UN za bivšu Jugoslaviju i Ruandu bili su ograničeni na pojedinačne slučajeve. U takvoj je situaciji bilo legitimno pa i nužno da angažirane države pokriju tu rupu i uz pomoć načela međunarodnih zakona podvrgnu pritisku zločince koji su se ogriješili o čovječnost. Belgija je to učinila svojim novim zakonom a isto su pokušali i suci u Španjolskoj i Velikoj Britaniji, odredivši kućni pritvor Augustu Pinochetu i skinuvši s njega auru u čileanskoj domovini. Druge države slijede taj primjer. Doduše, problemi nisu otklonjeni. S jedne su strane državni odvjetnici i suci pojedinih država beznadno preopterećeni sudskim gonidbama svih čudovišnih zlodjela, počinjenih na ovom svijetu. S druge pak strane presude belgijskih, britanskih ili njemačkih sudova u slučajevima afričkih ili bliskoistočnih tragedija neće baš biti prihvaćene u zemljama u kojima su zlodjela počinjena. Treće - a to je ujedno i najvažnija točka - progoniteljska revnost pojedinih pravnika na tuđem terenu mogla bi rezultirati blokadom međunarodne politike. Naime, po tom bi scenariju sudovi iz različitih država kazneno gonili nepoćudne inozemne političare i izdavali zapovijed o njihovu uhićenju. Time bi pravosuđe preraslo u samovolju. Nijedan državnik ne bi više znao kamo smije otputovati bez opasnosti da bude uhićen. Zapadni političari morali bi izbjegavati islamske zemlje a neki afrički vlastodršci mogli bi se susretati s kolegama iz EU još samo na Internetu. Načelo suvereniteta trebalo bi spriječiti takav razvoj događaja i zajamčiti slobodne odnose među državama. Vrijedi načelo da šefove država i diplomate ne mogu progoniti sudovi drugih država. U veljači ove godine međunarodni sud u Den Haagu proširio je to načelo i na ministre vanjskih poslova, presudivši u slučaju Belgije i Konga u korist Konga. I za Sharona vrijedi isto načelo - belgijsko pravosuđe trebalo bi ga ostaviti na miru. Takav će rasplet ogorčiti žrtve i potkrijepiti cinike: moć donosi sa sobom i imunitet, krupne ribe ostaju na slobodi. No, tako ne mora biti i ubuduće. S jedne strane međunarodno pravo još nije reguliralo status bivših državnika. Oni mogu biti pozvani na odgovornost u inozemstvu bez pretjeranog opterećivanja međunarodne politike. Odgovarajući primjer pruža slučaj Pinochet. S druge pak strane u Den Haagu nastaje sud koji bi trebao biti nadređen državama i za koji neće vrijediti načelo imuniteta: u ponedjeljak će na snagu stupiti statut Međunarodnog kaznenog suda. U njegovom formiranju sudjeluju države iz svih pravnih tradicija. Uspije li taj sud jednog dana pridobiti i Sjedinjene Države koje mu se zasada još opiru, steći će autoritet, kompetentnost i nezavisnost nužne za bavljenje krupnim nitkovima. U svakom slučaju, svjetskim je sucima i tiranina mjesto upravo u Den Haagu a ne pred nacionalnim sudovima", naglašava na kraju uvodnika Stefan Ulrich. DPA * 27. VI. 2002. Političke zvijezde uzele su dva dana 'dopusta od medijskog svijeta' "Kao što je poznato, tisak mora ostati na udaljenosti od moćnika. No na susretu na vrhu šefova država i vlada vodećih industrijskih država i Rusije u Kanadi (G-8), to je po ukusu medija otišlo malo predaleko. Odsječeni u idiličnom skijalištu Kananaskis u Stjenjaku, bili su posve sami - široko pokriveni sigurnosnim snagama i promišljenom birokracijom. Zvijezde političke scene stotine su