Govoreći o tome po čemu se Krstić pamti u hrvatskoj kulturi, glavni urednik Hrvatskoga biografskog leksikona Trpimir Macan istaknuo je Krstićevo "paradigmatičko oblikovanje leksikografskoga posla", po čemu je jedan od najznamenitijih ljudi Leksikografskoga zavoda.
Macan je podsjetio na njegov doprinos očuvanju hrvatskoga jezika i njegovu oslobađanju od unitarističkih spona te na nastojanje da se hrvatski jezik samosvojno razvija.
Budući da je oblikovao povijesni pregled hrvatske filozofije, kako je napomenuo Macan, Krstić se opravdano smatra utemeljiteljem povijesti hrvatske filozofije.
Krstić nije bio samo leksikograf, poliglot, jezikoslovac, filozof i erudit nego i pjesnik, pripovjedač i publicist, napomenuo je Macan, dodavši kako je bio slavljen i cenzuriran te prešućivan.
Glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Tomislav Ladan prisjetio se anegdotski prvih susreta s Krunom Krstićem kojem je, kako je rekao, bio "šegrt" kad je došao u Leksikografski zavod.
Asocirajući na Krstićev portret u Hrvatskoj općoj enciklopediji, Ladan je rekao kako je cijeli taj naraštaj imao u sebi nešto viktorijansko kad su bili i poraženici. Ladan ga je predstavio kao svestrana čovjeka, puna humora i autoironije, zaljubljenika u riječi, ispunjena ljubavlju prema djeci i potomcima.
Kruno Krstić (Arbanasi, 1905.- Zagreb, 1987.) bio je gimnazijski profesor, prosvjetni referent Banovine Hrvatske, lektor u Hrvatskom državnom uredu za jezik i profesor na Filozofskom fakultetu.
Svojim znanstvenim radom u Acta Instituti psyhologici u Zagrebu dokazao je da je izraz "psihologija" prvi u XVI. stoljeću upotrijebio Marko Marulić, a ne R. Goeckel, O. Casmann, ni P. Melanchthon, kojima se to pripisivalo.
Baštineći iskustvo rada s Matom Ujevićem na Hrvatskoj enciklopediji, surađivao je u gotovo svim velikim izdanjima Leksikografskoga zavoda, gdje je na poziv Miroslava Krleže došao 1951. te u njemu radio do umirovljenja 1975.
Krstić je s Petrom Guberinom suautor poznate knjige "Razlike između hrvatskoga i srpskog književnog jezika" (1940.). S Franjom Ciprom i Petrom Guberinom izradio je na fonološkim načelima "Hrvatski pravopis" (1941.). U Hrvatskoj reviji objavio je tekst "Povijesni put hrvatskoga književnog jezika" (1942.), "Platon filozof stvaralačtva" (1943.) te, uz ino, "Rječnik govora zadarskih Arbanasa" 1987.