Samoozlijeđivanje je, kako kažu stručnjaci, svaki oblik štetnog ili potencijalno štetnog ponašanja koje u osnovi nije samoubilačke naravi. U tu kategoriju mnogi, uz primjerice namjernog unakaženja lica ili tijela, ubrajaju i pušenje, pretjerano konzumiranje ića i pića... Neposredno se takvo autodestruktivno ponašanje definira kao namjerno izazivanje trenutačne i konkretne tjelesne ozljede. Utoliko je samoozlijeđivanje teško razumjeti, objašnjava dr. Ante Tonći Despot u osvrtu objavljenom u glasilu HEP-a, jer se kosi s uobičajenom ljudskom sklonošću ugodi i nesklonošću boli. Takvo ponašanje, nastavlja dr. Despot, upitnim čini naše ustaljene predodžbe o užitku, odnosno, sreći.
Istraživači objašnjavaju da se samoozlijeđivanjem umanjuje osjećaj ljutnje, napetosti ili depresije. Samozadavanje bola ima odvratiti od većeg ili većih problema, primjerice, od zastrašujućeg osjećaja praznine, nemoći i gubitka. Broj slučajeva samoozlijeđivanja u porastu je, kaže se u nastavku, te napominje da takvo ponašanje obično započinje tijekom mladosti. Reakcijom je, često, na gubitak jednog roditelja, fizičko, osobito, seksualno zlostavljanje, autodestrukciju unutar obitelji...
Gotovo se svi slažu da samoozlijeđivanje nije ni u kakvoj vezi sa samoubojstvom. jesu li u pravu? Tvrde da je motivacija posve različita. Samoozlijeđivači atakiraju na dio, samoubojice na cjelinu ljudske osobe.