međunarodnih novinara mogle uglavnom gledati na videu. Većina novinara bila je u Calgaryju udaljenom sto kilometara i nije imala nikakvih izgleda pogledati vrh iz blizine. Malobrojni koji su to uspjeli uz pomoć posebnih ulaznica, uglavnom su bili kamermani i fotografi i putovali su satima. No ni tada nisu mogli biti sigurni da će ispuniti profesionalnu dužnost. Bob Deans iz Cox Newspapers u SAD-u, kao član novinarske promatračke skupine, uzalud je dvanaest sati čekao Georgea W. Busha. Čak i informacije o jelovniku ručka vrhunskih političara jedan je službenik poslužio tek kasnije na tiskovnoj konferenciji. Deansov zaključak: vrh apsurda. S druge strane: tisak nije morao trčkarati za vladajućima, nego su njihovi izaslanici dolazili k njemu. Ari Fleischer, glasnogovornik Bijele kuće, također je putovao sto kilometara do Calgaryja kao i njegov kolega iz Berlina Uwe-Karsten Heye. Kanadski se kolumnist Brent Jang tužno prisjećao vrha G-7 1988. u Torontu. Tamo su se medijske horde gurale u kongresnom centru samo nekoliko katova iznad političara koji su zasjedali u prizemlju. 'Čak je i mlađahan čep poput mene mogao gledati g. Reagana kako drijema dok ga zujanje kamera nije probudilo.' Medalja ima dakako i drugu stranu. Najkasnije od 'prosvjednog vrha' 2002. u Genovi s jednim poginulim, države G 8 odlučile su vratiti se počecima niza vrhova koji su započeli 1975. u dvorcu Rambouillet u Francuskoj. Geslo glasi: dalje od krutog protokola, dalje od pritiska medija i ulice. 'Svi su pod istim krovom', oduševio se Bushov glasnogovornik Fleischer. 'Mjesto na kojem borave to gotovo čini malom Švicarskom.' Da je ranije svako izaslanstvo unajmljivalo vlastiti hotel, da je bilo vrlo malo osobnih kontakata. 'Sada se može sići u predvorje i napustiti američki sektor s američkom zastavom i odmah doći u britanski sektor s britanskom zastavom a zatim nakon nekoliko koraka na francusko područje. Vođe se doslovno sudaraju, neformalno razgovaraju. Tako je trebalo biti - mali, neformalni zajednički boravak.' Tom povratku u budućnost treba prema Fleischerovim riječima zahvaliti što je Bush u jutro u 6.30 u sportskoj dvorani sreo britanskog predsjednika vlade Tonyja Blaira. Tada su, iako je njihov susret službeno bio dogovoren tek za dva i pol sata kasnije, spontano razgovarali 20 minuta. To je zabilježeno kao 'bilateralni aerobik'", izvješćuje Herbert Winkler. DPA * 27. VI. 2002. Danski euroskeptici preuzimaju predsjedateljstvo u EU "Nitko u uredima vlade u Kopenhagenu ne smatra bizarnom činjenicu da će prijem deset novih članica EU biti konačno odobren upravo pod vodstvom danskih euroskeptika. U tjednima uoči preuzimanja predsjedateljske dužnosti u Vijeću EU od Španjolske, premijer Anders Fogh Rasmussen opetovano je izjavljivao da će sljedećih šest mjeseci imati tri glavna prioriteta: 'Proširenje, proširenje i opet proširenje". Četrdesetdevetogodišnji desni liberal nalazi se na dužnosti tek sedam mjeseci. Pritom se ocjenjuje da njegovo skromno vanjskopolitičko iskustvo nije jedina prepreka na putu prema priželjkivanom cilju potpunog dokončanja pregovora s kandidatima za pristup EU do sastanka na vrhu, koji bi u prosincu ove godine trebao biti održan u Kopenhagenu. 