NJ 10.IV.-DIE WELT-PARTIZANI I TERORISTI PROTIV METROPOLA I CIVILIZACIJE?

NJEMAČKA DIE WELT 10. IV. 2002. Oprost i zaborav "Novo doba bez mira je počelo. Kratko je trajala iluzija da bi moglo biti drukčije. Stara umjetnost sklapanja mira gotovo je već izgubljena u XX. stoljeću. Na kraju epohe hladni rat ipak nije završio praskom nego uzdahom. Otad je, neočekivano, nastalo nešto poput mira. To nije došlo samo zbog uviđanja kremaljskih vladara da je njihova stvar izgubljena unutra i u ratovima na periferiji, nego i zbog nuklearne razboritosti. Kako je kasnije rekao Eduard Ševarnadze, jedan od arhitekata 'dva više četiri': '1990. nije se radilo o njemačkom jedinstvu ili njemačkoj diobi, radilo se o svjetskomu ratu da ili ne, o atomskom ratu.' Nuklearno oružje koje je u hladnom ratu bilo sredstvo političkog stvaranja strukture, na čijem je kraju nova umjetnost sklapanja mira još bila izričito tražena, čak formalno iznuđena. To se događalo među simetričnim protivnicima koji su u blijedom sjaju nuklearne vatre tijekom desetljeća naučili uzajamno se štovati kao pregovarački partneri i shvaćati strategijske odluke onih drugih. 'Mir nemoguć, rat nevjerojatan', tako je stanje hladnoga rata sažeo Raymond Aron malo prije svoje smrti 1983. Sva ta prevladavajuća simetrija sa svojom neumoljivom disciplinom suzdržavanja pripada prošloj epohi. Jer ratovi novog poslijeratnog doba druge su vrste. Nuklearno je uglavnom izgubilo svoju snagu stvaranja strukture a time je nestala i neumoljiva disciplina sprječavanja rata koja je postojala među svjetskim silama. Od 11. rujna znamo: partizan ustaje protiv prevlasti metropola a terorist u asimetričnoj borbi istodobno koristi i krši sva pravila civilizacije. Novi ratovi nemaju ni početak ni kraj, nemaju pravdu ni granice. Zastrašivanje je otupjelo a obrana puca u prazno. Ppropovjed da treba doći do uzroka, gradi se da ih ne samo zna nego da i pomaže: ništa drugo doli umirivanja u opasnom položaju. Nuklearne sile slute opasnost da bi mogle biti uvučene u ratove novoga tipa i između Washingtona, Moskve i Pekinga nalaze neočekivano zajedništvo. Ako se stara umjetnost sklapanja mira ne pronađe iznova, razvitak oružja i vjerski ratovi, ali i ranjivost i povezanost suvremenoga svijeta pobrinut će se da XXI. stoljeće koje je od globalizacije i informatičke tehnologije očekivalo raj, postane pakao. Ravnoteža ili imperij: to je najbolje što je politika u svim stoljećima znala pronaći kao sustav sprječavanja rata. Europa poslije 1945. bila je povijesno poseban slučaj gdje je državnička vještina Adenauera i Schumanna u Pax Americana i u unutarnjim ravnotežama pronašla jedan način mira i učvrstila da kroz integraciju i s još više integracije u interesima i u duševnom životu naroda. To je dragocjeno blago koje treba očuvati po svaku cijenu. Stanje iscrpljenosti koje su ostavili svjetski ratovi, oduzelo je Europljanima i fizičku snagu i duševnu energiju da bi rezultate velikog europskog građanskog rata revidirali drukčije nego na miran način. General de Gaulle je 1944. u londonskom progonstvu kao šef Slobodne Francuske tada govorio o 'la guerre de trente ans de notre siecle', 'tridesetgodišnjem ratu našega stoljeća' - i mislio na epohu svjetskih ratova. To nije bilo mišljeno tek beznadno. Povjesničar - general znao je da poslije ubijanja i batina, što je u srednjoj Europi stajalo života dvojice od troje ljudi, postojao Westfalski mir koji je ustrojio njemačku ravnotežu unutar europske ravnoteže. Ali važnije od promjenjivih struktura ravnoteže i najprije francuske, zatim britanske hegemonije, bilo je nešto drugo: stara mirovna formula kojom su anno 1648. zaraćene strane uzajamno zajamčile 'oblivio perpetua et amnestia': 'trajan oprost i zaborav'. Nije to bio samo onaj ciničan razum koji upozorava da iza svake krivnje u pravilu stoji protukrivnja. Bila je to i kršćanska svijest o grijehu koja je u poniznosti opominjala da se konačna pravda pronalazi samo u Bogu. Mir može postojati samo tamo gdje postoji uzajamni oprost i zaborav. To je starim kneževskim državama kojima je javno nagovaranje bilo manje potrebno, lakše nego suvremenim demokracijama. To je teško diktaturama čiji vođe vode zvijer bijesa naroda i jašu da ih te zvijeri ne bi prožderale. No suvremene vjerske borbe od World Trade Centra do Ramale - Huntingtonov 'sukob civilizacija' - najmanje dopuštaju razuman kompromis i mudar svjetski relativizam oprosta i zaborava. Jer partizan koji zna da ga je unovačio Bog, ne može s vragom, koji je onaj drugi, sklopiti posao - pa makar to bio mir", piše Michael Stuermer.