U Prijedlogu rezolucije govori se o blokadi Srebrenice i ustanovljavanju tog područja kao zaštićene zone, te se konstatira da su snage bosanskih Srba od 6. srpnja 1995. godine napadale položaje UNPROFOR-a i potom preuzele kontrolu nad izoliranom enklavom, držale zatočene nizozemske vojnike kao taoce i, nakon okršaja s lokalnim braniteljima, konačno preuzele kontrolu nad gradom Srebrenicom 11. srpnja 1995. godine.
"Kako se procjenjuje, jedna trećina populacije Srebrenice, uključujući i relativno mali broj vojnika, činila očajničke pokušaje da se probije kroz linije snaga bosanskih Srba na relativno siguran teritorij pod kontrolom Bošnjaka, ali su mnoge ubile patrole i zasjede", kaže se u tekstu Prijedloga, te dodaje da je preostalo stanovništvo tražilo zaštitu kod nizozemskog mirovnog bataljona i u njegovom sjedištu u selu Potočari, ali da su mnoge od tih civila snage bosanskih Srba "nasumice hapsile, silovale i ubijale". Te su snage "deportirale žene, djecu i starce iz autobusa", te zadržale muškarce bošnjačke nacionalnosti starije od 16 godina, a "potom ih po kratkom postupku ubili i sahranili u masovnim grobnicama" - njih najmanje 7000, odnosno oko 20 posto tadašnje populacije Srebrenice.
U Prijedlogu rezolucije navodi se da su snage bosanskih Srba, u nadi da će sakriti dokaze o masakru u Srebrenici, kasnije premještale tijela iz prvobitnih masovnih grobnica u druge grobnice na teritorijima pod njihovom kontrolom.
"Zločin u Srebrenici jedan je od najgorih među mnogim strašnim zločinima kojih je bilo tijekom sukoba u Bosni i Hercegovini od travnja 1992. do studenog 1995. godine, tijekom kojeg razdoblja je politika agresije i etničkog čišćenja koju su provodile snage bosanskih Srba uz direktnu podršku vlasti SR Jugoslavije, u svom krajnjem ishodu vodila do raseljavanja više od dva milijuna stanovnika i ubojstva oko 200 tisuća, na desetine tisuća silovanja i na druge načine mučenih i zlostavljanih i nedužnih civila u Sarajevu i drugim gradskim središtima koji su bili izloženi granatiranju i hicima snajperista".
Prijedlog rezolucije jasno kaže da je riječ o genocidu, te zaključuje da tisuće nedužnih žrtava genocida u Bosni i Hercegovini "moraju ostati u dostojanstvenom sjećanju i slavi", da i UN i njene članice moraju prihvatiti svoju odgovornost zato što nisu uspjele na vrijeme poduzeti odlučnu i efikasnu akciju u sprječavanju zločina, te da sve osobe optužene pred Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu moraju biti uhićene i prebačene u Den Haag "bez daljnjeg odlaganja".
"Sve države bi se trebale suočiti s vlastitom obvezom da u potpunosti i sve vrijeme surađuju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju", kaže se u Prijedlogu rezolucije.