'Ništa se neće dogoditi prije izbora u Njemačkoj, zakazanih za 22. rujna' jedna je od standardnih rečenica kojom diplomati u danskom ministarstvu vanjskih poslova odgovaraju na upite o rokovniku danskog predsjedateljstva. Pritom se kao jedan od glavnih kamenova spoticanja spominje u prvom redu spor oko subvencija za poljoprivredu zemalja-kandidata za pristup, odgođen na summitu u Sevilli. Taj će kamen moći biti uklonjen tek kada u Berlinu budu udareni temelji sljedeće njemačke vlade. No, Danci će u predsjedateljsku dužnost unijeti i poveliku porciju vlastitog balasta. Rasmussenova manjinska vlada ovisi o glasovima populističke desne narodne stranke uz čiju je potporu izborila drastična pooštrenja zakona o strancima. Primjerice, u Danskoj će ubuduće građanima biti zabranjeno sklapati brakove sa strancima/strankinjama mlađim od 24 godine. U vladinim krugovima smatraju da snažne i na međunarodnoj razini gotovo jednoglasno negativne reakcije na takvu vrstu 'ograničavanja doseljavanja' predstavljaju ogroman problem za predsjedateljstvo. To je jedan od razloga što promatrači očekuju da je Kopenhagen u pitanjima akcija EU protiv ilegalnog doseljavanja uvježbao naglašeno diskretnu ulogu na razini predsjedanja EU. Tome valja dodati i okolnost da su Skandinavci ionako od 1993. izdvojeni iz zajedničke politike u pitanjima azila budući da je to bio jedini način da se stanovništvo, koje nije bilo pretjerano voljno integrirati se u EU, nakon nepristajanja na zajedničku valutu i na zajedničku sigurnosnu i vojnu politiku, pridobije u drugom pokušaju da na referendumu prihvati Maastriški ugovor o EU. Prije točno dvije godine Danci su ponovno i izričito potvrdili svoj status kroničnih euro-skeptika negativnim ishodom referenduma o naknadnom preuzimanju eura. Sloganom 'Za krunu i domovinu' i upozorenjem o 'prebacivanju' danske valute željeznicom u premoćnu njemačku Bundesbank u Franfurtu desna je populistkinja Pia Kj'rsgaard nastojala nagovoriti svoje sunarodnjake da odbiju euro i u tome je bila uspješna. Danas je gospođa Kj'rsgaard najvažnija saveznica Rasmussena - u čije bezuvjetno zagovaranje uglavnom ujedinjene Europe nitko ne sumnja - u njegovoj koaliciji s konzervativcima. S velikim su olakšanjem u Kopenhagenu registrirali da je sastanak na vrhu EU u Sevilli bio u potpunosti pošteđen uličnih nereda. Otkada je kod švedskih susjeda u Goeteborgu sastanak na vrhu EU poslužio kao okvir za strašne ulične bitke, u Kopenhagenu je na snazi najviši stupanj pripravnosti. Policija u glavnom gradu Danske potvrdila je da bi u prosincu u okružju Vijeća EU trebali čak biti postavljeni i kavezi u podzemnim parkiralištima radi 'praktičnog' rješavanja problema očekivanih masovnih uhićenja. Ovog je tjedna list Berlingske Tidende šokirao izvješćem o planovima za evakuaciju tisuća starih stanovnika Kopenhagena zbog bojazni vlasti da bi borbe između demonstranata i policijskih postrojbi mogle 'na dulje vrijeme' presjeći njihovu opskrbu hranom, lijekovima i praktičnom pomoći", prenosi na kraju priloga Thomas Borchert. DIE TAGESZEITUNG 27. VI. 2002. Jak euro donosi sa sobom i nove obveze "Uskoro će kucnuti i taj trenutak: euro će prekoračiti granicu pariteta u odnosu na dolar. Od njegova uvođenja u funkciju međunarodne valute za trgovinsku razmjenu prije dvije i pol godine nije prošao nijedan tjedan da političari zaduženi za gospodarstvo i ekonomisti nisu raspravljali o značenju slabosti eura. No, tek se