Na milijun 648 tisuća četvornih kilometara, Islamska Republika Iran posjeduje, procjenjuje se, druge svjetske zalihe nafte te bogate zalihe plina i raznih metala. No jednako je zanimljiv i njegov strateški važan položaj na Bliskom istoku uz obale Kaspijskog jezera i Perzijskog zaljeva, na granicama Iraka i Pakistana.
Međutim, u toj državi koja dnevno proizvede 3,9 milijuna barela nafte, 40 posto od 68 milijuna stanovnika živi ispod granice siromaštva prema podacima za 2004. godinu (CIA-in priručnik).
Nezaposlenost je službeno za 2004., iznosila 11,2 posto, a kako je polovica stanovništva mlađa od 25 godina, vlada bi trebala godišnje stvarati 800.000 radnih mjesta samo da održi trenutačnu stopu nezaposlenosti, u čiju točnost analitičari dvoje držeći da se ona stvarno penje i do 20 posto.
U svakodnevnici, prenose strane agencije, stotine tisuća mladih Iranaca, mnogi od njih sa sveučilišnim diplomama, nezaposleni su dok njihovi roditelji rade i po dva posla da bi prehranili obitelji.
Stručnjaci upozoravaju da su se cijene udvostručile u zadnjih pet godina, iako je službena godišnja inflacija iznosila 14,1 posto.
Nova klasa mladih poduzetnika drži da je jedan od glavnih krivaca loših gospodarskih pokazatelja neprovedba privatizacije.
Prema jednome od njih "Iran je poput debelog lijenog vrapca koji se još hrani u svome gnijezdu", a "vrijeme je da poleti".
Nijedan od osam predsjedničkih kandidata ne protivi se privatizaciji, no postavlja se pitanje koliko je to moguće u sadašnjim okolnostima kada Iran ne uspijeva privući dobre kupce jer dobiva ocjene politički nestabilne države.
A u središtu pitanja stabilnosti leži nuklearni program, pod povećalom dijela međunarodne zajednice koja, na čelu sa Sjedinjenim Državama, optužuje Iran za razvoj nuklearnog oružja. Teheran optužbe odbacuje i odgovara da razvija civilni energetski program.
Nasuprot loših odnosa Washingtona i Teherana koji se međusobno časte imenima "osovina zla" (SAD Iranu) i "Veliki Sotona" (Iran SAD-u), Europska unija zagovara dijalog te njezina trojka (Pariz-Berlin-London) pregovara s iranskim stručnjacima nudeći tehnološku pomoć u zamjenu za transparentni nuklearni program i atraktivne naftne aranžmane.
Reuters, međutim, u svojoj analizi piše da su uvjeti iranskog naftnog sektora razočaravajući za europske tvrtke koje ondje posluju a da američke pokazuju slab interes.
Gotovo svi se slažu da je izborni favorit Akbar Hašemi Rafsandžani (bivši predsjednik) koji se nakon osmogodišnje stanke ponovno kandidirao, jedini dovoljno vješt da riješi nuklearni spor s međunarodnom zajednicom i uspostavi dijalog sa SAD-om.
Svi predsjednički kandidati, a to jest novost, zagovaraju potrebu obnove odnosa sa SAD-om koji su prekinuti još od revolucije.
Rafsandžani, koji ima pregovaračkog iskustva iz osamdesetih godina spreman je pregovarati ali poziva SAD neka prvo odmrzne iransku imovinu zamrznutu u bankama nakon revolucije. SAD još nije odgovorio.
Kako prenosi Shargh, četrdesetak bivših ministara poduprlo je Rafsandžanija ali je najvažnije da su mu u utorak potporu iskazali i čelni ljudi nuklearne industrije i nafte koja ostvaruje 50 posto prihoda države, te 85 posto izvoza.
Prema riječima ekonomista Mouse Ghaninejada, "prije 30 godina, prihod po glavi stanovnika u Iranu bio je dvostruko veći od turskog". Sada je tek polovica turskog, a iranska ležišta nafte, plina i metala trebala bi zemlju učiniti daleko bogatijom od Turske, tvrdi on.
Prema njegovoj ocjeni monopol, državna kontrola, izostanak stranih ulaganja uništili su Iran i ti će problemi biti ključni izazovi za novoga predsjednika.