Rođen je 17. srpnja 1930. u Zaostrogu u općini Makarska. Diplomirao je na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, a poslijediplomski studij "Međunarodno financiranje gospodarskog razvitka" završio je u Napulju 1961. kao stipendist UNESCO-a.
U novinarstvo ulazi 1954. i to u novinsku kuću "Vjesnik" i vrlo brzo postaje ugledno pero.
Urednik i komentator bio je u redakcijama Vjesnika, Večernjeg lista i VUS-a.
Bio je specijalni dopisnik "Vjesnikovih" izdanja iz nekoliko zemalja Europe, Afrike i Amerike te stalni dopisnik iz Londona (1966-1969).
Od siječnja 1970. do prosinca 1971. u vrijeme "hrvatskog proljeća" bio je glavni i odgovorni urednik "Vjesnika". Do tada je bio i član Odbora za vanjske poslove Sabora SRH, Komiteta za turizam Izvršnog vijeća Sabora te član više komisija i odbora republičke konferencije SSRNH.
Nakon sjednice tadašnjeg jugoslavenskog partijskog i državnog vrha u Karađorđevu kada je skršeno "hrvatsko proljeće" Baletić je smijenjen sa svih novinarskih i drugih dužnosti ("podnio ostavku"). Izbačen je i iz tadašnjeg Društva novinara i do 1990., bio je u potpunoj radnoj, profesionalnoj i političkoj izoliranosti.
Ponovo se aktivira nakon višestranačkih demokratskih izbora i uspostave demokratske Hrvatske 1990.
Od 1. srpnja 1990. predsjednik je Poslovodnog odbora NIŠRO "Vjesnik", odnosno generalni direktor do njegova pretvaranja u samostalna poduzeća.
Godinu dana poslije imenovan je pomoćnikom ministra informiranja hrvatske Vlade, a od rujna 1992. obnašao je i funkciju predstojnika Ureda za odnose s javnošću hrvatske Vlade. Na tom mjestu ostaje do umirovljenja početkom 1998.
Pored profesionalnog novinarskog posla izučavao je ekonomske integracije u svijetu i o tome objavio više stručnih članaka.
Autor je knjige "Povratak Židova u zemlju Izraelovu" - studije povijesti Židova i stvaranja njihove novovjeke države te "Hrvatska simultanka-prosinac sedamdeset i prve".
Odabrao je i uredio zbornik "Ljudi iz 1971. prekinuta šutnja".