IHT 16. II. NA POMOLU JE RASTAVA BRAKA?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 16. II. 2002. Transatlantski jaz sve je dublji "Možda je to zbog činjenice da je ovo u mnogim europskim zemljama izborna godina pa su političari skloniji davanju bombastičnih izjava. Ili je to možda zato što Amerika - koja je istodobno i pobjednik i ranjiva nakon svog afganistanskog uspjeha - ima ratobornu retoriku dok ulazi u slijedeću fazu svog rata protiv terorizma. No kakvi god bili razlozi, jaz između SAD-a i njegovih europskih 'saveznika' postaje ozbiljan. U utorak se moglo čuti kako NATO savez puca po šavovima dok je njemački ministar vanjskih poslova, Joschka Fischer, osuđivao antiterorističku politiku Bushove vlade i upozorio kako Europljani neće pristati na to da se s njima postupa kao sa 'državama- satelitima'. Prepirke su se nastavile u četvrtak kada je državni tajnik Colin Powell citiran u 'Financial Times'-u. Rekao je, naime, da je francuskom ministru vanjskih poslova, Hubertu Vedrineu, 'pao mrak na oči' dok je kritizirao vanjsku politiku SAD-a kao 'previše pojednostavljenu'. Za predsjednika Georgea W. Busha put preko Atlantika, do Azije, mora da je olakšanje - što dalje od tih nesnosnih Europljana. Barem Peking podržava njegovu atiterorističku politiku. Postoji iskušenje da se nedavni euro-američki sukob smatra jednostavnim neslaganjem oko Bushovog govora o stanju u naciji i njegove formulacije o 'osovini zla'. Ili da se vjeruje kako se radi o (...) 'neuspjeloj komunikaciji'. No bojim se da se radi o nečem mnogo gorem. Ono što stoji između udaljavanja SAD-a i Europe nije tek nepostojanje dijaloga nego sve veća različitost interesa i sposobnosti njhovih ostvarivanja. Ako se ova neravnoteža ne ublaži brzo, obje će strane ubrzo otkriti kako se nalaze na veoma nestabilnom tlu. Neravnoteža počinje s vojnom silom. SAD je u odnosu na Europu sve snažniji. Sve nalikuje braku koji prestaje biti skladan - jedan se partner osjeća zapostavljenim dok je drugi sve uspješniji. Nova generacija američke vojne tehnologije koja se može vidjeti u Afganistanu znatno je naprednija od onoga čime Europa raspolaže danas - ili u što je voljna uložiti u budućnosti. Iz ove strateške neravnoteže izvire sve drugo: Amerika ne treba Europu da joj pomogne voditi rat u Afganistanu a Europa ionako ne bi mogla mnogo pomoći, čak i da hoće. Europski stratezi za obranu svoje ograničene resurse usredotočili su na izgradnju vlastite skromne napadačke sile, koja će postojati odvojeno od NATO-a. Vojno, ti saveznici možda jedni drugima više nisu potrebni. Ovaj sve veći razdor bio je neizgovorena tema ovomjesečnog skupa stručnjaka za obranu u Meuenchenu. Glavni tajnik NATO-a, lord Robertson, to je kazao na glas kada je upozorio da bi Europa uskoro mogla postati 'vojni patuljak.' No nema znakova koji bi upućivali na to da su Europljani voljni platiti za neophodni hormon rasta. Činjenica je da nepostojani Europljani više nisu čak ni ključni diplomatski saveznici Amerike. Od 11. rujna, tu ulogu ima ruski predsjednik, Vladimir Putin. Kako, dakle, spasiti sve ustajaliji euro - američki brak prije nego što iti jedan od partnera učini nešto zaista glupo? Jedna od stvari koje bi mogle pomoći bilo bi to da svaka strana pokuša razumjeti što stoji iza tjeskobe one druge. Europljani ne razumiju u kojoj mjeri se Amerika promijenila nakon 11. rujna. Primjer koji koristim da bih objasnio ovu preobrazbu mojim europskim prijateljima jest susjedstvo mojih roditelja u Washingtonu. Prije 11. rujna, u ovom udobnom predgrađu teško biste pronašli američku zastavu. Danas, zastave vijore nad gotovo svakom kućom. (...) Amerikanci osjećaju da su u ratu. Osjećaju se ranjivo. Žele uništiti neprijatelja prije nego što on uništi njih. Europljani mogu misliti da je takav način razmišljanja previše pojednostavljen, no on ne može nestati tek tako. Sada druga strana novčića: Amerikanci ne razumiju da se Europljani protiv terorizma bore desetljećima. Britanci se bore s bombama IRA-e u središtu Londona; Francuzi žive s bombama u podzemnoj željeznici i ubojicama na ulicama; Španjolci su i dalje suočeni s redovnim podmetanjima bombi iza kojih stoje baskijski teroristi. Europljanima nisu potrebne lekcije o borbi protiv terorizma (...). Amerikancima također nije jasno u kojoj se mjeri Europljani osjećaju ranjivo zbog vlastitog sve brojnijeg muslimanskog stanovništva. Lako je Americi, preko bare, govoriti o bombardiranju Iraka i Irana. No Europljani brinu jer bi oni mogli snositi posljedice. Paradoksalno, borba protiv terorizma jedno je od malobrojnih pitanja koje bi moglo ujediniti saveznike. Izazov koji je sada pred nama jest identificirati i uništiti mreže agenata- spavača Al Qaide u Europi i u SAD- u. Europljani neće morati ulagati milijarde u novu obranu. Sve što je potrebno jest suradnja Amerike i Europe na dojavnim operacijama i policijskim zadatcima. To je svakako jeftinije rješenje od razvoda", piše David Ignatius za "The Washington Post" a prenosi list.