"Prvi grijeh te Crkve bila je plašljivost. Od 1990. do 1995. veći dio klera pravio se da ne vidi zločine koje je činila hrvatska vojska. Šutio je, okrenuo se na drugu stranu i odlučio ostvariti suživot s režimom koji, po načinu ratovanja, nije bio različit od onog srpskog. Od suživota do sudjelovanja korak je bio kratak", drži komentator Guido Rampoldi.
Rampoldi ocjenjuje kako je tek mali dio Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH prihvatio osudu nacionalizama od strane Pape Wojtyle iznesenu za posjeta Hrvatskoj 1993. godine, a ističe i da je apostolski nuncij u Hrvatskoj msgr. Einaudi po smrti hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana govorio s poštovanjem i naklonošću "premda je već tada hrvatski čelnik bio kandidat za optužnicu od strane suda u Haagu".
"Kako su bili mogući takvi nesporazumi? Sigurno je na njih utjecalo militantno držanje jedne Crkve koja je dugo bila proganjana u komunističkoj Jugoslaviji koja ju je smatrala bliskom ustašama", piše Rampoldi te ocjenjuje da je po raspadu Jugoslavije "hrvatski kler jednakim intenzitetom kao i pravoslavni" sudjelovao prvo "u etničkom sukobu sa Srbima a potom u agresiji na muslimane". Rampoldi na kraju svog komentara zaključuje kako se "bojažljiv i nesposoban pastir na kraju uvijek pridruži stadu kojeg bi trebao voditi".