NJ 28.I.-DIE WELT-ZAROBLJENICI

NJEMAČKA DIE WELT 28. I. 2002. Al Kaida i Ženevska konvencija "Oko 150 zarobljenih Afganistanaca i dalje živi u svojem na brzinu izgrađenom pomoćnom zatvoru koji se sastoji iz pojedinačnih ćelija poput kaveza, u američkom marinskom uporištu Guantanamu na Kubi. Proći će još neko vrijeme dok ne bude moguć stalan smještaj. Daljnji zarobljenici iz središnje Azije za sada se ne očekuju. Zbog smještaja tih uhićenika i navodno nezakonitog postupka s njima od strane američkih čuvara, bilo je puno međunarodnog uzbuđenja. Da je informacijski posao američkih vlasti od početka bio vrlo brižan, to se moglo izbjeći. Jer kako se kasnije ispostavilo, ništa se nezakonitoga nije dogodilo. Glavni otponac često histerične reakcije - povremeno i u Sjedinjenim Državama - bila je tisuću puta umnožena slika koju je pustio Pentagon. Ona pokazuje klečeće zarobljenike u narančastim kombinezonima sa lisicama, zaštitama na ušima, tamnim zaštitnim naočalama i rukavicama bez prstiju. Neki su imali i bijelu zaštitu na ustima. Tako, dakle okovani i bez mogućnosti da nešto čuju i vide, bez da su jeli ili pili, zarobljenici su morali podnijeti i let na Kubu, pisalo je u nekim pojašnjenjima slike. U međuvremenu se ponešto razjasnilo. Klečanje je naloženo, jamči američki ministar obrane Donald Rumsfeld osobno, da bi im se lakše i bezopasnije moglo skinuti okove prije nego što su zarobljenici smješteni u svoje pojedinačne ćelije. Tijekom leta su zarobljenici, koje svi drže iznimno opasnima, bili dakako okovani, ali mogli su gledati, slušati, jesti i piti. Pri tomu se pazilo na muslimanske prehrambene zakone. Slično vrijedi i za tri gotovo uvijek bezmesna obroka u Guantanamu. Svaki je zarobljenik uskoro po dolasku dobio jedan primjerak Kurana, dva kombinezona, vojnu vreću za spavanje, jednu deku i dva ručnika, jedan od njih za molitvu. (Cinično gledano, o tomu se može reći: bivšim talibanskim i Al Kaidinim ratnicima tamo je daleko bolje nego drugim zarobljenicima koji vegetiraju u prepunim tamnicama u Kabulu. Imaju bolju skrb čak i od normalnih građana u njihovoj domovini.) Razumljivo je da je poslije pojave fotografija kako se čini poniženih afganistanskih zarobljenika došlo do javne uzrujanosti. Sve drugo bilo bi kobno. Ipak su neki kritičari navodno neljudski postupak Amerikanaca prema njihovim 'bespomoćnim' zarobljenicima iskoristili kao dobar izgovor da bi opet ispuhali svoje protuameričke resentimane. Odgovorni komentatori - a oni su bili u većini - reagirali su, naravno, drukčije. To vrijedi i za ovaj list. Tu se razmišljalo o državnopravnosti koja iz razloga navodnih sigurnosnih potreba nikada nije smjela doći u pitanje. Na to su, rečeno je, i Amerikanci tako gledali. Oni koji su ovih dana čitali američke novine, našli su potvrdu za to. Ono što je u dosadašnjim raspravama ipak gotovo palo pod stol, pitanje je jesu li dosadašnji sporazumi koji određuju postupak sa zarobljenicima u ratu još primjereni vremenu. Borbe u Afganistanu nisu se vodile protiv zemlje. Bile su prve etape u vjerojatno nikada ostvarivom pokušaju istrebljivanja međunarodnog terora. Ratovalo se protiv terorista, njihovih pozadinaca, njihovih pomagača - a pri tomu glavni lik još nije ni uhvaćen. U američkoj vladi raspravlja se o statusu zarobljenih talibana i pripadnika Al Kaide. Većina koja se u američkoj vlasti bavi temom zarobljenih odbija držati ih ratnim zarobljenicima i s njima tako postupati. I kao 'nezakonitim borcima' pripadaju im dakako temeljna prava. To nitko ne osporava. No kad bi bili ratni zarobljenici, prema Ženevskim konvencijama ne bi trebali reći drugo osim svojega imena, ranga i vojnoga broja. Ali Amerikanci vjeruju da će od tih zarobljenika dobiti informacije o mogućim terorističkim djelima. Možda čak i o skrovištu Osame bin Ladena. Teroristi se kreću s druge strane granice svih zakona. Je li stoga ispravno i na njih primijeniti Ženevske konvencije zamišljene za časne vojnike? Ne bi li trebalo žurno promisliti kako više od pola stoljeća stare odredbe prilagoditi današnjim okolnostima? Poslije Prvog svjetskog rata dodano je pomorsko ratovanje, 1949. zaštita civilnog stanovništva, jer ranije nisu postojale Ženevske odredbe koje bi se mogle primijeniti na koncentracijske logore. Prije 50 godina o terorizmu nije bilo govora. No sada je vrijeme za rješavanje problema. Amerikancima ovih dana zacijelo nije u prvom redu stalo do novog tumačenja Ženevskih odredaba, iako bi to ponešto olakšalo. Prvenstvo ima borba protiv terorizma. Prijatelji i protivnici Amerike mogu se pouzdati: ta Amerika neće izdati temeljna prava koja su tamo prvi put u povijesti usvojena u ustav. Državnopravnost u SAD-u sigurna je kao nigdje drugdje u svijetu", drži komentator lista Ernst Cramer.