U ljeto 1991. "netko je konje svih uzrasta i kategorija pustio iz objekata ergele na obližnje lipičko polje, prepuštajući ih na milost i nemilost sudbini", tvrdi Kamasović, koji je deset godina prije rata brinuo za životinje da bi ih u jesen 1991. - po vlastitom svjedočenju gladne i nervozne - odveo u Srbiju.
U veljači 1992. g. ponestalo mu je hrane za konje pa je zatražio pomoć od tadašnje jugoslavenske vlasti koja mu je "širom otvorila vrata" vojne ustanove "Karađorđevo".
"Bili smo mirni do 1995. kada je općina Pakrac uz suglasnost vlade RSK zatražila da se konji vrate na to područje, kao i da se obračunaju troškovi s 'Karađorđevom'", tvrdi Kamasović za "Večernje novosti".
Nakon "Bljeska" i "Oluje" nismo se imali kamo vratiti, nastavlja on, dodajući da je zbog ogromnih troškova napustio "Karađorđevo" u lipnju 1996. i pronašao novi smještaj konjima u objektima jedne poljoprivredne zadruge u selu Bešenovu, između Rume i Sremske Mitrovice.
"Tu smo ostali do prosinca 1997. a od 1998. smo u ergeli vlasnika Todora Bukinca kod Novog Sada", navodi Kamasović.
Zahtjev za povratkom lipicanera u Hrvatsku Kamasović ne smatra spornim ali traži nadoknadu troškova "koji za minulih 13 godina iznose nekoliko stotina tisuća eura", prenose beogradske "Večernje novosti" njegove riječi.
"Moja imovina je ostala u Hrvatskoj, a ja sam njihovu sačuvao. Sada mi to nitko ne priznaje. Još me mogu i zatvoriti. Jer, što drugo da mislim nakon izjave republičke ministrice za poljoprivredu Ivane Dulić Marković da pitanje lipicanera nije problem ministartva, nego MUP-a", jada se Kamasović u "Večernjim novostima".