sada dobro nazire da ojačani euro uz nova prava donosi sa sobom i nove obveze. Pritom valja napomenuti da podcijenjeni euro uopće nije bio loš za gospodarstvo jer je jačao izvoznu konjunkturu. No, gledano iz perspektive psihologije, bio je štetan. Samosvijest Europljana pa i njihov identitet ravnopravnih gospodarskih partnera Sjedinjenih Država trpjeli su negativne posljedice zbog dugotrajnih poruga da je euro običan slabić. Članice euro-unije mogu sada otkloniti takve sumnje u vlastitu vrijednost. Od Drugog svjetskog rata dolar je bio jedina vodeća i pričuvna valuta - euro koji prekoračuje granicu pariteta, koji je, dakle, skuplji od dolara, mogao bi označiti kraj monopolarnog svjetskog monetarnog sustava i pridružiti dolaru jakog partnera. Euro koji preuzima ulogu druge svjetske valute neće samo ojačati savez europskih zemalja; naime, snažna će valuta i na političkoj razini poduprijeti nastojanja Europljana da zajednički zastupaju vlastite pozicije - primjerice, u okviru Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske trgovinske organizacije. Dosada je EU previše često prepuštala vodstvo Sjedinjenim Državama u pitanjima globalne financijske politike - između ostalog i zato što s onu stranu Atlantika kićeni novac Starog Kontinenta nije djelovao pretjerano uvjerljivo. No, jak će euro ojačati i image zajedničke valute u Europskoj uniji. Većina stanovništva smatra da je samo jak euro dobar euro. To posebno vrijedi za Nijemce, navikle na jaku njemačku marku kojom su se mogli podičiti u inozemstvu. Još jedna konzekvenca: nakon što prekorači granicu pariteta u odnosu na dolar, euro će postati privlačniji i za Dansku, Švedsku i Veliku Britaniju, tri zemlje koje su se dosada opirale njegovu uvođenju. Potraje li trend jačanja eura, njegova će snaga možda prestati ovisiti o drugim valutama. U tom bi se slučaju novac cijelog svijeta umjesto u SAD počeo slijevati u euro-zonu, obilježenu novom privlačnom kvalitetom. No, najkasnije u tom trenutku javit će se i nova obveza: Europljani će se morati uzdati u svoje sposobnosti da nametnu vlastite reformske zamisli na financijskim tržištima", ističe na kraju uvodnika Katharina Koufen. AUSTRIJA DIE PRESSE 27. VI. 2002. Što potpomaže desni trend u Zapadnoj Europi: ljevica koja moralizira umjesto da vodi politiku "Zastati, udahnuti: poslije četiri nacionalna izbora u državama EU-a (Portugal, Francuska, Nizozemska, Irska) ove godine te dva u srednjoistočnoj Europi (Mađarska, Češka), europski je politički zemljovid prije ljetnog odmora donekle promijenjen. Tri daljnja parlamentarna izbora u rujnu (Švedska, Slovačka, Njemačka) mogla bi nastaviti taj proces preoblikovanja. Na prvi se pogled trend u Europi čini jasnim: zapadni dio politički ide u desno, srednjoistočna Europa u lijevo. U skladu s tim bio je i povišeni ton u komentiranju dosadašnjih izbora. No bečki analitičar i istražitelj trendova Peter Ulram upozorava: 'Ma koliko ti trendovi bili očiti, ne postoji dosljedan desni trend u zapadnoj niti jasan lijevi trend u istočnoj Europi.' Dvije Ulramove glavne spoznaje iz novijih europskih izbornih događanja: - Desno usmjerene stranke u Zapadnoj Europi dobile su bodove manje vlastitim snagama ili uvjerenjem birača, za izborne je rezultate presudna bila dubina orijentacijske krize zapadnoeuropske ljevice, osobito