Premda je pristaša snažne Europe, posebice na polju obrane, Barroso je uime transatlantske solidarnosti pružio odlučnu potporu SAD-u u iračkom sukobu. Tako je bio domaćin glasovitog summita na Azorima, na kojemu su se nekoliko dana uoči početka rata okupili američki predsjednik George W. Bush, britanski premijer Tony Blair i španjolski Jose Maria Aznar. Zbog toga je i izgubio potporu većeg dijela lijevih političara prilikom današnjeg glasovanja u EP.
Barroso (48) je u trenutku nominacije za predsjednika Europske komisije bio prevalio tek nešto više od polovice mandata na premijerskom položaju. S dužnosti premijera otišao je u času kada je koalicija na vlasti pretrpjela velik poraz na europskim izborima i kada su se u Portugalu nazirali prvi znaci gospodarskog oporavka.
"Ja sam socijaldemokrat centra, umjeren, reformator i antietatist", kaže za sebe. "Nisam radikalni neoliberal", rado ističe, napominjući da je veći ljevičar od britanskog kolege, laburista Tonyja Blaira.
No, Barroso je politički uspon počeo u krajnjoj ljevici, nakon Revolucije karanfila 25. travnja 1974. kojom je završena Salazarova diktatura. Kao student prava u Lisabonu priključio se jednom od najradikalnijih pokreta, maoističkom MRPP-u, što je događaj koji se i danas prešućuje u njegovoj službenoj biografiji.
Godine 1977., nakon očeve smrti, Barroso se počinje približavati socijaldemokratskoj stranci (u Portugalu su, naime, socijaldemokrati desni, a socijalisti lijevi centar) čiji član postaje 1980. Na dužnost predsjednika PSD-a dolazi 1999. godine.
Godine 1987. postaje državni tajnik za vanjsku politiku, a 1992. o ministar vanjskih poslova. Prijevremeni parlamentarni izbori održani 17. ožujka 2002., nakon ostavke socijalističkog premijera Antonija Guterresa, izbacuju Barrosa u prvi plan političke pozornice, nakon šest godina provedenih u oporbi. Tada postaje portugalskim premijerom, a na položaju se zadržao do imenovanja predsjednikom Europske komisije.