"Srbi ili Hrvati, veliki dio začetnika posljednjeg balkanskog rata ljudi su dinarskog prostora, poput Miloševića, Arkana, Karadžića i suradnika predsjednika Tuđmana", piše Rumiz. Jadranskim morem teče krv vjerskih ratova, etničkih čišćenja, bitaka i progona, no ono je sve progutalo i ostalo mostom među narodima, nastavlja Rumiz i dodaje kako se upravo na moru pokazuje "balkansko bezumlje" jer "more pripada svima, a na njemu ne možeš stvarati etničke kantone jer ribama ne treba putovnica".
Rumiz u reportaži piše i kako je po uplovljavanju u Zadar pošao obići gradska vrata na kojima je restaurirana skulptura venecijanskog lava koju su partizani uklonili 1945. godine. "Restauriran je devedesetih godina i to je za Zadrane bila hrabra odluka. Tada je Venecija značila Italiju, a u glavama hrvatskih nacionalista Talijani su bili pomagači srpskih agresora i htjeli su ponovno uzeti Dalmaciju. No u Zadru imaju dugo pamćenje. Znaju da su godine Venecije bile velike godine. Luka, koju Turci nisu nikada zauzeli, bila je ključna logistička baza za Veneciju. Tako važna da su Zadrani jedini u Dalmaciji imali venecijansko državljanstvo. Doba barbarstava došlo je kasnije. Došlo je s Mussolinijevim bataljunima koji su pjevali 'oganj na barbare i hrvatsko jato', palili polja i masakrirali civile. Potom je došlo pogubno savezničko bombardiranje u studenom 1943. godine. I okrutne slavenske osvete (opet su se Morlaci spustili s planina), s masovnim bijegom Talijana", piše Rumiz.