socijaldemokracije. - Izborni uspjesi - relativni - lijevo usmjerenih stranaka u Mađarskoj i Češkoj manje su povezani s pojačanom lijevom orijentacijom mađarskog i češkog biračkog tijela nego s u srednjoistočnoj Europi jako izraženom sklonošću prema promjenama putem izbora. O krizi zapadnoeuropske socijaldemokracije: Ulram podsjeća - prvo - načelno na sve labaviju tradicionalnu povezanost sa strankama u Zapadnoj Europi (ranije je između 35 i 50 posto birača bilo vezano uz stranke). Ali i zapadnoeuropski birači postaju sve pokretljiviji, a ta povećana pokretljivost usmjerena je protiv stranaka koje su upravo na vlasti. Ali to su u Portugalu, Francuskoj i Nizozemskoj bili socijalisti odnosno socijaldemokrati. Drugo: socijalisti i socijaldemokrati posljednje su se godine susretali s gospodarskim, socijalnim, društvenim promjenama relativno bespomoćno. Prema Ulramu najjasniji je bio odgovor britanske Laburističke stranke - protiv državno-intervencionističkih modela, za više law i order. No time je stranka Tonyja Blaira - za razliku od sestrinskih stranaka na kontinentu čija stajališta nikada nisu bila tako jasna - dobro prošla. Kao treće, Ulram kod umjerene ljevice u Zapadnoj Europi vidi sve veću sklonost moraliziranju. Ali takvi moralni odgovori na nova, goruća pitanja koja klasično biračko tijelo socijaldemokrata toliko pokreću - primjerice svakodnevne posljedice koje iz useljavanja proizlaze na škole, radna mjesta, društvo - nisu dobro prihvaćeni među radništvom. Četvrto: činjenica što socijaldemokracija očito više ne osluškuje bilo širokih slojeva, što se sustavno otuđila od svoje klasične biračke baze, za analitičara Ulrama posljedica je strukturne promjene unutar tih stranaka: tamo radnici imaju sve manje prava na riječ, ali zato imaju službenici višeg obrazovnog sloja, primjerice učitelji. Te nove elite koje određuju ton u socijaldemokratskim strankama malo zanimaju dubokosežne promjene političkih koncepcija. Peto: zapadnoeuropska ljevica predstavlja se biračkom tijelu - osobito u Italiji i Francuskoj - posve raskoljenom. Mnoge lijeve pojedinačne stranke pokrivaju spektar umjerenih socijaldemokrata sve do ortodoksnih starih komunista. Ulram: 'Ako ljevica ipak krene u saveze, postat će nesigurni potencijalni birači sredine koji doduše nemaju ništa protiv umjerenih socijaldemokrata, ali ipak imaju protiv militantne ljevice u vladi.' O maniji promjena putem izbora u srednjoistočnoj Europi: Za razliku od Zapadne Europe, u novim demokracijama nema izraženih povezanosti birača na stranke, dijagnosticira Ulram: 'Ona je u najboljem slučaju oko 20 posto.' U srednjoistočnoj je Europi automatski veća fluktuacija birača, jer postoji bitno manje tradicionalnih prepreka za promjenu stranke. A to birači obilno čine otkako mogu slobodno birati. Osim toga su stranački sustavi u srednjoistočnoj Europi još vrlo nestabilni - s velikom iznimkom Mađarske, gdje su se stvorile dvije približno jednako jake stranke, socijalisti i konzervativci. Češki su parlamentarni izbori opet poslije četiri godine tobože Velike koalicije, prema Ulramu 'izbori-podsjetnik', pri čemu su konzervativci Vaclava Klausa dobili od birača 'sočnije' podsjetnike nego socijaldemokrati Vladimira Špidle. Bečki promatrač izbora računa da će u Češkoj za razliku od Mađarske jamačno trebati još deset, 15 godina