SLOVENIJA I NATO: 10 GODINA OD PARTNERSTVA DO ČLANSTVA

LJUBLJANA,26. ožujka(Hina) - Uključivanjem u NATO savez u drugom krugu njegova širenja nakon povijesne 1997. kada su u članstvo primljene Poljska, Češka i Mađarska, Slovenija će ispuniti jedan od dva vanjskopolitička prioriteta - članstvo u EU i NATO savezu.#L# Time će se nastaviti širenje i jačanje regionalne stabilnosti, što je i bio jedan od glavnih argumenata polititike koja je dokazivala da bi samo članstvo u Europskoj uniji bilo "polovičan korak". Slovenski parlament donio je izjavu o želji za priključenjem NATO savezu 1994., a iste je godine Slovenija među prvim uključena u Partnerstvo za mir temeljem kojega njezinih 200 vojnika sudjeluje u mirovnim operacijama u BiH i na Kosovu. Individualni dijalog o učlanjenju dogodio se prvi put 1996. godine, no tadašnji premijer Janez Drnovšek nije uspio uvjeriti Billa Clintona da je slovenski teritorij prirodni most NATO članica prema Mađarskoj, Češkoj i Poljskoj. Ondašnji ministar vanjskih poslova Zoran Thaler, razočaran neprimanjem Slovenije u "višegradskom" paketu prvih novih članica, izjavio je da su razlozi izostanka bili političke prirode jer je Francuska predložila da uz Sloveniju u NATO budu primljene Rumunjska i Bugarska. Tadašnja američka državna tajnica Madeleine Albright u jednoj je zgodi replicirala da NATO nije humanitarna nego vojna organizacija. Iste godine, parlament je donio dopunu deklaracije o nacionalnoj sigurnosti i omogućio slanje manjeg broja slovenskih vojnika u postdaytonsku BiH. Time je postalo jasno da slovenski izgledi za uključenje u najjaču vojno-političku organizaciju i prijelaz iz statusa "security spendera" u kategoriju "security providera", kao političkom preduvjetu učlanjenja, rastu uključivanjem u regionalna pitanja sigurnosti. Slovenija je 1988. izradila novu strategiju za ulazak u NATO, iste godine otvorila svoju misiju u njegovu stožeru u Bruxellesu, organizirala više vježbi, među kojima i vježbu "Cooperative Exchange 98" u blizini granice s Hrvatskom u kojoj je sudjelovalo 6.000 NATO-ovih vojnika. Godinu dana kasnije NATO vođen SAD-om intervenirao je na Kosovu, a Slovenija je politički podržala akciju omogućivši prelete svog teritorija za zrakoplove iz NATO-ove talijanske baze u Avianu. Od washingtonskog summita 1999. godine na kojemu je prihvaćen akcijski plan za uključenje novih država, pa do onog u Pragu krajem 2002. godine, kad je odlučeno da se u drugom krugu prime Slovenija, tri baltičke republike, Bugarska i Rumunjska, vlada u Ljubljani uspjela je provesti više uspješnih godišnjih akcijskih planova, nastaviti politički i vojni dijalog s Bruxellesom i Washingtonom te započeti opsežne vojne reforme. Među njima je i lani provedena odluka o ukidanju novačenja i uvođenju profesionalnog sastava s obveznom rezervom, što je nužno kako bi se slovenski vojnici ubuduće učinkovito uključili u NATO-ove zadaće u svijetu. Do 2010. godine Slovenija namjerava uspostaviti profesionalnu vojsku od 8.000 pripadnika i veći broj rezervista koji bi u inozemne operacije odlazili na osnovi sklopljenog ugovora. Sve to omogućilo je da unatoč suprotnim prognozama na referendumu o ulasku u NATO koji se održao prije godinu dana 66 posto Slovenaca podrži taj korak. Doduše, to se dogodilo nakon jake kampanje od strane vlade i javnih polemika koje je sa protivnicima "Vilniuske" deklaracije o podršci američkom ratu u Iraku vodio ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel. Javnost su konačno svojim izjavama u potrebu ulaska u NATO ipak najviše uvjerili Milan Kučan i vojni računovođe. Prvi priznanjem da EU nema vlastitu obrambenu strukturu, a drugi usporedbom učlanjenja i neučlanjenja s aspekta troškova. Najveće vojne troškove nakon izlaska iz Jugoslavije, tvrde ovi potonji, Slovenija je imala 1992. godine kad je za obranu izdvajala 2,05 posto nacionalnog dohotka. Danas to iznosi samo oko 1,62 posto, s obvezom da se zbog učlanjenja u NATO izdvajanje poveća na dva posto BDP-a do 2008. godine. Iduće godine na primjer, Slovenija će na vojsku potrošiti oko 300 milijuna eura, ali će na "godišnju članarinu" za NATO otići samo 2,5 milijuna eura. Ne zna se doduše da li će tim iznosom biti, kako neki tvrde, pokriveni i troškovi patroliranja NATO-ovih aviona iz baza u Italiji i Mađarskoj (Slovenija neće imati ni stacionarne baze ni lovačke zrakoplove), ali je rješenje o kontroli zračnog prostora iz susjednih država svakako jeftinije od nabave vlastitih zrakoplova. Uostalom, nekoliko godine stare ideje slovenskih pacifista o statusu "oružane neutralnosti" odbačene su nakon podatka da je Austrija za kontrolu svog zračnog prostora morala kupiti 24 borbena aviona u vrijednosti 1,8 milijardi eura. A na strahove javnosti od moguće militarizacije društva zbog članstva u NATO savezu i rizicima koje donosi sudjelovanja u mirovnim misijama veleposlanik u sjedištu saveza Matjaž Šinkovec odgovorio je krilaticom: "Ne idemo li u Afganistan, Afganistan će doći k nama". Kako glase službene prosudbe slovenske vlade, i zadnje želje koje se u više europskih prijestolnica čuju o potrebi uključivanja slovenskog "know-howa" na Kosovu u rješenju krize, govore ipak da će slovenska politika i vojska više od Afganistana morati biti angažirani u bližim potencijalnim kriznim žarištima. Službena slovenska pozicija govori da uključenjem Slovenije u EU "jača sigurnost i stabilnost jugoistočne Europe" u kojemu Slovenija nije dio problema nego dio rješenja. To je, smatraju u Ljubljani, politički trošak vrijedan dobivanja kolektivne obrane u skladu s 5. člankom NATO povelje iako je moguća regionalna nestabilnost u samom žarištu Balkana jedini eventualni virtualni neprijatelj s kojim bi se Slovenija mogla suočiti u nadolazećim godinama. Luka Fiamengo, stalni dopisnik Hine iz Ljubljane (Hina) fl dh