NJ 11. V. FR: KRITIKA AMERIČKE PROTEKCIONISTIČKE POLITIKE

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 11. V. 2002. Gospodarska politika arogancije "Gospodarska politika američkog predsjednika Georgea W. Busha slijedi dva leitmotiva. Prvo, aktualni predsjednik ne želi poput svog oca pretrpjeti politički neuspjeh u uvjetima ekonomske recesije. Drugo, vojna sigurnost ima prednost pred ostalim temama. Natuknica proturaketne obrane u svemiru dokazuje da je to vrijedilo već prije 11. rujna 2001. g. U jesen će u SAD biti održani izbori za Kongres. Republikanci žele obraniti većinu u zastupničkom domu i ponovno je osvojiti u Senatu - i to u razdoblju obilježenom ekonomskim turbulencijama. U takvoj situaciji Bush ne sjedi prekriženih ruku. Čitava se njegova obitelj vrlo dobro sjeća kako je stariji Bush u sličnoj situaciji 1992. g. ukazao na samoljekovite snage tržišta - i potom izgubio u utrci s Billom Clintonom. Zato predsjednik 2002. g. dopušta velikodušne subvencije za poljoprivredu, izolira domaće tržište čelika, ustraje na poreznim olakšicama i drastično povećava proračunska sredstva za obranu. Takav pristup nosi obilježja politike a la John Maynard Keynes. Naime, taj je britanski ekonomist predložio da država u slučaju krize - usprkos bojaznima vezanima za proračun - ubrizga novac u nacionalnu privredu i time oživi potražnju. Nažalost, elementi sjevernoameričke gospodarske politike ne uklapaju se u privredno zadovoljavajući keynezijanski koncept. Porezna politika rasterećuje u prvom redu imućne građane čija potrošnja ne ovisi izravno o aktualnim primanjima. Siromašni koji odmah mogu upotrijebiti svaki dodatni dolar ne dobivaju time ništa. Izdvajanje pak velikih sredstava za obranu ne stvara vrijednosti koje dugoročno služe privrednoj ekspanziji kao što bi bio slučaj s infrastrukturnim i obrazovnim programima. Stručnjacima za makroekonomiju ne bi bilo teško koncipirati konstruktivniju konjunkturnu politku ali to nije cilj Bijele kuće. Odgovorni u Washingtonu - ne samo oni u predsjednikovu okružju - teže gotovo po svaku cijenu pridobiti glasove birača. Najnoviji primjer koji potvrđuje tu ocjenu jest poljoprivredna politka. Kongres je odlučio u sljedećih deset godina povećati subvencije za poljoprivredu za najmanje 70 posto - na 170 milijardi dolara - u Senatu već sada polaze od većih iznosa. Bush je najavio da će dati zeleno svjetlo toj odluci. Doduše, gledano iz privredne perspektive, takva politika ostaje dvojbena - i to iz više razloga. Zajamčene cijene, predviđene novim planom za poljoprivredu, stvaraju poticaj za pojačanu proizvodnju budući da će seljacima biti plaćeno sve što mogu proizvesti. No, takva politika neće pomoći ublažiti neosporno tešku sudbinu malih obiteljskih poduzeća već će koristiti u prvom redu velikim poduzećima nalik onim industrijskima, koji imaju glavnu riječ u odgovarajućim udrugama. Najmanje dvije trećine subvencija bit će isplaćeno desetini farmi s najvećom proizvodnjom. Gledano iz trgovinsko-političke perspektive, poljoprivredna reforma - kao i prethodno politika carina vezanih za čelik - funkcionira kao poražavajući signal budući da je suprotna duhu svih međunarodnih sporazuma o slobodnoj trgovini. Iz toga proizlazi da će golemo tržište SAD ostati izolirano te da će višak poljoprivrednih namirnica iz Amerike smanjiti njihove cijene na svjetskom tržištu i zaoštriti konkurenciju na štetu poljoprivrednika u siromašnijim zemljama. Istodobno se nova poljoprivredna politika odlično uklapa u vojno- strateške ciljeve Bushove vlade. To je ionako očito u kontekstu golemoga porasta proračunskih sredstava za obranu kao i u kontekstu politike vezane za čelik. Tko naoružava vojne postrojbe, nastojat će nabaviti glavne sirovine u domovini. Također vrijedi da vojskovođe rađe gomilaju zalihe živežnih namirnica nego da jednostavno prepuste prehranu slobodnoj igri na svjetskom tržištu. Pri tome cilj nije samo opskrba vlastite nacije: gledano iz strateške perspektive, izuzetno je povoljno kada druge zemlje ovise o pošiljkama hrane koje sami kontrolirate. Sovjetski Savez postao je velekupcem američke pšenice davno prije sloma. Pacifistički nastrojeni Bushovi kritičari mogli bi iz te politike iščitati veliku urotu - po kojoj Bijela kuća svim sredstvima priprema vojne kampanje. No, takva bi ocjena bila pretjerana. Naime, parlamentarci su formulirali opisanu poljoprivrednu reformu - kontraproduktivnu u sferi trgovinske politike - na temelju predizborno-taktičke a ne geostrateške računice. Američki građani ne žude za ratom - vijetnamska trauma ostaje duboka i nakon relativno brzih uspjeha u ratu u Zaljevu i u Afganistanu. Inicijativa za veće subvencije za poljoprivredu ne potječe ni iz vlade već iz Kongresa. Činjenica je da Bush podupiranjem takve politike zapravo zanemaruje želje u vlastitom kabinetu. Resor trgovine i resor poljoprivrede očitovali su se protiv dodatnih subvencija. No, opisana politika očito se uklapa u koncept ministarstva vanjskih poslova i ministarstva obrane budući da bi pod njihovim pritiskom predsjednik vjerojatno iskoristio svoje pravo na veto. Tko definira sigurnost isključivo vojnim kategorijama, ne vidi gdje zapravo leži opasnost u protekcionizmu: naime, nosilac takve politike arogantno demonstrira moć umjesto da pridonese privredno poštenom mirovnom poretku", upozorava na kraju komentara Hans Dembowski.