DW 5. II. EUROPSKA VANJSKA POLITIKA U KRIZI

DEUTSCHE WELLE -DW 5. II. 2003. Europska vanjska politika u krizi - njemačka krivica? Prilog Alexandera Kudascheffa. Već danima, tjednima je jasno da se Europa politički lomi po pitanju Iraka. Stati na stranu Washingtona kako zahtjeva osam šefova vlada ili i dalje odbijati vojnu akciju protiv Bagdada što traže Nijemci i Britanci? Iz Bruxellesa se mogu čuti sve glasniji prijedlozi za održavanje izvanrednog sastanka na vrhu Europske unije kako bi se došlo do jedinstvenog i složnog odgovora na ovo pitanje. Europska vanjska politika je u dubokoj krizi. O zajednici se ne može govoriti, možda prije o jazu. Razlog je posvađanost Europljana koji se ne mogu dogovoriti kako se ponašati u sporu oko Iraka. Treba li se stati na stranu SAD-a, kako što je to učinilo osam europskih zemalja prošlotjednim očitovanjem? Podržati i sudjelovati zajednički u ratu protiv iračkog despota? Ili se i ubuduće kritički odnositi prema američkoj politici, jednoznačno reći ne ratu, kao što to rade Njemačka i, diplomatski okretnije, ali zapravo podjednako odlučno susjedna Francuska? Jaz je dubok i teško ga je pokrpati, osobito ne nekakvim kompromisima. Malo nade u uspjeh budi najava europskog susreta na vrhu, čak i ako do njega dođe. Razlike u mišljenjima njime se neće ukloniti. Na prvi mah se može učiniti da je odlučujući odgovor na pitanje - rat, da ili ne? U sjeni tog pitanja se nazire temeljna razlika kako se prema diktatoru i tiranu tipa Sadam Husein treba ponašati: treba li, čak i ako će naslućuje da posjeduje oružje za masovno uništenje sve baciti na kartu diplomacije i u svakom slučaju isključiti mogućnost preventivnog rata? Ili se možda treba odlučno i zajednički djelovati - ako je ikako moguće zajedno s Washingtonom? Odgovori na to pitanje uvjetovani su različitim povijesnim iskustvima vodećih Europljana iz Njemačke, Velike Britanije i Francuske. Različiti su i njihovi odnosi prema SAD-a. Između njihovih stajališta ostali Europljani plivaju malo na jednu, pa zatim malo na drugu stranu. Za istočne i srednje Europljane, primjerice baltičke narode, Čehe, Poljake ili Mađare sloboda takvog kretanja je neprocjenjivo važna, osobito sjetimo li se desetljeća sovjetskog ugnjetavanja. Ti narodi su uvjereni kako samo Amerikanci mogu odigrati ulogu branitelja slobode, što ih je i navelo da ovaj put zaplivaju uz London i Madrid. Njemačka je za razliku od Francuske koja je oduvijek sve opcije držala otvorenima, u nešto neugodnijem položaju. Nitko ne pretpostavlja da bi Pariz, kad prigusti, u Vijeću sigurnosti mogao iskoristiti pravo veta i reći ne ratu. Njemačka crveno-zelena vlada neće dati svoj glas ratu i tako će u Vijeću stati možda na stranu Sirije, što dovoljno jasno zrcali trenutačnu izolaciju Berlina. Savezna vlada se zaletjela i ne pomišlja na promjenu politike. Pravi razlog duboke podjele unutar Europske unije nije prošlotjedno otvoreno pismo osmorice već svojeglavo i kruto ponašanje Berlina. Njemačka se izolira, a vrijeme za mogući kompromisa u Iraku je isteklo. Stav službenog Berlina dobiva gorak okus sjetimo li se činjenice da je njemačka razborita vanjska politika desetljećima bila mjerilo jedne samostalne europske politike osobito u odnosu prema Washingtonu. Tvrdoglavo ne oštetilo je ugledu te politike i drastično smanjilo politički utjecaj Njemačke u svijetu. (DW)