LAT 15. V. PRERANO ZA PALESTINSKU DRŽAVU

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 15. V. 2002. Prerano za palestinsku državu "Odluka Središnjeg odbora Likuda u Izraelu u nedjelju da odbije koncept palestinske države nije iznenadio. Odluka odražava prevladavajuće raspoloženje izraelske desnice i sve veće prihvaćanje tog raspoloženja na ljevici da su Palestinci proigrali svoje pravo na državu. Zapravo, svojim načinom glasovanja, Likud se suprotstavlja osnovnom kanonu međunarodnih odnosa: automatskom pravu na samoodređenje. To čini s dobrim razlogom. Mnoge od arapskih zemalja koje su se za slobodu borile nakon Drugog svjetskog rata i tražile pravo na samoodređenje transformirale su se u zaklete neprijatelje napretka, vršeći brutalnu represiju nad svojim narodom, predstavljajući prijetnju za svoje susjede i za održavanje međunarodnog reda. Umjesto skupine zemalja koje su predane napretku svog naroda, zemlje kao što su Libija, Sirija, Sudan i Irak pretvorile su se u diktature koje nije briga za ljudska prava ili slobode pojedinaca. Ta bi se shema bez sumnje ponovila stvaranjem palestinske države. Nitko tko prati razvoj Palestinske vlasti u proteklih devet godina i PLO-a u proteklih 40 godina nije optimističan. Umjesto slobode, palestinski narod mogao bi očekivati samo još više represije; umjesto mira bili bi poticani na stalnu agresiju prema susjednim zemljama; umjesto napretka, bili bi svjedoci samo još više korupcije i nepotizma. Dok vršimo reviziju neuspjeha prošlog stoljeća, ne bismo li trebali izvršiti i reviziju standarda za državnost? Umjesto da postane automatsko pravo, državnost bi trebala biti utvrđena slijedećim ispitom: jesu li ljudi sposobni upravljati sami sobom gradeći čvrste institucije koje promiču slobodu, mir i napredak? Bi li stvaranje države značilo manje opasnosti za susjedne države? Koliko bi populaciji novostvorene države bilo bolje s vlastitom vladom? Ako buduća nacija ne ispunjava te osnovne standarde, državnost nije odgovor na problem. Postoji bolje rješenje. Nakon Prvog svjetskog rata, na Pariškoj mirovnoj konferenciji utvrđeno je kako stanovništvo određenih regija nije spremno, zbog internih neslaganja ili nepostojanja čelništva, na državnost. Tako je Palestina (uključujući i Transjordaniju) postala štićenik Britanskog imperija a Libanon Treće francuske republike. Mandati koje su te zemlje dobile uključivali su posebne upute koje su za cilj imale razvoj političke zrelosti tih regija. Iako ni Britanija ni Francuska nisu uvijek djelovale odgovorno kada je u pitanju bilo izvršavanje tih uputa, nekih obećavajućih rezultata je bilo. Opći napredak, razvoj institucija s predstavnicima stanovništva zemalja i institucije sekularnog prava ostavile su trajni pečat. Arapsko stanovništvo na Zapadnoj obali i u Gazi moglo bi imati koristi od sličnog mandatnog sistema. Pod nadzorom SAD-a, prema planu koji bi unaprijed bio ugovoren s Izraelom i Jordanom, palestinski gradovi i sela mogli bi biti razvijani uz institucije s palestinskim predstavništvom, dajući tako Palestincima pravo glasa u vlastitoj vladi, iako ne bi imali suverenitet. Mandat SAD-a olakšao bi razvoj obrazovnog sistema i gospodarstva koje bi bilo usredotočeno na mirnu koegzistenciju sa susjednim državama. Sigurnost bi bila u rukama Izraela, Jordana i SAD-a. Nametanje takvog mandata, međutim, zahtjeva jedan ključni preliminarni korak: palestinska teroristička infrastruktura mora biti iskorijenjena. Palestinska vlast, kakva jest, predstavlja najveću prijetnju miru u regiji i dobrobiti za palestinski narod. Kada budu oslobođeni od kontrole palestinske vlasti, među palestinskim narodom bi se pojavio trgovački sloj srednje klase i intelektualaca koji bi cijeniti održivost države zasnovane na principima demokracije i poštivanju ljudskih prava. Takav koncept ne bi odmah svi prihvatili, ali dok se Bushova vlada priprema napasti još jednu terorističku državu u istoj regiji, svakako je prikladno vrijeme da razmislimo o alternativama", piše Avi Davis, član Centra Freeman za strateška istraživanja.