NJ 25. V. SZ: SPORAZUM OKRENUT PREMA EUROPI?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 25. V. 2002. Putin ante portas "Rijetko je koji leš bio tako koristan kao onaj Hladnog rata. Otkada su se prije dobrih 15 godina američki predsjednik Ronald Reagan i posljednji šef sovjetske države i partije Mihail Gorbačov sastali u Reykjaviku, govori se o 'završetku', 'pokapanju', 'odlasku u povijest zajedno s nasljeđem' sukoba SAD i SSSR-a, koji je svojedobno ugrožavao svijet. Fraze su pljuštale i prije potpisivanja novog ugovora između SAD i Rusije o razoružanju. Bile su neprimjerene kao i uvijek: naime, Hladni je rat odavno završen. Pobolijevao je već 1986. g., kada su Reagan i Gorbačov pružili jedan drugome ruku. Već tada SSSR više nije imao snage za skup trajni sukob sa Sjedinjenim Državama. No, retorika Hladnog rata skriva činjenicu da više od desetak godina SAD i Rusija nastoje izgraditi novi odnos. Ta potraga za novim odnosom teška je između ostalog i zato što Rusija nije istinski konkurent Americi kao vodećoj snazi na vojnom, gospodarskom i tehnološkom tržištu iako ta Rusija logikom svog strateškog položaja, veličine i regionalnih utjecaja igra izuzetno važnu ulogu. Najnoviji sporazum o razoružanju potvrđuje taj nesrazmjer u odnosu snaga. Moskva si ni danas ne može priuštiti konkurenciju u odnosu na SAD. Stoga predsjednik Vladimir Putin pokreće inicijativu za drastično smanjenje atomskih arsenala na obje strane - doduše, po uvjetima koje diktiraju SAD: dvije trećine svih bojnih glava bit će demontirane s raketa, bombi i teledirigiranih projektila ali neće nužno biti i uništene kao što je željela ruska strana. Nuklearne bojne glave mogu po želji biti i uskladištene, čime su prihvaćene zamisli Washingtona. Za Moskvu je - dugoročno gledano - uništavanje oružja posebno korisno. Naime, održavanje eksplozivnih prestižnih objekata previše je skupo a s 1500 atomskih bojnih glava Rusija još uvijek zadržava status druge po redu atomske sile. Prema van ugovor o razoružanju čuva privid ravnopravnosti baš kao što sporazum prividno štiti stvarne interese obje sile. Interesi Moskve: štednja, ograničenje ambicija, maksimalno korištenje vlastitih mogućnosti. Puko prebrojavanje raketa, politički fetiš davnih godina, gubi na značenju. Hegemonijalna sumo-borba kao dominantna konstanta u odnosima Moskve i Washingtona otišla je u povijest. Pitanje je sada kakav je karakter novog odnosa? Što karakterizira rusko-američke odnose ako ne strateška ravnoteža? Što povezuje bikontinentalnu Rusiju i s Europom i sa SAD? Gdje leži budućnost Rusije ako ne u ulozi velesile carističkog i sovjetskog tipa? Odgovora na ta pitanja zasada nema. Sigurno je samo da je Putin shvatio da je u kontekstu gospodarske slabosti Rusije promjena klime neizbježna. Putin zna da se Rusija mora ograditi od pretjeranih maštanja o svojoj ulozi. Zato je za manje od dvije godine više približio Rusiju Zapadu nego svi njegovi prethodnici u Kremlju zajedno, počevši od prvih sovjetskih vođa. Uočavajući dalekosežnu povijesnu važnost 11. rujna, Putin je pragmatično i bez ograda stao na stranu Zapada. Taj je korak bio koristan za Rusiju. Kao saveznik u 'ratu protiv terora', Putin je prihvatio nazočnost američkih postrojbi u središnjoj Aziji i Gruziji. Nadalje, ruski je predsjednik napravio ustupke i daleko izvan okvira partnerstva u protuterorističkoj borbi, prihvativši istupanje SAD iz ugovora o zabrani uspostave proturaketnih sustava. Doduše, u početku se šef Kremlja opirao ali se potom brzo oprostio od navodnog 'potpornja cjelokupne arhitekture razoružanja'. Kada je otpor uzaludan, ne isplati ga se hiniti. Raščišćavanje odnosa sa Sjedinjenim Državama jest nužno. Rat protiv terora nudi odgovarajući povod a zajednički neprijatelj obvezuje. Sada treba poboljšati gospodarsku suradnju, američka ulaganja moraju poteći a Washington se mora oprostiti od prevladanih sankcija. O Washingtonu će ovisiti hoće li preobrazba bilateralnih odnosa koju je Putin pokrenuo usprkos znatnom otporu u Rusiji biti trajna. Ne treba baš svaki rezultat Rusije plaćati gotovinom. Nova je orijentacija i te kako u interesu Moskve i ne zahtijeva dividendu. No, SAD mora jasno pokazati da želi uistinu integrirati Rusiju a ne je samo koristiti kao polugu za ostvarivanje vlastitih interesa. Obje strane imaju priliku dokazati da misle ozbiljno: Rusija u pitanju nove orijentacije prema Iraku ili Iranu; SAD u pitanju prijema Rusije u Svjetsku trgovinsku organizaciju, gdje će biti nužna potpora Washingtona. No, za Putina nije na kocki samo odnos prema Sjedinjenim Državama. Rusija se trudi oko Amerike ali se zapravo nastoji kandidirati za poziciju u Europi. Interesi Moskve u prvom su redu europski interesi. Želi li uspostaviti novi odnos prema Europi, Rusija mora proći daleko dublju preobrazbu: mora odgovarati europskom modelu. U tom modelu važnu ulogu igra prihvaćanje pravne države, bezuvjetno priznanje ljudskih prava, sasvim načelno odnos između građana i njegove države. No, čak ni to neće biti dovoljno: želi li Rusija postati europskom silom, više ili manje ravnopravnim i jednako utjecajnim sviračem u europskom koncertu, potrebno je novo shvaćanje politike i društva, u kojem nitko ne diktira niti se kome može diktirati: potrebna je država poput svih ostalih europskih država. Normalna država. Čini se da je ruski domoljub Putin u interesu nacije i usprkos svim unutarpolitičkim deficitima reformske politike spreman za veliki korak. Doduše, mnogi pripadnici političke elite nisu spremni napustiti šablone mišljenja iz doba sovjetske slave. Predsjednik se tek ograničeno može osloniti i na potporu stanovništva: u uvjetima niskih plaća i mirovina ljudi pokazuju tek slabašan interes za vanjsku politiku, ostajući istodobno prijemčivi za šovističke reflekse. Dakle, predsjednik Putin ostaje zasada prilično osamljen u svoj zaokretu prema Zapadu. I ne bi bio prvi moskovski reformator kojem bi se na međunarodnoj pozornici pljeskalo dok bi kod kuće vojnici već dezertirali. O tome valja voditi računa - ne samo u interesu Rusije već i u interesu Amerike i Europe", upozorava Thomas Avenarius.