dok se stranački sustav uistinu stabilizira. Ulrama općenito ne čudi neobično nizak odaziv na izbore na zapadu (Francuska) kao i na srednjem istoku Europe (Češka). U cijeloj Europi može se ustanoviti kontinuirani proces osipanja biračkoga tijela, koje u SAD-u postoji već odavno. Najlijeniji birači su mladi stanovnici gradova za koje politika pripada u kategoriju 'nije spomena vrijedna'. Ali zašto takav pad odaziva na izbore? Zbog nezadovoljstva tradicionalnom politikom. Zbog nedostatka privlačnih političkih alternativa. Zbog nestajanja povezanosti sa strankama. Zbog promijenjenih temeljnih političkih stajališta. Izrekom 'izbori su građanska dužnost' kod mlađih se naraštaja ne bi moglo puno postići, dočim je za poslijeratne naraštaje ponajprije u nekada totalitarnim državama poput Njemačke, Austrije, Italije to bila temeljna politička zapovijed", piše Burkhard Bischof. APA * 27. VI. 2002. Drašković namjerava ponovno održati prosvjednu manifestaciju na godišnjicu bitke na Kosovu "Srpski oporbeni političar Vuk Drašković, čelnik Srpskog pokreta obnove (SPO) namjerava i ove godine na godišnjicu sudbinske bitke na Kosovu iz 1389. g. okupiti svoje pristaše na prosvjedu u Beogradu. Ovaj bi puta naglasak trebao biti na socijalnim problemima u Srbiji. Manifestacijom koja će biti održana u petak, na godišnjicu izgubljene bitke protiv Turaka na Kosovu, koja se po srpskom pravoslavnom kalendaru održala na dan svetog Jurja odnosno Đurđevdan (28. lipnja), Drašković namjerava apelirati i na nacionalne osjećaje. Nekada nedodirljivi oporbeni vođa koji je u proljeće 1999. g. dobra tri mjeseca obavljao i dužnost potpredsjednika jugoslavenske vlade, nije gotovo uopće promijenio svoj nastup od ere Slobodana Miloševića. Doduše, njegova glasna kritika usmjerena je sada protiv njegova nekadašnjeg partnera u savezu 'Zajedno', srpskog premijera Zorana Đinđića. Ne raspiše li vlada do 15. rujna prijevremene parlamentarne izbore, taj će potez bit iznuđen u drugoj polovini rujna blokadama prometa u cijeloj Srbiji, zaprijetio je Drašković samouvjereno u četvrtak u izjavi za dnevni list Glas javnosti. 'Za to nam je potrebno tek desetak kamiona i bagera', nada se čelnik SPO reprizi prosvjeda, održanog u listopadu 2000. g., kada je 'Demokratska oporba Srbije' (DOS) prisilila tadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Miloševića da podnese ostavku. Doduše, ankete ne podupiru nade oporbenog političara čiju stranku danas u jugoslavenskom parlamentu zastupa još samo jedan zastupnik. Naime, u nedavno provedenoj anketi samo 0,8 posto ispitanika izjasnilo se kao glasači SPO. Veliki dio pristaša SPO odavno je prešao u blok vladajućeg DOS-a. Usprkos tome, analitičari prilika u Srbiji smatraju da bi manifestacija koju Drašković namjerava organizirati na Đurđevdan mogla predstavljati ozbiljnu opomenu vladi premijera Đinđića. Naime, socijalna je situacija u Srbiji krajnje loša a nepovjerenje građana u državne institucije ogromno. Po beogradskom Centru za socijalne i studije iz demokracije čak 12 posto građana Srbije često ne može svakodnevno čak ni kupiti kruh. Doduše, suradnik Instituta za društvene znanosti Srećko Mihajlović ne očekuje zasada izbijanje socijalnih nemira, obrazlažući svoju procjenu izostankom bilo kakve alternative vladajućoj koaliciji. Po svemu sudeći, u petak će 