Optužbe protiv Sirije temelje se na izvješću međunarodnog istražnog povjerenstva na čelu s Nijemcem Detlevom Mehlisom koje je nakon višemjesečne istrage zaključilo da ubojstvo u veljači nije moglo biti počinjeno bez odobrenja visokopozicioniranih dužnosnika sirijskih sigurnosnih služba u suradnji s nekim krugovima u Libanonu.
Iako su istražitelji kazali da istraga nije zaključena, slijedile su osude protiv Sirije, piše agencija nabrajajući reakcije britanskog ministra vanjskih poslova Jacka Strawa i američkog veleposlanika pri UN-u Johna Boltona koji su zamahnuli prijetnjom međunarodnih sankcija Vijeća sigurnosti UN-a protiv Sirije.
Za izglasavanje međunarodnih sankcija potreban je dogovor svih pet stalnih članica UN-a, no "Rusija i Kina nisu sklone" sankcijama, a Sirija je spremna surađivati, ali "samo ako se istraga ne pretvori u politički cirkus u kojem će sirijski dužnosnici biti proglašeni krivima bez ozbira na svjedočenje", piše nadalje ruska agencija.
Uz pitanje tko će zapravo i kojom metodom odlučiti o stupnju sirijske suradnje agencija se poziva na svoje izvore prema kojima je Mehlis mjesec dana prije objave izvješća kazao kako nema dokaza o sirijskoj krivnji i kako je zadovoljan njezinom suradnjom da bi zatim objavio izvješće kojim otkriva razočarenje.
Takav slijed događaja podsjeća na duge rasprave pred Vijećem sigurnosti UN-a o vjerodostojnosti iračkih tvrdnji da nema oružja za masovno uništenje kojima svijet nije vjerovao, ali koje su poslije kad je bilo kasno pokazale da je Irak bio u pravu, a svijet u krivu.
Mehanizam sankcija pokazao je svu svoju nedjelotvornost upravo na primjeru Iraka jer su sankcije zamišljene da prisile režim na suradnju ali i da ga zapravo unište iznutra, a jedini uspješan primjer - Libija, rezultat je dogovora jer je libijski vođa Moamer Gadafi pristao nagoditi se nakon intenzivnih tajnih pregovora s Washingtonom i Londonom što potvrđuje da je dijalog najbolji izlaz iz krize, piše RIA.
Agencija citira riječi ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da su "sankcije nedjelotvorne kao instrument postizanja vanjskopolitičkih ciljeva" i da Moskva preferira dijalog i kompromis, te zaključuje da upravo na sirijskom primjeru međunarodna zajednica može stvoriti razuman presedan za rješavanje budućih sličnih slučajeva.
No da bi to bilo provedivo ponajprije treba jasno odgovoriti na pitanje što žele oni koji iznose optužbe na račun Sirije: žele li pronaći ubojice ili promijeniti postojeći sirijski režim? Ako je, kako tvrde ruski stručnjaci, europski i američki pritisak na Siriju put kojim se sirijski predsjednik Bašar al-Asad treba prisiliti na provedbu reformi, to bi "mogla biti vješta diplomatska igra".
No agencija izražava sumnju da će Washington znati postupati vješto i razborito, te završava tekst riječima da "ostaje nedvojbeno da će destabilizacija Sirije biti daleko razornija za cijelu regiju nego li iračka kriza".