IT-US-GB-IQ-integracije, savezi, krize-Politika it 30. I. 2003. la repubblica- razdor u eu-u ITALIJALA REPUBBLICA30. I. 2003.Proamerička osovina koja razbija EU"Atlantistička Europa, koja NATO pretpostavlja EU-u, a iza zastave Union
Jacka okuplja proameričku desnicu po ideologiji i iz računa, duž osovine Rim-Madrid-Lisabon, i bivše komuniste upravo primljene u bruxelleski skup, jučer je izašla na otvoreno protiv one koje je američki tajnik za obranu Rumsfeld prezrivo nazvao 'starom Europom', koju vode Francuska i Njemačka. Učinila je to dokumentom iz više ruku i jednom izjavom, kojom se potvrđuje kraj iluzije što se ukazala tek prije nekoliko dana sastavljanjem jednog dokumenta ministara vanjskih poslova o Iraku: iluzije da bi Europa mogla govoriti samo jednim glasom u pitanju vanjske politike i sigurnosti.To je dokument kojega je potpisalo sedam predsjednika vlada, čiji se politički značaj sažima u jednoj središnjoj rečenici: 'Danas je, više nego ikad, transatlantska veza jamstvo naše slobode'. Drugim riječima: tko je protiv Sjedinjenih Država taj je protiv Zapada, tko je protiv Zapada, taj je protiv Europe. I zapravo, ministar obrane Martino, već istaknuti predstavnik euroskepticizma kada je
ITALIJA
LA REPUBBLICA
30. I. 2003.
Proamerička osovina koja razbija EU
"Atlantistička Europa, koja NATO pretpostavlja EU-u, a iza zastave
Union Jacka okuplja proameričku desnicu po ideologiji i iz računa,
duž osovine Rim-Madrid-Lisabon, i bivše komuniste upravo primljene
u bruxelleski skup, jučer je izašla na otvoreno protiv one koje je
američki tajnik za obranu Rumsfeld prezrivo nazvao 'starom
Europom', koju vode Francuska i Njemačka. Učinila je to dokumentom
iz više ruku i jednom izjavom, kojom se potvrđuje kraj iluzije što
se ukazala tek prije nekoliko dana sastavljanjem jednog dokumenta
ministara vanjskih poslova o Iraku: iluzije da bi Europa mogla
govoriti samo jednim glasom u pitanju vanjske politike i
sigurnosti.
To je dokument kojega je potpisalo sedam predsjednika vlada, čiji
se politički značaj sažima u jednoj središnjoj rečenici: 'Danas je,
više nego ikad, transatlantska veza jamstvo naše slobode'. Drugim
riječima: tko je protiv Sjedinjenih Država taj je protiv Zapada,
tko je protiv Zapada, taj je protiv Europe. I zapravo, ministar
obrane Martino, već istaknuti predstavnik euroskepticizma kada je
bio u ministarstvu vanjskih poslova u prvoj Berlusconijevoj vladi,
protumačio je dokument izjavom koja u potpunosti naglašava
podijeljenost : antieuropljani nismo mi Talijani, to su Francuzi i
Nijemci 'jer su mislili da bi njihovo stajalište trebali dijeliti i
drugi'.
Od sedam premijera potpisnika dokumenta, petorica vode zemlje koje
su već članice EU-a: Italiju, jedine od utemeljitelja EEZ-a (i neki
će se utemeljitelji okrenuti u grobu), Veliku Britaniju,
Španjolsku, Portugal, i Dansku. A dvoje pripadaju novim članicama,
primljenim tek prije dva mjeseca prema ideji, neupitnoj, da Europa
ne može izvan svojih zidova držati zemlje kojima treba članstvo
kako bi učvrstile svoje demokracije i tržišta, nakon što su
desetljećima trpjele komunistički jaram diktature i 'command
economyja', centraliziranog i hiperbirokratiziranog državnog
gospodarstva.
Žalosno je kazati, širenje riskira umjesto toga, u prvom iskušenju
međunarodnog izvanrednog stanja, lišiti EU kičme i poslužiti kao
trojanski konj za Sjedinjene Države u njihovoj očito iskazanoj
namjeri da ga podijele kako bi ga oslabile i tako spriječile da bude
alternativni pol na međunarodnoj pozornici i, neposrednije, u
raspravi o Iraku u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Stare komunističke zemlje, sada novi Europljani, nakon što su
godinama trpjele veze sovjetskog bloka, na vrhu svojih briga imaju
traganje za identitetom i čuvanje nacionalne neovisnosti. One vide
u Sjedinjenim Državama, prije nego u europskim susjedima u samom
EU-u, glavno jamstvo njihovih mladih demokracija, uporišnu točku
za sigurnu i bogatu budućnost. Postoji nešto duboko psihološki u
tom njihovom ponašanju: stari neprijatelj nametnut od Moskve,
Amerika, je reakcijom postao po vlastitom izboru novi prijatelj. Za
njih je, kazao je oštro, jedan stari europski diplomat , 'Atlantik
kao Odra. U nedavnom interviewu, poljski predsjednik Kwasniewski
govoreći o ratu u Iraku je iskreno priznao: 'Ono što je Bushova
vizija - i moja je vizija'.
No to odstupanje novopridošlih od idealističke vizije i
europeističke političke prakse ne bi bilo moguće bez primjera i
poticaja osovine Rim-Madrid, koja se okupila oko Londona, oduvijek
mamca povlaštenog odnosa s Amerikom, što su Francuzi i Nijemci
pokušali neuspješno onemogućiti upravo zato što je Blair našao još
revnije epigone od njega u Berlusconiju i Aznaru. Europeistička
izobrazba novih članica EU-a trebala bi dugo, i poglavito, mirno
razdoblje. Iračko izvanredno stanje je promiješalo karte, namećući
obrnute izbore strana upravo kroz raskol kojega su
instrumentalizirali euroskeptici uslijed egocentrizma, želje da
se bude važan i poglavito suprotstavi snazi ponovno rođene
francusko-njemačke osovine.
David Sanger, specijalist za Bijelu kuću iz 'New York Timesa',
napisao je da je Bushova administracija ponovno iscrtala zemljovid
saveza u Europi: na vrhu popisa najvjernijih je, naravno, Blair, na
drugom mjestu Poljak Kwasniewski, na trećem Aznar, 'europski
čelnik s kojim Bush najčešće razgovara, na četvrtom Berlusconi, a
na petom Putin. A komercijalniji tisak već je načinio svoju podjelu
između 'kukavičkih' i 'hrabrih' Europljana. U prošli petak na
naslovnici tabloida 'New York Post', stajala je slika Chiraca i
Schroedera s naslovom: 'Osovina lasica: Njemačka i Francuska bježe
iz Iraka'. Drugi, međutim, trče u Washington", piše Paolo
Garimberti.