'najtragičnijoj figuri srpske oporbene scene' u pomoć priskočiti i pristaše nekadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Miloševića. Doduše, Miloševiću odano krilo socijalista namjerava povodom prve godišnjice njegova izručenja sudu UN za ratne zločince održati odvojenu prosvjednu manifestaciju ali nakon toga planira i 'šetnju' središtem grada pored jugoslavenske skupštine, gdje će se okupiti pristaše SPO. Od 1990. g. Drašković se neprekidno pokušava uspeti na vlast. Godinama je u Srbiji bilo nemoguće zamisliti veći oporbeni prosvjed u kojem on ne bi sudjelovao. Na dužnosti potpredsjednika vlade Drašković se odvažio za vrijeme NATO-vih zračnih napada otvoreno suprotstaviti Miloševićevoj politici. Uskoro je bio prisiljen napustiti položaj. Nekoliko mjeseci kasnije četiri čelna dužnosnika SPO stradala su u atentatu koji je očigledno bio usmjeren protiv Draškovića. Njegovi odvjetnici tvrde da je svoje prste u misterioznoj prometnoj nesreći nedaleko Beograda imala postrojba specijalne policije. Njihovi tadašnji zapovjednici nisu izvedeni pred sud ni nakon promjene vlasti u Beogradu. Draškovićeva stranka, koja je upravljala Beogradom u razdoblju od 1997. do 2000. g., pokazala se podjednako korumpiranom kao i ostale Miloševićeve stranke. Drašković, koji se nije htio povući s čelne dužnosti u stranci ni nakon brojnih izbornih poraza, nada se sada široj potpori za svoj zahtjev za zaustavljanjem 'socijalne, privredne, duhovne i nacionalne propasti Srbije'", prenosi na kraju analize Breda Ozim. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 27. VI. 2002. Prvi summit 'Velike osmorke' u Rusiji Tu su odluku donijeli vođe zemlja G-8 za radnoga ručka u kanadskom gradu Kananaskisu, a ona se ocjenjuje kao pobjeda ruskog predsjednika Vladimira Putina. U Kananaskisu je također objavljen plan da 'velika osmorka' dodijeli 20 milijardi dolara za uništenje atomskog oružja, zaostaloga iz vremena SSSR-a. Sredstva se namjenjuju za uništenje nuklearnoga, bakteriološkog i kemijskog oružja za masovno uništavanje, kako u Rusiji, tako i u drugim zemljama ZND-a. Britanski Times piše kako je 'Rusija napokon priznata kao 'svoja' u svjetskom vrhu poslije toliko godina ophođenja s njom kao 'drugorazrednim čovjekom' u klubu bogataša. Punopravno članstvo u 'osmorki, najutjecajnijem gospodarskom forumu svijeta, mora značajno povećati ugled Vladimira Putina. Zato što se na njihovim summitima razmatraju i politička pitanja. Dotle BBC ističe da iako je riječ o krupnoj pobjedi ruskoga predsjednika ipak, kao ni dosad, nije jasno kad će Rusija dobiti punopravno članstvo u skupini, budući da ne sudjeluje u razmatranju gospodarskih pitanja. Nagrada za Rusija je bila i u tome što je sudjelovala u prvom danu kada je na rasporedu bila svjetska ekonomija, uništavanje oružja, i pitanja sigurnosti u prijevozu. Vođe zemalja G8 donijeli su mjere za borbu protiv međunarodnoga terorizma i odlučili pooštriti mjere sigurnosti u zračnom i morskom prijevozu. 'To je zaista velik korak naprijed i jasan signal potpore predsjedniku Putinu i njegovim reformama u Rusiji', izjavio je britanski premijer Tony Blair. Ali, ako je vjerovati savjetniku njemačkog kancelara G. Schroedera, za primanje Rusije zauzimali su se ponajprije vođe Njemačke i Francuske. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk