ZAGREB, 10. kolovoza (Hina) - Kada bi se Hrvate upitalo da iznesu tri asocijacije vezane uz Libiju, zasigurno bi ih se najveći broj sjetio Gadafija pa zatim pustinje i nafte, poneko bi vjerojatno pomislio i na hrvatske građevinarce iz
vremena libijsko-jugoslavenske nesvrstane suradnje, ali bih ih malen broj zamislio Libiju kao mediteransku zemlju, bogatnu antičkim spomenicima, s iznimno gostoljubivim stanovnicma. Naravno, svi navedeni odgovori su potpuno točni.
ZAGREB, 10. kolovoza (Hina) - Kada bi se Hrvate upitalo da iznesu
tri asocijacije vezane uz Libiju, zasigurno bi ih se najveći broj
sjetio Gadafija pa zatim pustinje i nafte, poneko bi vjerojatno
pomislio i na hrvatske građevinarce iz vremena libijsko-
jugoslavenske nesvrstane suradnje, ali bih ih malen broj zamislio
Libiju kao mediteransku zemlju, bogatnu antičkim spomenicima, s
iznimno gostoljubivim stanovnicma. Naravno, svi navedeni odgovori
su potpuno točni. #L#
Prva naselja na području današnje Libije osnivali su Feničani i
Kartažani u 9. stoljeću prije Krista, da bi poslije tim dijelovima
vladali Grci i Rimljani. Bizantska se vlast održavala do 7.
stoljeća i arapskog osvajanja. U 16. stoljeću sve tri libijske
povijesne pokrajine (Tripolitanija, Fezan i Cirenaika) potpale su
pod vlast Osmanskog carstva. Godine 1911. današnja Libija postaje
talijanska kolonija. Zemlja je u Drugom svjetskom ratu poprište
nekoliko legendarnih bitaka (Tobruk) a nakon savezničke pobjede
upravljanje preuzimaju Britanci. Nezavisnost Libije zajamčena je
rezolucijom UN-a iz 1949. godine, a dvije godine kasnije postaje
monarhija na čelu s kraljem Idrizom, predvodnikom arapskog plemena
koje je pružalo najveći otpor talijanskoj kolonizaciji. Idriz se na
vlasti zadržao do 1. rujna 1969. i vojnog udara što ga je predvodio
tada 27-godišnji pukovnik Moamer Gadafi.
Gadafi uvodi socijalističko uređenje u državu i svoj princip
izravne demokracije. Lokalna izabrana i postavljena tijela
(narodni odbori) biraju zastupnike u parlamentu (Opći narodni
kongres), a ovaj izabire vladu (Općenarodni komitet). Svi
političari pripadnici su jedine stranke u zemlji - Arapske
socijalističke unije. Iako nema nikakvu službenu državničku
funkciju, zemljom upravlja "vođa revolucije" Moamer Gadafi.
Svoju ideju o političkim, ekonomskim, socijalnim i filozofskim
segmentima društva Gadafi je objavio u svojoj Zelenoj knjizi. U
njoj ističe načela Treće univerzalne teorije, radikalne
alternative komunizmu i kapitalizmu. Glavna ideja knjige je
povratak prirodnom životu i prirodnim oblicima socijalizma i već
spomenute izravne demokracije. Libija postaje države mase
(džamahirija) a sva vlast i bogatstvo nominalno su u rukama naroda.
Veliki dio prihoda od nafte (nakon nacionaliziranja stranih
kompanija) usmjeren je na izgradnju prometnica, škola, kuća,
bolnica i razvoj poljoprivrede.
U prvim desetljećima svoje vlasti Gadafi u interesu arapskog
nacionalizma navodno otvoreno podupire neke terorističke
organizacije i palestinske ekstremističke skupine. Zbog sumnji u
upletenost u nekoliko terorističkih napada, Amerikanci su 1986.
izvršili zračni napad na Tripoli i Bengazi. Gadafi je preživio
napad, ali je u njemu stradala njegova kćerka. Iste godine tadašnji
predsjednik Ronald Reagan nametnuo je Libiji američke trgovačke
sankcije koje su na snazi i danas.
Sankcije protiv Libije uveo je 1993. i UN kada je postalo jasno da
Libija međunarodnoj pravdi neće izuručiti dvojicu svojih
državljana osumnjčenih za obaranje zrakoplova Pan Ama iznad
škotskog Lockerbija. U napadu izvedenom 1988. godine poginulo je
270 ljudi. Prije četiri godine libijske su vlasti svoje državljane
izručile u Den Haag što je odmah rezultiralo suspenzijom sankcija
UN-a.
Iako se Gadafi odrekao terorizma, Amerikanci su i dalje sumnjičavi
i Libiju će ukloniti sa svoga popisa terorističkih zemalja kada se
obiteljima žrtava napada iznad Lockerbija isplati odšteta.
Libija danas ima pet milijuna stanovnika (najmanje od svih zemalja
mediteranske Afrike) od kojih tri četvrtine živi u uskom priobalnom
pojasu. Takav je raspored sasvim razumljiv kada se zna da je devet
desetina libijskog teritorija (tri puta većeg od Francuske)
pustinja ili polupustinja.
Libija je bogata zemlja s visokim životnim standardom koji se
povećao nakon suspenzije sankcija UN-a i otvaranja prema svijetu.
Nafta je glavni izvor prihoda i predstavlja više od polovine
nacionalnog bruto proizvoda.
Kada je Egipat 1977. godine sredio svoje odnose s Izraelom, Gadafi
je taj potez smatrao izdajom arapskih interesa i zastavu s
tradicionalnim panarapskim bojama (crveno-bijelo-crno) zamijenio
jednobojnom zelenom zastavom. Libija je i danas jedina zemlja u
svijetu s jednobojnim barjakom. Zelena je izabrana kao podsjetnik
na ranije Gadafijevo obećanje da će Libija zelenom revolucijom
postati zemlja koja će proizvoditi dovoljno hrane sama za sebe, ali
i zato što je zelena boja simbol islama.
(Hina) dj sv
(Hina) dj sv