Ta prva bomba, istovjetna onoj koja će nekoliko tjedana poslije uništiti japanski grad Nagasaki, označila je početak novog i strašnog razdoblja u ljudskoj povijesti.
"Otad čitavo čovječanstvo živi s prijetnjom uništenja", rekao je Peter Kuznick, povjesničar i stručnjak za nuklearna pitanja na washingtonskom Američkom sveučilištu.
Dana 15. srpnja 1945., kada je "Little Boy" (bomba bačena na Hiroshimu) ukrcan na krstaricu Indianapolis koja je plovila prema otoku Tinian, znanstvenici koji su se okupili oko "Projekta Manhattan" sastali su se u pustinji u Novom Meksiku, 350 kilometara od Los Alamosa.
Sutradan, u zoru, budući da su vremenski uvjeti bili povoljni, dogodila se prva nuklearna eksplozija u povijesti. Svjedoci govore o zasljepljujućoj svjetlosti za kojom je došla snažna detonacija.
Zabrinuti zbog posljedica svog otkrića, sedmorica znanstvenika iz Projekta Manhattan pokušavaju spriječiti bombardiranje Japana i predlažu predsjedniku Harryju S. Trumanu da objavi svijetu da SAD posjeduje novo oružje, što bi, mislili su, trebalo biti dovoljno da zastraši Japan i prisili ga na kapitulaciju.
No drugi znanstvenici, među kojima je bio i Robert Oppenheimer, kojega smatraju ocem atomske bombe, potiču Trumana da primijeni novo oružje kako bi se ubrzao završetak rata.
Truman je u svom dnevniku napisao da je novo oružje "najstrašnija, ali možda i najkorisnija stvar koja je ikad otkrivena".